Analiza Telegrapha: Četiri scenarija za kraj rata u Ukrajini

Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv Ukrajine prijelomni je trenutak u europskoj historiji. Nema sumnje u njegove krajnje političke ciljeve - promjena režima (ono što Putin naziva "denacifikacija"), demilitarizacija, ukrajinska neutralnost i priznanje Krima.

Od početka vojne kampanje prošle sedmice, udvostručio je te zahtjeve, posljednji put u telefonskom razgovoru s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Ukrajinsko vodstvo je nazvao "bandom ovisnika o drogama i neonacista", a Zapad je prozvao "carstvom laži", piše Jutarnji.

U međuvremenu, ruski vojni napad je krenuo krivim smjerom i čini se da više nije moguće postići brzu pobjedu. Ukrajinske oružane snage, ipak, prošle su puno bolje od očekivanog. Vlada u Kijevu ostaje otporna i sposobna djelovati. Usporedo s tim, Sjedinjene Američke Države i Europska unija brzo su uvele sankcije koje su već teško pogodile rusku ekonomiju.

Trending

Vučić paranoiše: Negira studentske proteste, tvrdi da je sve to zbog Rezolucije o Srebrenici?!

Iako je nemoguće predvidjeti tačne političke ishode ovog sukoba, skiciranje nekih mogućih scenarija ipak bi moglo pomoći da se jasnije sagledaju političke opcije i rizici, prenosi The Telegraph stručnu analizu koju je za ovaj londonski list proveo Alexander Graef s Instituta za istraživanje mira i sigurnosnu politiku na Univerzitetu u Hamburgu (IFSH).

Prvi scenarij: Prisilno primirje

Svako diplomatsko rješenje zahtijeva od Putina da odustane od svojih maksimalističkih ciljeva. Tada bi se morao zadovoljiti nekim oblikom ukrajinske neutralnosti i prihvatiti da ne može kontrolirati zemlju izvan regije Donbas. U ponedjeljak su se u Bjelorusiji prvi put sastali timovi pregovarača iz Ukrajine i Rusije.

Nakon pet sati razgovora, dvije strane su navodno pronašle "određene točke na kojima možemo zamisliti zajednička stajališta".

Savjetnik šefa ureda ukrajinskog predsjednika, Mihail Podoljak, požalio se, međutim, da je ruska strana "još uvijek krajnje pristrana u vezi destruktivnih procesa koje je pokrenula". Drugi krug pregovora planiran je za naredne dane.

Činjenica da se uopće razgovara ohrabruje, ali još nema mjesta za opuštanje. Sada kada je Zapad pokrenuo teške ekonomske sankcije Rusiji, Putin bi mogao kalkulirati da nema nikakve koristi od bilo kakvog diplomatskog rješenja osim predaje Ukrajine.

S druge strane, ukrajinska vlada bi mogla biti spremna prihvatiti neke od Putinovih zahtjeva kako bi spriječila daljnje krvoproliće i vojni poraz. Ali će također željeti osigurati vlastiti politički, a ne samo fizički, opstanak.

Kijev je već jasno dao do znanja kako očekuje da se ruske trupe povuku te da Moskva ponudi čvrste sigurnosne garancije. Apsolutni nedostatak povjerenja među dvjema stranama čini ovaj scenarij teško zamislivim u ovom trenutku.

Drugi scenarij: Pirova pobjeda

Ruske oružane snage napravile su mnoge pogreške u prvim danima rata. Djelovali su prema nerazumnim rokovima i pogrešnim pretpostavkama o razini ukrajinske snage i otpora.

Pokušaj brzog osvajanja Kijeva i uklanjanja političkog vodstva nije uspio. No, kako ističe vojni analitičar Michael Kofman, većina raspoloživih ruskih jedinica još uvijek čekaju da budu aktivirane. Moskva nije iskoristila ni svoj puni kapacitet taktičkih borbenih aviona.

Isto vrijedi i za većinu njihovog topništva i tenkova. Do sada, uprkos brojnim žrtvama, Rusija nije provodila strategiju masovnog uništenja. Na kraju, Ukrajina je iz vojne perspektive inferiorna, a isporuke oružja zapadnih zemalja neće promijeniti ovu situaciju. Stoga, zauzimanje Kijeva i postizanje promjene režima u Ukrajini ostaje vjerovatan ishod.

Međutim, to bi bila Pirova pobjeda za Rusiju. To, naime, zahtijeva teške borbe u urbanim područjima i pritom ubijanje hiljade civila. Uništenje ukrajinske državnosti učvrstilo bi Putinov status 'izgnanika' i međunarodnu izolaciju Rusije. Istodobno bi političku kontrolu nad Ukrajinom pratila stalna pobunjenička borbena djelovanja i otpor civila, čime bi se cijena za Rusiju još povećala.

Dugoročno gledajući, takav razvoj događaja mogao bi dovesti do domaćih previranja u Rusiji, ali bi također stvorio "golemu zonu destabilizacije i nesigurnosti". Države u susjedstvu će rusku političku kontrolu nad Ukrajinom doživljavati kao nelegitimnu te kao nacionalnu prijetnju koju će željeti neutralizirati, ako je ikako moguće.

Rusija će, ipak, pokušati potkopati jedinstvo Zapada u vezi sankcija i drugih mjera jačanjem domaćih podjela te slabljenjem transatlantske veze između Europe i Sjedinjenih Država. To će rezultirati stalnim stanjem sukoba između Rusije i Zapada, što uključuje i ograničenja normalnih transnacionalnih aktivnosti kao što su putovanja ili sportski događaji.

Treći scenarij: Državni udar

Treći scenarij je ostvarljiv, ali trenutno malo vjerovatan. Suočeni s rastućim brojem žrtava i razarajućim zapadnim sankcijama, pripadnici Putinovog najužeg kruga mogli bi shvatiti da se rat ne može dobiti po razumnoj cijeni.

Puč bi mogao Putina skinuti s pozicije vlasti i moći. Novi ruski čelnici tada bi mogli pregovarati o primirju i pripremiti uredno povlačenje. Ovaj bi ishod uzdrmao rusku unutrašnju politiku jer Putin trenutno ispunjava ulogu arbitra između različitih frakcija elite. Bez obzira na to, čini se da je mogućnost promjene režima postala nova mantra među nekim zapadnim promatračima.

Tokom proteklih 60 godina u Rusiji su se dogodila dva pokušaja udara unutar elite. U oktobru 1964. smijenjen je sovjetski vođa Nikita Hruščov. Njegov poraz uslijedio je nakon loših političkih prosudbi tokom kubanske nuklearne krize dvije godine prije.

Urotnici u Komunističkoj partiji isprva su tolerisali Hruščovljevo ponašanje, ali su ga potom zbacili kako bi osigurali vlastiti politički opstanak. Njegov nasljednik, Leonid Brežnjev, vladat će 18 godina, sve do svoje smrti. Pokušaj državnog udara komunističkih tvrdolinijaša protiv Mihaila Gorbačova u augustu 1991. godine, ipak, nije ga uklonio s vlasti zbog nedostatka odlučnosti i javne podrške. Ali, zato je zabio ekser u lijes Sovjetskog Saveza.

Situacija u Rusiji danas je, međutim, nešto drugačija. Tokom svojih više od 20 godina na vlasti, Putin je eliminirao sve ozbiljne protivnike. Osim funkcije predsjednika, nema ni smislenih političkih institucija. Nijedna kontraelita ne čeka u pozadini da preuzme kontrolu.

Bilo koja alternativa Putinu može doći samo iz njegovog užeg kruga. Potencijalni kandidati su ministar obrane Sergej Šojgu i tajnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev. Obojica dijele Putinov svjetonazor, ali bi mogli shvatiti da je obuzdavanje ruskih ambicija u Ukrajini neophodno za zadržavanje vlasti.

Četvrti scenarij: Nuklearna eskalacija

Prethodno navedeni scenariji su dovoljno sumorni i obeshrabrujući, no postoji i četvrti, koji je još gori - nuklearna eskalacija. Putin je već koristio zveckanje nuklearnim oružjem za upravljanje ovom krizom. Kada je prošlog četvrtka objavio rat Ukrajini, Putin je upozorio Zapad da se ne miješa jer će "odgovor Rusije […] dovesti do takvih posljedica koje nikada niste iskusili u svojoj historiji". U nedjelju je, ipak, najavio da će ruske nuklearne snage biti stavljene u stanje više pripravnosti.

Nije baš jasno što ovaj "poseban režim borbene pripravnosti snaga odvraćanja" znači u praksi, ali sama objava ima za cilj zastrašivanje i promjenu percepcije Zapada o prijetnji. Podrazumijeva se da bi svaka uporaba nuklearnog oružja bila neopisivo katastrofalna, uzrokujući višemilionske žrtve.

Ipak, nemoguće je znati kako će Putin reagirati ako se osjeti egzistencijalno ugroženim. Sve, od kvara u sistemima ranog upozorenja do nesporazuma između strana, moglo bi dodatno povećati rizik od nuklearnog rata i dovesti do nenamjerne eskalacije. Vjerojatnost bi u ovom trenutku mogla biti prilično mala, ali nije niti jednaka nuli.

U konačnici, Putinov rat neće imati pobjednika. On je već katastrofa za Ukrajince, a europski sigurnosni poredak kakav poznajemo je urušen. Rat će uskoro postati i katastrofa za Ruse. Većina zapadnih sankcija bit će trajne pa život u Rusiji u godinama koje dolaze neće biti kakav je bio.

Drastičan pad životnog standarda potaknut će javne proteste, a možda i izazvati sukobe među elitama, što bi na kraju moglo dovesti do kolapsa države s razornim međunarodnim posljedicama.

Zapad se našao u teškoj situaciji. Budući da nema preostalih dobrih opcija, spašavanje ukrajinske državnosti prisilit će ga na teške odluke.