Radost za vrijeme iftara i bol pred sehur sastavni dio života izbjeglica

Na ulicama Calaisa u predvečerje može se vidjeti tek poneka osoba koja žuri da stigne na iftar.

Svi željno iščekuju vrijeme iftara. Dolaskom ljeta može se primijetiti više ljudi u kampu, u kojem je smješteno oko pet hiljada ljudi. Otvorene su nove prodavnice i restorani.

Dolaskom mjeseca ramazana promijenjen je i ritam kampa “Jungle”. Inače, već u ranim jutarnjim satima moguće je vidjeti kako se kamp budi, a sada je u prijepodnevnim satima moguće vidjeti tek poneku osobu. Među izbjegličkim stanovništvom kampa nalazi se 95 posto muslimana.

Restorani i prodavnice koje svoje usluge nude tokom cijelog dana, u ramazanu imaju mnogo manje mušterija nego u drugim mjesecima.

Besplatni iftari

Pored toga, ne poste samo izbjeglice, već i volonteri, čak i ako nisu muslimani, s namjerom da razumiju izbjeglice i islam. Dani ramazana na taj način postaju vrijeme kada se izbjeglice i oni koji to nisu, muslimani i nemuslimani isto ponašaju i kada postaju jednaki.

Kuhinja u kojoj se priprema hrana za iftar s pripremama počinje dva sata prije objeda, a nakon što podjele hranu, pripremaju se za pravljenje nove koja će biti podijeljena za sehur. Ipak, hranu iz kuhinje, oni koji ne poste mogu dobiti tokom cijelog dana.

U kuhinji rade tri volontera, kojima se posao tokom ramazana udvostruči, ali ne žale se. Usrećuje ih spoznaja da mogu uraditi nešto više za izbjeglice koje žele obaviti svoju vjersku dužnost.

Kamp doživi određenu dinamičnost u vrijeme pred iftar. U gotovo svim dijelovima kampa mogu se vidjeti postavljene trpeze i postače kako iščekuju vrijeme iftara, a potom, izbjeglice, volonteri i svi prisutni, među kojima se nalaze i novinari, sjedaju za trpezu i zajedno objeduju. Na taj način se na jednom mjestu mogu vidjeti jela različitih kuhinja.

Restorani koji inače, uzimaju novac za pripremljenu hranu, za iftar ne uzimaju nikakve naknade. Gostoprimljivost izbjeglica koje su mnogo toga propatile i koje zapravo i nemaju mnogo ne može proći nezapaženo.

Na iftar su svi dobrodošli

Izbjeglice, iako imaju skromne trpeze, svakog ko prolazi ulicom kampa pozivaju da s njima iftari. Dijele sve što imaju, a ne prihvataju “ne” kao odgovor, odgovarajući da je ramazan. Žive u kampu koji po ocjenama mnogih organizacija, ali i javnih ličnosti, ima najlošije uslove za život, smatraju da je dijeliti, čak i ako su sami u stanju potrebe, za vrijeme ramazana veća obaveza nego u drugim mjesecima.

Mnogim izbjeglicama je ovo prvi ramazan u “Jungle”u, kampu u kojem je teško doći do hrane, ali je lako doći do oružja i droge. U kampu ipak postoji pet mesdžida, a u najvećem ezan uči se pet puta dnevno. A, i za vrijeme teravije mesdžidi su puni vjernika.

Iako se za vrijeme ramazana, mnogo toga mijenja, neke rutinske stvari ostaju. Među njima se nalazi i pokušaj odlaska u Veliku Britaniju. Izbjeglice oko ponoći pokušavaju ukrcati se na neko vozilo koje će ih odvesti u “bolji život”. Ovo putovanje svakog dana je sve teže i sve opasnije.

Izbjeglice navode kako je i policijsko nasilje koje pripadnici sigurnosnih snaga Francuske primjenjuju svakim danom sve veće. Tokom noći, oni koji ne uspiju otići u Veliku Britaniju, često budu žrtve nasilje. Budu pretučene ili se na njih baca suzavac. Poraženi i s teškim tjelesnim ozljedama pred zoru vraćaju se u kamp, gdje čekaju sehur.

Koliko god iftar bio lijep, toliko je sehur za njih težak.