U bh. komšiluku niko ne donira spolne stanice: Parovi idu u Sjevernu Makedoniju i Češku

U 11 godina od donošenja zakona o umjetnoj oplodnji, nijedna osoba u Hrvatskoj nije donirala svoje spolne stanice neplodnim parovima pa oni po gamete odlaze u druge zemlje, a o trošku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), većinom u Sjevernu Makedoniju i Češku.

Od donošenja Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji 2012. godine, nijedna osoba nije pokazala interes darivati svoje jajne stanice ili spermatozoide, pokazuju podaci Hrvatskog društva za humanu reprodukciju.

Posljedično, nije zaživjela ni banka gameta, a stručnjaci razlog vide u izostanku novčane naknade potencijalnim donorima, koji, uz to, u Hrvatskoj ne smiju biti anonimni.

Trending

Stigle trešnje - evo koliko iznosi kilogram omiljenog voća mnogih Bosanaca i Hercegovaca

Predsjednica društva za humanu reprodukciju Dinka Pavičić Baldini tumači da osoba začeta i rođena uz pomoć medicinski potpomognute oplodnje (MPO) darovanim sjemenom ili jajnom stanicom ili darovanim zametkom s navršenih 18 godina ima zakonsko pravo uvida u upisnik podataka o začeću i svim podacima o svome biološkom porijeklu, uključujući i podatak o identitetu.

Toj teoretskoj mogućnosti potencijalni donori većinom nisu skloni. Slična je praksa u Švedskoj, Finskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji i Austriji. U Nacionalnom vijeću za medicinski potpomognutu oplodnju pri Ministarstvu zdravlja kažu da su donori u većini drugih europskih zemalja anonimni.

Unutar EU, parovi na oplodnju doniranim spolnim stanicama najčešće odlaze u Španiju i Belgiju. U Španiji se obavi više od 50 posto svih donacijskih programa u EU. Anonimnu donaciju spolnih stanica u EU imaju npr. još i Češka, Danska, Francuska, Portugal, Grčka i Bugarska. Situaciju dodatno otežava i to što je u Hrvatskoj "zabranjeno davati ili primati novčanu naknadu ili kakvu drugu korist za darivanje spolnih stanica ili zametaka".

Osim toga, potencijalni donor trebao bi pristati na vrlo kompleksnu obradu i prikupljanje podataka o zdravstvenom stanju u svojoj porodici. To podrazumijeva psihološko i genetsko testiranje kao i testiranje na potencijalne infekcije, a sve sa svrhom sprječavanje prijenosa zaraznih i genetskih bolesti na primatelja i naposljetku na potomstvo.

Dakle, donori bi se morali podvrgnuti nizu kompleksnih postupaka, a žene bi potom trebale proći i vrlo zahtjevnu stimulaciju ovulacije i aspiraciju jajnih stanica, a za to očito baš i nema interesa. Posljedično, do danas Hrvatska nema banku gameta, a parovi odlaze zbog donacije u inozemstvo.

U Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (HZZO) kažu da su prošle godine odobrili 39 zahtjeva za donacijom jajnih stanica i 17 zahtjeva za donacijom sjemena, a neplodni parovi većinom odlaze u ustanove u Sjevernoj Makedoniji te nešto manje odlaze u Češku. Naime, te zemlje nemaju donacijski program i banke gameta organizirane samo za svoje građane.

Koliko hrvatskih parova ide na ovakvo liječenje o svom trošku, nije službeno poznato, ali donedavni predsjednik Nacionalnog vijeća Velimir Šimunić procjenjuje da od 200 do 300 parova godišnje odlazi u inozemstvo po donirano sjeme ili jajne stanice.

Za 56 slučajeva HZZO je lani snosio troškove postupka MPO-a u inozemstvu, kao i troškove prijevoza, što ih je lani ukupno stajalo oko 225.570 eura.

Pavičić Baldini pojašnjava da parovi odabiru ustanove kamo odlaze na MPO, a HZZO im financira četiri stimulirana postupka izvantjelesne oplodnje (IVF) doniranim gametama u inozemstvu. Neke zemlje, poput Belgije, prihvaćaju da HZZO plati potpuni iznos liječenja, ali postoje i druge zemlje ili ustanove koje ne prihvaćaju mogućnost da HZZO plati potpuni iznos.

Pacijenti bi se stoga morali, prije odabira ustanove u kojoj će se liječiti, informirati u kojem opsegu ta ustanova prihvaća da troškove plati HZZO.

Na upit planira li Hrvatska uskoro uvesti mogućnost uvoza sjemena i jajnih stanica kako parovi ne bi morali odlaziti u inozemstvo, u Nacionalnom vijeću za medicinski potpomognutu oplodnju odgovorili su samo kako je, prema mišljenju struke, prihvatljivije provesti mali broj liječenja u inozemstvu nepartnerskom donacijom nego li razvoj donorskog programa koji će biti teško održiv, s upitnim postojanjem donora u Hrvatskoj.