Hrvatska / Sena Puhovski: Djeca i mladi nisu dobro, sve više slučajeva samopovređivanja

03. 04. 2021. u 19:03:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 0

Sena Puhovski, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja te predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva koja je u svom dugogodišnjem radu posebnu pažnju posvetila djeci i mladima te njihovim porodicama, ispričala je šta se trenutno dešava i sa čim se ona susreće u svojoj praksi. 

Ono što se trenutačno događa u mojoj praksi jest da nekoliko puta kroz tjedan, i tako već nekoliko mjeseci, imam pozive roditelja čija djeca se ozbiljno samoozljeđuju, ne odlaze u školu, govore o izrazito visokoj razini strahova, zabrinutosti, uznemirenosti kao i o bezvoljnosti i gubitku interesa za one aktivnosti kojima su se ranije veselila“, priča Puhovski za Lupiga.com.

Osim alarmantnog podatka kako se sve više djece samopovređuje zbog utjecaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje, posebno zabrinjavajuće jest – što je sada dodatno vidljivo – da zdravstveni sistem Hrvatske nema kapaciteta pružiti djeci i mladima adekvatnu pomoć i podršku. A to je nešto, napominje klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, na šta njihova struka godinama upozorava, a proteklu godinu neprekidno o tome govori.

„Adekvatno u ovom kontekstu znači da se termin za prvi pregled ne mora čekati po nekoliko mjeseci kao i to da se nakon prvog susreta indiciran tretman može provoditi u skladu s potrebama djeteta, a ne činjenicom da mi kao društvo s djecom kojoj je teško – naprosto nemamo kuda. Ovo dovodi do toga da se tretmanski susreti, koji bi se trebali provoditi jednom tjedno i u vremenskom okviru od 45 minuta do sat vremena, provode jednom u mjesec, dva i to u vremenskom okviru od dvadesetak minuta. Ovo nije tako zato što stručnjaci ne žele ili ne znaju bolje već zbog toga što za bolje nemaju uvjete ili ih je jednostavno premalo“, objašnjava Puhovski.

S obzirom na to da postoje određena saznanja o tome kako je dio mladih u Hrvatskoj, pretežno srednjoškolci, u protekloj godini pojačano koristio tablete za smirenje i antidepresive. Psihologinja ističe:

„Da, to je nešto što vidim u praksi. Događa se to ili zato što su teškoće takve da liječnik smatra indiciranim propisati medikamentoznu terapiju ili pak zato što su lijekovi dostupniji i prisutniji u kućanstvima jer ih odrasli koriste pa se onda njima 'posluže' i mladi. Ponekad sa znanjem i odobravanjem roditelja, no češće bez“, kazala je.

Pandemija te razorni potresi u Zagrebu i na Baniji učinili su da se djeca i mladi osjećaju nevidljivo, bespomoćno i beznadežno, a često nema koga da ih zaista vidi i čuje, dok pojačani boravak u bespućima interneta povećava rizik od zlostavljanja.

Djeca i mladi nisu dobro. Ovu laički formuliranu, ali točnu izjavu možemo potkrijepiti podacima poput toga da: mlađa djeca pokazuju više teškoća privrženosti i straha od zaraze, ali sva djeca više brinu za članove svoje obitelji. Uslijed izolacije, zatvaranja i ograničenja kretanja, češće su utvrđene poteškoće spavanja, apetita i separacijska anksioznost.

Znamo i to da su djeca ranjivija od odraslih zbog nezrelijih kognitivnih i emocionalnih sustava regulacije kao i to da 'život online' povećava rizik dostupnosti nepoželjnim sadržajima, ali i ranjivost koja 'otvara vrata' zlostavljanju. Navedena iskustva izuzetna su, rijetka i nepoznata. Po prvi puta u životima svih nas živimo pandemiju i po prvi puta u životima djece i mladih u Hrvatskoj dogodili su se potresi ovakvih razmjera.

Integracija i prilagodba na ovakve okolnosti zahtjeva određene resurse i kapacitete ne samo djece već i odraslih koji ih okružuju i pružaju ono što zovemo prirodnom podrškom. Ti resursi i kapaciteti nisu neograničeni, a kod djece nisu ni sasvim izgrađeni. Normalno je da nam je svima, ne samo djeci i mladima, potrebna dodatna psihološka snaga za nošenje s trenutnom situacijom. Normalno je i to da je u početku sve došlo iznenadno i da je trebalo vremena za snaći se. No, iz moje perspektive i profesionalne uloge koju živim, nije normalno već je neoprostivo to da smo nakon godine dana koja je trebala proteći, u prevenciji i intervenciji, na mjestu na kojem jesmo. Osjećaj nevidljivosti, bespomoćnosti, beznađa i besperspektivnosti, nedostatak normalnih socijalnih kontakata i školskog života, kao i strah za bliske ljude, ono je što najčešće čujem. No, možda bi nam oni rekli još i svašta drugo, kada bismo ih, kao društvo, pitali s namjerom da ih zaista čujemo“, ističe predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva.


Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacija za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

NEMA KOMENTARA