Odlaganje nuklearnog otpada je politička odluka: Građani Dvora ne vjeruju vlastima

Ne postoji jasna granica koja Dvor izdvaja od ostatke Republike Hrvatske, ali što dublje ulazite u Banovinu i približavate se njezinoj najudaljenijoj općini, to ste sigurniji da ćete uskoro naići na tablu s natpisom “kraj puta”, piše u svojoj reportaži Jutarnji list.

Kao da je neko kakvim pravilnikom odredio da rupe na cesti moraju biti sve veće i veće, sela sve pustija, a kuće ruševnije. Drvene su odavno raskopane i pretvorene u vikendice u obližnjim županijama, a iz dobrog dijela napuštenih i razrušenih zidina rastu bagremi s kojima bi i iskusni drvosječe imale posla.

Signal za mobitel je sve slabiji, rupe u kojima ga nema sve veće i neprestano vam dolaze poruke da ste prebačeni na mrežu BiH. Odvrnete "po željama" radio Prijedor ili Dodikove RTRS, jer njihov signal ne šumi.

Usput ćete sresti dva, tri djeda na biciklu ili starom Zetoru. Što nije rastjerao rat, a onda i bijela kuga, ostalo je u ovom najtužnijem dijelu Hrvatske. Svi znaju da je i trećina od prijeratnih 15.000 stanova obmana, formalnost i brojka na papiru, jer prebivalište u Dvoru imaju i ljudi koji žive u Sisku, Zagrebu, Austriji, Njemačkoj, pa i onih 50 koji su u posljednje tri godine odselili na Island.

Politička odluka

U Dvoru nema nijedne tvornice ni ozbiljnijeg pogona u kojima bi se nešto proizvodilo, ako izuzmemo dvije pilane. A i da ima, ko bi u njima radio, kad s radnom snagom muku muče ona četiri obrta koja se bave proizvodnjom košnica za pčele, dva, tri građevinara i isto toliko trgovina.

Takvih problema nema jedino Općina, njihovo komunalno preduzeće i državne institucije koje su se sve natiskale u općinskoj zgradi u središtu mjesta. I policija dakako, čija dva djelatnika strpljivo stoje uz cestu s mjeračem brzine, nadajući se da će im ususret naići bilo kakvo vozilo da im ubije dosadu. Licemjerno bi bilo od tih nesretnih ljudi tražiti optimizam i fotografirati im nasmijana lica.

Političari su zaključili da bi ovo mjesto bilo baš dobro za odlaganje radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško. Budući da stručnjaci studijom utjecaja na okoliš tek trebaju utvrditi ispunjava li lokacija tehničke uvjete, vjerojatno su kriteriji za odabir lokaliteta Čerkezovac bili baš prethodno opisani detalji.

Sve je naopako i ne treba stoga čuditi paradoks koji na mala vrata, polako, ali vrlo izvjesno ulazi u ovu općinu - da bi ih baš to odlagalište radioaktivnog otpada na Čerkezovcu moglo spasiti od izumiranja!

Svojevrsnom ekorentom planiranom na godišnjem nivou u iznosu od osam miliona kuna gotovo bi se udvostručio njihov godišnji budžet i sasvim sigurno popravio kvalitet života. S druge strane, teško da će stigma općine u koju se odlaže opasan otpad privući nove mlade porodice i investitore s novim radnim mjestima, o čemu mašta svaki hrvatski načelnik i gradonačelnik.

Evo kako doista stoje stvari.

Republika Hrvatska (HEP i GEN energija) je u 50-postotnom suvlasništvu Nuklearne elektrane Krško, koliko ima i Republike Slovenija. Dvije države obvezne su zbrinuti opasni otpad koji tamo nastaje posljednjih 38 godina. Četiri lokacije dosad spominjale su se kao mjesta na kojima bi Hrvatska zbrinjavala svoj dio radioaktivnog otpada: Moslavačka gora, Trgovska gora, Papuk i Psunj.

Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku.