Umro pukovnik Krsmanović: Zbog osvete sina naredio masakr nad civilima iz Novoseoca

Pukovnik Vojske Republike Srpske u penziji Aleksa Krsmanović, koji je sumnjičen za ratne zločine, ali nikada nije osuđen, preminuo je u 78. godini, saopćeno je iz Boračke organizacije opštine Pale, prenijele su danas banjalučke Nezavisne novine.

On je danas popodne sahranjen na groblju Gradac na Sokocu.

Tokom agresije na našu zemlju, Krsmanović je obavljao dužnosti pomoćnika komandanta za pozadinu zloglasnog Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), istog onog čiji je komandant Stanislav Galić osuđen 2006. na doživotni zatvor zbog granatiranja Sarajeva.

Piše: Faruk Vele

Krsmanović i general Đorđe Đukić, koje su bh. vlasti teretile za ratne zločine, odnosno brutalno granatiranje glavnog grada, odnosno zločine u istočnoj Bosni (dovođeni su u vezu i s kopanjem masovnih grobnica za žrtve genocida u Srebrenici), 12. februara 1996. godine su prebačeni iz Sarajeva u Haag.

Hapšenje kod Sarajeva

Uhapšeni su, pod čudnim okolnostima, 30. januara 1996. godine na prilazu Sarajevu. U to vrijeme bila je ovo velika priča. Po jednoj verziji visoki oficiri su bili kidnairani nakon što su krenuli na pregovore sa predstavnicima IFOR-a, ali je "jedan vojnik to zaboravio", a po drugoj, pripadnici Armije RBiH su ih zarobili na teritoriji pod kontrolom međunarodnih snaga. Čak se špekuliralo da ih je, po prethodnom dogovoru s nekim, na mjesto gdje će biti uhapšeni namjerno vozač generala Đukića, pa čak i da su prebjegli...

Kako god, prvi glavni haaški tužilac, Richard Goldstone je 7. februara 1996. izdao zahtjev Vladi BiH u kojem traži "da u ime Tribunala privremeno uhapsi dvojicu osumnjičenih oficira". Pet dana kasnije bili su prebačeni u Haag, gdje su ih saslušavali istražitelji. To je bila tako značajna vijest da ju je pozdravio i američki State Department. Dok su na Palama žestoko protestirali, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, uživljen u ulogu mirotvorca, pokazao je uzdržanost.

Krsmanović i Đukić bili su među prvim pritvorenicima čuvenog Scheveninga gdje se u to vrijeme nalazio samo Duško Tadić, zločinac iz Prijedora.

Početkom marta 1996. godine tužilac Goldstoun je optužio generala Đukića da je vršio "zločine protiv čovječnosti" , dok se Krsmanović mjesec dana kasnije, 4. aprila, vraćen avionom iz Haaga u Sarajevo.

Pukovnik Krsmanović prebačen je sa sarajevskog aerodroma u Centralni zatvor u Sarajevu. Zanimljivo je da je NATO odbio pružiti podršku pri njegovom transferu.

Razmjena za Ibrana Mustafića

A onda obrat. Čudnim raspletom događaja, nakon uključivanja politike i ratnog zločinca Momčila Krajišnika, vlasti u Sarajevu donijele su odluku da Krsmanovića zamijene za tadašnjeg poslanika u Skupštini Republike BiH Ibrana Mustafića, kojeg su srpske vlasti zarobile u ljeto 1995. godine tokom genocida u Srebrenici.

Pukovnika Krsmanovića, koji je, dakle, optuživan za brutalno granatiranje Sarajeva i druge zločine, i još deset zatvorenika bh. vlasti su oslobodile iz Okružnog zatvora u Sarajevu, a istovremeno su paljanske vlasti pustile Mustafića i časnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Ivana Stjepanovića, kojeg su srpske vlasti osudile na smrt, pa ga pomilovale, pisali su tadašnji mediji.

"Puštanje na slobodu pukovnika Krsmanovića predstavlja iznenađenje, s obzirom na to da je protiv njega nastavljena istraga, a pritvor mu je isticao 4. maja. Krsmanovića je Haški tribunal oslobodio odgovornosti i 3. aprila ga vratio u Sarajevo", zaključuje agencija Onasa u aprilu 1996. godine.

Viši tužioc u Sarajevu Domin Malbašić izjavio da je u ovom slučaju "preskočeno" pravosuđe i da je o oslobađanju pukovnika Krsmanovića saznao gledajući Dnevnik Televizije BiH.

"Više tužilaštvo u Sarajevu bi protiv pukovnika Krsmanovića sigurno podnijelo optužnicu, jer smo u toku istrage došli do dokaznog materijala koji ga tereti za ratni zločin", izjavio je Malbašić 22. aprila 1996. godine.

Upotreba hemijskog oružja

Prema njegovim riječima, da je ostao u pritvoru pukovnik Krsmanović bi bio optužen zbog krivičnog djela nehumanog odnosa prema ratnim zarobljenicima i upotrebe zabranjenih ratnih sredstava. Prema izjavama svjedoka, pukovnik Krsmanović je u toku agresije na BiH učestvovao u etničkom čišćnju i genocidu nad Bošnjacima u području Semberije i Romanije.

Istraga je pokazala da je on, kao pomoćnik komandanta sarajevsko-romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba, prilikom borbi na Treskavici nabavio projektile sa hemijskim punjenjem, kojima su napadani položaji Armije BiH. Ispaljivanje ovakvih garnata zabranjeno je Ženevskom konvencijom.

Uprkos brojnim dokazima o njegovom ratnom putu, ovdje otprilike priča o Krsmanoviću završava u bh. medijima. Ali jedna istina o njemu isplivat će mnogo godina kasnije zahvaljujući, i to Amoru Mašoviću, članu Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.

Ona povezuje Krsmanovića sa zločinom u Novoseocima kod Sokoca. Dio toga dao je naslutiti i tužioc Malbašić, ali je politika, očito, odradila svoje.

Podsjetimo, 8. januara ove godine Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu protiv devet osoba koje su optužene za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Sokoca, odnosno napad na selo Novoseoci u septembru 1992. godine. Tada je ubijeno 45 civila bošnjačke nacionalnosti. Najmlađa žrtva ovog zločina, kako je ranije saopćilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, imala je samo 14 godina, prenio je ranije Detektor.ba. 

O ovom nekažnjenom zločinu se u okviru nekoliko procesa govorilo u Haagu, ali su tek 28 godina od masakra izvršena prva hapšena u našoj zemlji.

Za zločine u Novoseocima optuženi su Milan Tupajić, Dragomir Obradović zvani Dragan, Momčilo Pajić zvani Paja, Aleksa Gordić zvani Aco, Miladin Gašević zvani Ćirko, Momir Kezunović zvani Keza, Branislav Kezunović zvani Miki, Željko Gašević zvani Gašo i Jadranko Šuka.

Ubijanje djece i staraca

Njih devetorica, prema navodima optužnice, terete se da su za vrijeme rata u BiH i širokog i sistematičnog napada Teritorijalne odbrane (TO), Vojske Republike Srpske (VRS) i policije na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području Sokoca i okolnih mjesta, u svojstvu dužnosnika civilnih vlasti, zapovjednika i pripadnika 2. romanijske motorizovane brigade VRS-a, sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu i napadu na selo Novoseoci.

Mještani su, kako je ranije Tužilaštvo BiH navelo, prije toga predali oružje i iskazali lojalnost lokalnim vlastima na Sokocu.

"Napad na selo Novoseoci desio se 21. na 22. septembar 1992., kada je prilikom ulaska vojske u selo ubijena starica D.K., a nakon toga počinjeno razdvajanje žena i djece od muškaraca, da bi žene i djeca bili povedeni prema autobusu kako bi bili transportirani prema Sarajevu", navodi se u saopćenju Tužilaštva.

Tupajić i ostali terete se da su zajedno s drugim vojnicima – kako stoji u istom saopćenju – 44 zarobljena civila, muškarca bošnjačke nacionalnosti, vojnim kamionima transportirali do smetljišta na Ivan polju kod Sokoca, gdje su zarobljenike u dvije grupe doveli do ivice vrtače, te pucanjem iz automatskog oružja ubili ukupno 44 civila, a jedan od pripadnika VRS-a je vršio ubijanje preživjelih pojedinačnim hicima iz pištolja.

Amor Mašović je, prema pisanju publiciste i autora više dokumentarnih filmova, Avde Huseinovića, došao je do saznanja da je zločin u Novoseocima izvršen kao odmazda za pogibiju jednog srpskog vojnika.

"U borbama sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine na Kruševu kod Olova, poginuo je Darko, sin pukovnika srpske vojske Alekse Krsmanovića. Tada pukovnik Krsmanović odlučuje da se osveti. Bošnjaci podromanijskog sela Novoseoci živjeli su do tada relativno mirno, iako su bili u potpunom srpskom okruženju. Pukovnik Krsmanović naređuje da se kao odmazda za pogibiju njegovog sina, pobije svo muško stanovništvo u Novoseocima. Tijela, njih 43, našli smo u jesen 2000. godine na smetljištu Ivan Polje. To je jedan ogroman prostor veličine pet-šest fudbalskih stadiona. Najmlađa žrtva bio je Damir Očuz, koji je imao 14. godina. Ubijen je zajedno sa ocem Muneverom. Na tom smetljištu žrtve su bile prekrivene raznoraznim smećem, a na to mjesto su doneseni i ostaci porušene džamije u Novoseocima", ispričao je Huseinoviću Mašović.

Zaista, na stranici Slavicnet.com na kojoj je mogu naći spiskovi ubijenih srpskih vojnika navodi se da je Darko (Alekse) Krsmanović poginuo 22. septembra 1992. godine u Kruševu kod Olova. Sahranjen je na groblju Gradac kod Sokoca, gdje je danas ukopan i njegov otac.

Spomenuti datum su svjedoci u Haagu spominjali kao početak masakra u mjestu Novoseoci.

Naime, na suđenju generalu Ratku Mladiću u Haagu, svjedokinja Tužilaštva Munira Selmanović izjavila je da su joj srpske snage u jesen 1992. ubile muža i sina, zajedno sa više od 40 mještana sela Novoseoci. Selmanovićeva je opisala kako su srpske snage 22. septembra 1992. napale Novoseoce, a zatim svim Bošnjacima naložile da se okupe u krugu preduzeća "Metalika", istovremeno pljačkajući njihove kuće.

Muškarci, među kojima su bili muž i 18-godišnji sin Selmanovićeve, potom su bili odvojeni od žena, djece i staraca, koji su autobusima bili upućeni ka Sarajevu.

Razdvajanje je, kako je navela, naredio srpski komandant Momčilo Pajić, a jedna žena bila je ubijena na putu do autobusa zato što se brže kretala. Po riječima Selmanovićeve, Pajić je radno sposobne muškarce zadržao u selu pod izgovorom da će biti upućeni na rad. Niko ih, međutim, više nije vidio žive. Tužioci su u sudnici prikazali spisak od 45 mještana Novoseoca koje je 22. septembra 1992. svjedokinja vidjela u krugu "Metalike".

"Svi su bili živi kad su nas potrpali u autobuse. Nikad ih više nisam vidjela. Nikad", kazala je Selmanovićeva.

Zločin ih proganjao

Na suđenju u Hagu Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine Republike Srpske, onom koji je spašavao Krsmanovića od bh. vlasti, Milan Tupajić, bivši šef Kriznog štaba i predsjednik opštine Sokolac, prvi na spisku uhapšenih u septembru 2020., govorio je o masovnoj egzekuciji Bošnjaka iz Novoseoca.

Tupajić je već govorio "kako je znao da ni njega određena istraga neće mimoići".

Prema Tupajiću, bošnjačka su sela napadali pripadnici 2. romanijske brigade Vojske RS, kojom je u to vrijeme komandovao Radislav Krstić (osuđen za genocid u Srebrenici i obuhvaćen optužnicom Tužilaštva BiH za Novoseoce). Tupajić je potom govorio o masovnoj egzekucije Bošnjaka u tom području "o kojoj se dosad u RS-u nije govorilo".

Svjedok odbrane Krajišnika pred Tribunalom u Hagu, 07. aprila 2006. godine, bio je i Milovan Cicko Bjelica, ratni predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Sokolac i kasniji načelnik ove općine. Bjelica je tvrdio da je on, za zločin u Novoseocima saznao tek nekoliko godina kasnije, na sahrani jednog vojnika koji je učestvovao u ovom zločinu.

Otac tog vojnika, tvrdio je Bjelica, na sahrani mu je rekao da je "za sve kriv Krstić" koji je naredio zločin, a da je njegov sin izvršio samoubistvo jer ga je događaj od 22. septembra 1992. proganjao.

Iako je Bjelica u Haagu za ovaj zločin direktno optužio generala Krsića, Huseinović bilježi kako se jasno vidi da je naredba sokolačkih civilnih vlasti izvedena u koordinaciji vojske i policije.

Pa, ipak, istinu o Novoseocima, kao i brojnim zločinima na okupiranom sarajevskom naselju Grbavica, prema Huseinoviću, prvi je otkrio Božo Debelenogić, srpski ratni komandant sa Grbavice 2, još 1997. godine.

"Miladine, pusti mi malog"

Debelonogić u svojim izvještajima spominje da je hijerarhijski naredba za zločin u Novoseocima tekla na sljedeći način:

"Naređenja su usmeno prenošena. Cicko Bjelica pukovniku Krstiću, Krstić kapetanu Markoviću, Marković Pajiću, Pajić Ćirku, a Ćirko svojoj grupi".

Direktni izvršioci egzekucije bili pripadnici Izviđačke čete 2.romanijske motorizovane brigade Vojske RS koje je predvodio Miladin Gašević Ćirko.

Božo Debelenogić, prenosi Huseinović, otkriva i neke detalje zločina. Između ostalog navodi:

"Iz grupe izađe visok muškarac oštrog preplanulog lica, vodeći za ruku mršavog dječaka i stade pred Ćirka: "Ćirko, radili smo tolike godine zajedno, ne tražim da me poštediš, ni mene ni sinove mi, ali te molim da pustiš ovog malog da ide sa majkom. Sam znaš da je od rođenja poboljevao, i onako neće ostati". Pusti ga, molim te ko brata, nek' umre ko insan. Evo, poklanjam ti svog novog "jugu". Evo ti i saobraćajna i ključevi". Pogleda Ćirko ključeve na širokom teškom dlanu, okrenu se oko sebe, zgrabi ključeve, a malog posla za kolonom žena. Mali je gledao u oca. Vidio je samo njegove velike oči.

Poslije kraće vožnje Glasinačkim poljem, skrenuše sa glavnog puta, uputivši se prema gradskom smetljištu. Ćirkova grupa pobode crne nogare mitraljeza u zemlju.

Dok su se muškarci iz Novoselaca grlili i ljubili, osuše rafali. Na zemlji su ležali zagrljeni bosi muškarci. Četiri godine kasnije, 1996. godine zaustaviše se IFOR-ovi transporteri pred kućom Miladina Gaševića Ćirka. Iz transportera izađoše vojni policajci sa američkim oznakama. Ćirko je baš sapirao šampon sa otetog "juge". Iz posljednjeg transportera izađe visok i lijep mladić. Pogleda u "jugu", stisnu šake, priđe Ćirku i stade ispred njega. Gledao ga je pravo u oči. Ćirko osjeti kako mu se hladna jeza spušta niz kičmu.

"Došao sam po očevog "jugu"- reče mladić!

Dok je kolona transportera u čijoj sredini je bio "jugo" odlazila uz veliku buku, dizala prašinu po seoskom putu, Ćirko je blijed gledao za njima i obamro od straha, stežući spužvu u jednoj ruci, dok je iz druge iz crnog šlaufa jednako oticala voda"...