Tri decenije od neopisivog zla u Višegradu: Mrtva Jasmina nad Drinom

Sutra će se navršiti 30. godišnjica od neopisivog zla, "živih lomača" koji su se dogodili u Pionirskoj ulici i na Bikavcu u Višegradu u junu 1992. godine.

Zločini poznati kao "Živa lomača" desili su se 14. i 27. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, zapalili žive civile, većinom žene i djecu.
U kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici zapaljeno je oko 70 bošnjačkih civila uglavnom iz sela Koritnik, podsjeća nas Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

Najmlađa žrtva – beba od dva dana

Najmlađa žrtva je imala svega dva dana. Sličan se scenario dogodio dvije sedmice poslije kada je zapaljeno 70 bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac. O strahotama na Bikavcu je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočila Zehra Turjačanin. Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.

Trending

Traži se osoba sa video snimka: Sarajlija otišao po dijete u džamiju, pa mu neko ukrao cipele

Međutim, Višegrad će taj užasni 14. juni 1992. godine pamtiti po još jednom neopisivom zlu. Tog istog dana skokom sa zloglasnog hotela "Vilina Vlas" ubila se 24-godišnja Jasmina (Mehmeda) Ahmetspahić. Njezinom sudbinom povezani su neki od najtežih zločina počinjenih tokom agresije na BiH i ratova na prostorima bivše Jugoslavije.

Naime, prema nekim svjedočenjima, upravo zloglasni zločinac Milan Lukić je Jasminu oteo od roditelja u višegradskoj ulici Pete sandžačke brigade br. 5 i odveo u "Vilinu Vlas". Otac Mehmed "nije znao kako da pomogne svom djetetu", pa je "cijeli dan trčao po Višegradu, molio znane i neznane ljude i neljude da mu pomognu, ali nije uspio spasiti svoju mjezimicu".

Pravosnažnom presudom od 12. januara 2009, Željko Lelek, pripadnik MUP-a RS-a, osuđen na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima u Višegradu.

Izabrala je smrt umjesto poniženja

Jedna od tački njegove optužnice odnosila se na silovanje. Sudsko vijeće je prihvatilo svjedočenje svjedokinje M.H. koju je zločinac Lelek silovao u hotelu "Vilina Vlas".

Svjedočila je i o prisutnim ženama koje su bile izložene istim torturama. Svjedokinje M.H. i svjedokinja D. bile su prisutne kada je Lelek silovao Jasminu Ahmetspahić.

"I svjedok odbrane Mitrović Petar potvrđuje ove navode, kada kaže da je zajedno sa optuženim išao do banje gdje su saznali da su njihovi komšije Bošnjaci ubijani, a da je Jasmina Ahmetspahić iskočila kroz prozor. Ovaj svjedok je svojim svjedočenjem upravo povezao optuženog s vremenom i mjestom krivičnopravnih radnji iz ove tačke optužnice", navodi se u presudi.

Mnoge djevojke su "Vilinoj Vlasi" silovane i ubijene. Jasmina je radije izabrala smrt nego poniženja i mučenja. Time je postala simbol očajničkog otpora zlu!

"Jasmina je u bijegu od zločinaca skočila s trećeg sprata 'Viline vlasi' i između zločinačkog iživljavanja i smrti odabrala odlazak s ovog svijeta", zapisat će Višegrađani.

Sumnja se da su tijela većine žrtava iz "Viline Vlasi", poput Jasmine, bačene u Drinu, odnosno u vještačko jezero Perućac.

Ime Jasmine Ahmetspahić nalazilo se na listi nestalih osoba iz Bosne i Hercegovine. Kao takvo spomenuto je i u izvještaju međunarodnih eksperata iz 2008. godine o promjenama u etničkom sastavu u Opštini Višegrad od 1991.-1997. godine. Taj izvještaj je korišten u slučaju Milana i Sredoja Lukića.

Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su dvije godne kasnije, tokom asanacije presušenog jezere Perućac, te su identificirani putem DNK analize.

O događajima u hotelu "Vilina vlas" Bakira Hasečić kaže da "nema sobe u kojoj nisu vršena silovanja i gdje neko nije ubijen".

"Kada danas gosti legnu u hotel 'Vilina vlas', oni koji nisu znali, neka sada znaju, da spavaju u sobama u kojima su žene silovane i mučene, gdje su ljudi ubijani, klani, premlaćivani. Neka se svako na svoj način pomoli tamo za mir duša nedužnih osoba koje su tu izgubile svoje živote."

"Niko ne čuje vapaj žrtava iz Višegrada"

Kako je u svom tekstu iz 2012. zapisala profesorica Edina Bećirović, presudom je utvrđeno i da je komanda zločinca Milana Lukića bila u banji "Vilina Vlas", ali Haško tužilaštvo je "propustilo da zločin silovanja stavi u njegovu optužnicu".

"Opravdanja koja su kasnije došla bila su nejasna i neutemeljena. Jer silovanja u 'Vilinoj vlasi' preživjelo je nekoliko žena, koje su bile spremne da svjedoče", navela je Bećirović.

Neke od žrtava dale su intervju za posebno izdanje BIRN-a.

Jednoj od njih Milan Lukić je pred njenim očima zaklao šesnaestogodišnjeg sina. Potom ju je odveo u "Vilinu vlas".

"Ne znam više koliko su me puta silovali", izjavila je za BIRN.

Sjećala se da je u "hotelu bilo mnogo žena i da je svuda bila krv", kao i da su "sve sobe u hotelu bile zaključane. Svakog dana su nam bacali komadiće hljeba koje smo morale hvatati zubima, jer su nam ruke bile vezane. Odvezivali su nas samo kad bi htjeli da nas siluju."

Silovanje kao metoda zločina genocida

Haški tribunal (ICTY) je u više presuda presudio da je "u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na civile, silovanje korišteno u strategiji "protjerivanja putem terora".

Silovanja su postala način na koji su "Srbi potvrdili svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima".

Dok je u osuđujućim presudama Dragoljubu Kunarcu i ostalima, koje je potvrdilo Žalbeno veća u junu 2002. godine, jasno naznačeno da je "silovanje oruđe rata", predmet protiv Radislava Krstića je pokazao vezu između silovanja i etničkog čišćenja, koje je u kontekstu zločina u Srebrenici u julu 1995, bilo blisko povezano s genocidom...

Pretresno veće je Krstića proglasilo krivim za zločine počinjene u Potočarima, uključujući i silovanja, koja su smatrana "prirodnom i predvidljivom posledicom kampanje etničkog čišćenja".

Sudije Tribunala su napomenule da iako "etničko čišćenje" nije pravni termin, korišten je ranije u raznim pravnim analizama. Pretresno vijeće je zaključilo da postoje očigledne sličnosti između genocidne politike i politike obično zvane "etničkim čišćenjem". Međutim, silovanja u Potočarima nisu dio osuđujuće presude Krstiću za pomaganje i podržavanje genocida, jer su događaji u Potočarima bili uvod u naknadno počinjeni genocid.

Žalbeno vijeće je 2004. godine potvrdilo osuđujuću presudu za seksualno nasilje. Krstić je osuđen na kaznu od 35 godina zatvora.

Sjetimo se ovih dana Jasmine i svih nevinih žrtava Višegrada i Bosne i Hercegovine.

Neka je vječni mir nad njima.