Puhalo: Kako RS ne želi od Vučića školu blizu Vrbanje 'jer je tamo mnogo Bošnjaka'

Vrbanja je prigradska mjesna zajednica u okviru grada Banje Luke, od čijeg centra je udaljena oko sedam kilometara jugoistočno.

U Vrbanji je do devedesetih godina živjelo oko 5.000 stanovnika. Od toga je bilo oko 97 posto Bošnjaka. Završetak rata u Vrbanji dočekalo je svega 10 porodica. Prema podacima „Unije za održiv povratak i integracije u BiH“, u Vrbanju se nakon rata vratilo 368 osoba, ili 115 porodica.

Piše: Srđan Puhalo

Poruka Bošnjacima Banje Luke

Glavna ulica koja prolazi kroz ovu mjesnu zajednicu nosi ime četničkog vojvode Rade Radića. Naziv ulice je promijenjen 90-ih godina, ali nikome nije jasno zašto ulica u Vrbanji nosi njegovo ime osim da se banjalučkim Bošnjacima pošalje jasna poruka koju vrstu „antifašista“ danas cijene gradske vlasti.

Ali zašto vam sve ovo pišem?

Elem, prije neki dan naletih na intervju gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića koji je 17. maja dao sarajevskom Oslobođenju, a gdje on u jednom trenutku kaže…

„Ovo je prvi put da Srbija ima priliku da čuje i nekoga drugog. Željeli su da kažu kako je sve što sam predložio loše. Predložio sam školu u Adi, a oni su rekli: ’Nemojte, to je blizu Vrbanje, tamo ima mnogo Bošnjaka’. Predložio sam most u Česmi, a oni su rekli: Nemojte, to ćemo mi. Predsjednik Srbije je rekao da će Srbija pomoći ono što predloži gradonačelnik.“

Da pojasnim, kada je Vučić nedavno došao u Banja Luku da postane njen počasni građanin, održan je sastanak gradonačelnika Banja Luke Stanivukovića sa rukovodstvom Republike Srpske i Srbije, na kojem se poveo razgovor kako Srbija može da pomogne Banjaluci. Gradonačelnik Stanivuković je predložio da Srbija pomogne izgradnju škole u mjesnoj zajednici Ada, a neko od rukovodstva Republike Srpske je kazao…

„Nemojte, to je blizu Vrbanje, tamo ima mnogo Bošnjaka.“

Šta nam ova rečenica govori?

Prije svega nam govori da vlast u Republici Srpskoj sistematski i planski kreira i održava segregaciju Bošnjaka, pogotovo u sferi obrazovanja.

Naravno, nije to od juče, ali ovako ogoljenu i iskrenu diskriminaciju odavno nismo čuli.

Ta nejednakost se ogleda na svakom koraku, od kreiranja planova i programa koji se usaglašavaju sa Srbijom a ne unutar Bosne i Hercegovine, preko naziva škola, zapošljavanja povratnika u škole, proslava školske slave, izvođenja nastave vjeronauke, do interpretacije dalje i bliže istorije, geografije i jezika.

Sjetimo se samo presuda Vrhovnog suda Republike Srpske koja je djeci u Vrbanjcima kod Kotor Varoši omogućila da uče bosanski jezik, jer im to nije dozvolila Republika Srpska. Prije toga imali smo iste probleme u Srebrenici i još nekim opštinama u Republici Srpskoj.

Zatrovani nacionalizmom

Koliko je ta bolest uznapredovala potvrđuje i to da su Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Radovan Višković i Natalija Trivić spremni da „žrtvuju“ bolje uslove školovanja i srpske djece u Adi, samo da Bošnjaci iz Vrbanje ne bi imali koristi od nove škole.

Valjda je to srpska verzija konvencije o dječim pravima.

Kao što sam ranije kazao, do rata je u Vrbanji živjelo nešto manje od 5.000 Bošnjaka, vratilo ih se 368, od toga 150 mladih, ali i tih 150 mladih Bošnjaka vlastima RS je „mnogo Bošnjaka“.

Radovan Karadžić, Biljana Plavšić i Radoslava Brđanin su ponosni na svoje nasljednike.

Ne znam koliko u ovom trenutku ima djece i mladih u Vrbanji, ali koliko god ih je za vlasti u Republici Srpskoj ih je mnogo.

Da li će škola u Adi biti napravljena – ne znam, ali to neće zavisiti od Bošnjaka iz Vrbanje, već od vlasti Republike Srpske i njihove spremnosti da se odupru nacionalizmu kojim su zatrovani.

Zašto vam sve ovo pišem braćo Srbi?

Svakodnevno možemo čuti da se prava Srba u Hrvatskoj, Federaciji BiH, Crnoj Gori ili na Kosovu ne poštuju. Svaki dan je javnost Republike Srpske ogorčena zbog toga, a sasvim je jasno da i oni isto to rade planski Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj.

Zato nemate prava da se bunite, prenosi Inforadar.ba.