Martina Mlinarević: Najteže je radnicima na crno

Ambasadorica Bosne i Hercegovine u Češkoj, Martina Mlinarević pisala je o bh. građanima u Češkoj koji su zbog pandemije novog soja koronavirusa morali napustiti ovu zemlju i vratiti se u BiH. 

Martina se osvrnula i na radnike koji rade "na crno" u ovoj zemlji te o statusu u kojem se oni nalaze zbog vanredne situacije.

Njenu objavu prenosimo u cjelosti:

"Kopije njihovih pasoša za mene bi trebale biti samo crno-bijeli formular koji će mi proći kroz ruke, ne okrznuvši me pritom. Nigdje, a posebno ne negdje unutra. Ovom prilikom, u svoju obranu, mogu se pravadati činjenicom da sam lišena pektoralnog mišića, odstranjenog u jednoj ranijoj bitci, pa se sve lakše nahvata. I radost, i bol.

Suština „savjeta“ kojih sam se naslušala prije nego sam otišla u Prag ticali su se emotivnog netrošenja, neumaranja i uživanja u koktel-svijetu diplomacije. Situacija s korona virusom posve je izmjenila poimanje svijeta kojeg smo znali, a neočekivani kaos u kojem se zatekao nemali broj naših državljana rezultirao je spoznajom da novonastalih okolnosti nema u nikakvoj teoriji i da je pravovaljan osjećaj i sposobnost reagiranja u nemogućoj situaciji jedino na šta se valja osloniti.

Između svega što se događa, na dnevnoj bazi izvanrednih okolnosti, najteže je radnicima na crno čije su sudbine postale kao čičak nemarom zakačen na dnu hlača. Oni moraju napustiti zemlju u kojoj jesu, jer su ostali bez posla, nemaju minimum egistencijalnih uvjeta, oni su uteg na vratu zemlje u koju se vraćaju, jer ih nerado primaju kao moguće kliconoše virusa, za šta su kvalificirani dabome, samom činjenicom da su bili u inozemstvu.

Negdje između dvije sulude krajnosti srećem ih, lišena pektoralnog mišića, dok organiziram svoju prvu repatrijaciju u životu, ponavljajući sebi da upamtim dobro, da oni su za mene samo osobe u procesu repatrijacije i ništa više, imena na papiru koja se moraju uspješno sprovesti svome domu u Bosnu i Hercegovinu.

Zahvalna za ljude s kojima radim u ovim momentima, mnogo su ih plašili Bukačom iz raznoraznih razloga, zahvalna kolegama, zahvalna za svaku poruku koju smo dobili u ovim danima, moja mala ekipa i ja, dok im objašnjavate da ne radite ništa specijalno, nego sasvim normalno, balkanština i nenaviknutost u nama najosnovnije stvari koje se podrazumijevaju je izdigla u nešto čemu se čudimo.

Kopije njihovih pasoša za mene bi trebale biti samo crno-bijeli formular koji će mi proći kroz ruke, ne okrznuvši me pritom. I ne bi trebalo da imaju moj privatni broj, ni Viber pritom, i ne bi trebalo da ne spavam brojeći u glavi svaku granicu koju trebaju proći kao utrku s preponama, niti da znam kako su im roditelji dočekali trenutak u kojem ih ne mogu zagrliti nakon konačnog susreta. A znam. Jer su mi javili, na moj broj kojeg ne trebaju imati.

Što plačeš, pitat će me u tom trenutku moj partner i najbolji prijatelj, moj suputnik i suborac, znajući da nisam plakala ni u raku, ni u političkom ratu, ni u čerečenjima bilo kakve vrste.

Nemam pektoralni mišić, eto to ti je", napisala je Martina.