Davor Gjenero: Koliko je realan washingtonski „non-paper“ za Zapadni Balkan?

Portal Slobodna Bosna objavio je danas novi „non-paper“ za Zapadni Balkan. Kako navode riječ je o dokumentu koji stiže iz Washingtona, a od izvora portala bliskih novom šefu američke diplomacije potvrđeno je da je dokument već bio na stolu republikanskog senatora Marca Rubia s Floride, koga je novoizabrani američki predsjednik Donald Trump imenovao za novog američkog državnog sekretara.

Velikodržavna ambicija Beograda

Politolog i politički analitičar Davor Gjenero u razgovoru za Radiosarajevo.ba ističe da, iako je neupitno da su autori non-papera kojeg objavljuje Slobodna Bosna, izrazito dobronamjerni, veliko je pitanje do koje su mjere oni i njihov plan javnih politika realni.

„Naime, ključni problem Balkana je s jedne strane velikodržavna, imperijalna ambicija režima u Beogradu, na kojeg i u EU i u SAD gledaju relativno blagonaklono, uvjereni da bez njega nije moguća stabilnost u ovom prostoru, a drugi je patogeni utjecaj totalitarnog režima Vladimira Putina, koji se odvija između ostalom i preko mehanizama tvrde i meke moći (na primjer SPC) režima u Beogradu. Iako je jasno da u Srbiji postoji veliki otpor prema NATO savezu, stup ovog projekta je kolektivno članstvo zemalja ugroženih projektom „srpskog svijeta” u NATO savezu, što je također posve nerealno“, analizira Gjenero.

Trending

Uroš Blažić osuđen na 20 godina zatvora za masovna ubistva u u Srbiji

Iako postoje zemlje koje su više od desetljeća u članstvu EU, a do danas nisu ušle u Schengenski prostor, non-paper predviđa primanje država Zapadnog Balkana izravno u Schengenski prostor.

„Pritom nema ni riječi o harmonizaciji javnih politika, prije svega o režimu ulaska bez viza građana trećih zemalja, koji se onda na Schengenskoj granici pojavljuju kao migranti, a u Srbiju ili BiH su ušli kao turisti. Nema ni riječi o tome kako bi se stvarno, kojim mehaizmima, političku većinu u Srbiji prisililo na odricanje od imperijalnih ambicija prema BiH, Crnoj Gori, Kosovu, pa i Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji. Nakon smjene Slobodana Miloševića te su ambicije bile zaustavljene i administracija Zorana Đinđića bila je usmjerena prije svega na modernizaciju Srbije, iako je već ona počela uspostavljati „posebne odnose” s manjim BiH entitetom, ali samo zato što je tada, na kraju serije agresivnih ratova što ih je Miloševićev režim pokrenuo, Srbija bila vojno i politički poražena“, primjećuje sagovornik portala Radiosarajevo.ba.

Kako Srbiju odvojiti od Moskve?

Svi ciljevi koji se navode u projektu, dodaje Gjenero su dobro odabrani.

„Važna su i pitanja dvojnog državljanstva u Crnoj Gori, i pitanja poništavanja „deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda“, i međusobnog priznavanja Kosova i Srbije, te formiranja zajedničkog vijeća općina sa srpskom većinom na Kosovu“, konstatira Gjenero.

Međutim, on postavlja pitanje - kako sve to izvesti?

„U uvjetima kad Vučićev režim ustraje na politici suradnje s Rusijom, odnosom prema procesu pristupanja Europske unije kao prema švedskom stolu, s kojeg se uzima samo ono što ti odgovara, eksponencijalnog naoružavanja režima u Beogradu i otvorenih imperijalnih težnji tog režima prema susjedstvu, ovaj projekt jednostavno ne daje odgovor na pitanje: KAKO? Preciznije, kojim mehanizmima danas Srbiju odvojiti od ruskog patogenog utjecaja, osloboditi je velikodržavnih ambicija i posjesti je kao ravnopravnu za stol s Kosovom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i Albanijom“, zaključuje Gjenero.