Zašto je "najveći Hrvat u BiH" prešutio velike hrvatske žrtve krvoloka Karadžića

Radovan Karadžić je ratni zločinac osuđen na doživotnu kaznu zatvora.

Ko se iole libio nazvati stvari pravim imenom, čekajući pravosnažnost presude i poštujući pravo i presumpciju nevinosti (niko nije kriv dok se ne dokaže drugačije, op.a.), od jučer to mirne duše može učiniti.

Karadžić je zločinac. Idejni vođa projekta smrti, čiji je cilj bio urušiti sve što na sebi nema oznaku - srpsko. Kriv je za genocid. Kriv je za zločine protiv čovječnosti. Kriv je za kršenje zakona i običaja ratovanja. Kriv je. Kriv, i osuđen na "dosmrtnu" kaznu.

Političke reakcije na presudu bile su glasne, jasne i upućene vrlo brzo nakon odluke Tribunala. Došle su iz cijelog svijeta, iz svih ćoškova ljudskosti Zemlje.

No, jedna reakcija zaparala je uši i odjeknula je jače od svih drugih iz jednog prostog razloga - nije je bilo. Dragan Čović, wannabe šef i wannabe glas svih Hrvata, ćutao je. Ćuti još uvijek. Ni mukajeta. Ni jednoga slova o presudi zločincu.

Ćute i većina ostalih političkih, ali i vjerskih glasova Hrvata. Tišina je to koja šokira, jer, prisjetimo li se rata u Bosni i Hercegovini, hiljade Hrvata ubile su upravo produžene ruke jučer osuđenog zločinca Karadžića.

„Na području Prijedora su stradali Bošnjaci i Hrvati. Ja sam pažljivo pratio sve medije, nisam vidio glas nijednoga Hrvata, hrvatskoga političara, uključujući Dragana Čovića da ijednu riječ kaže o ovome. Šta smo mi taoci? Šta su Hrvati u BiH, taoci jednog Dodika i Čovića“, legitimno je jučer upitao Zvonimir Čičak, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) i osnivač i prvi predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS).

Evo, ako su predstavnici hrvatskog naroda zaboravili šta se to događalo u ratu, neka nam zamjere što ćemo biti slobodni da ih podsjetimo.

Ravno, početak rata

Prvi zločin kojeg su srpski zločinci počinili u BiH bio je upravo nad Hrvatima - u oktobru 1991. kada je sa zemljom sravnjeno hrvatsko selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini. To je bio početak srpske agresije na BiH, početak rata. Tog dana pala je i prva civilna žrtva rata u BiH – 61-godišnji Jozo Stanković.

Prvi masovni pokolj u Bosni i Hercegovini se dogodio u Kijevu Dolu, u općini Ravno, 13. novembra 1991, kad su srpski vojnici masakrirali osam hrvatskih civila, sve starije osobe, koji su se zatekli tu noć u Kijevu Dolu. Sve žrtve bile su starije od 60 godina, a ubijene su 13. novembra 1991. godine.

Zločini u Uborku i Sutini

Dok je Hercegovinom zapovjedao Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je koordinirao vođenje agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te Šešeljevi četnici i druge srpske paravojne formacije, u proljeće 1992. godine, pobijeno je 114 Mostaraca, Hrvata i Bošnjaka i zakopano na deponiju Uborak te u u naselju Sutina, u sjevernom predgrađu Mostara. Za ovaj pokolj još niko nije odgovarao.

Stradanja Hrvata na Kupresu

Trećeg aprila 1992. počinje bitka za Kupres, u kojoj sa srpske strane učestvuje 6.000 vojnika, 3 – 4 topnička i minobacačka divizijuna, jedan oklopni bataljon i avijacija (JNA, dakako). Kupres brani Kupreška bojna HVO-a, Trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji (iz Tomislavgrada, Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda,..). sveukupno njih 2.500, naoružani puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača. Nakon sedam dana otpora, Kupres pada 10. aprila 1992. U borbi protiv srpskog agresora 1992. godine. poginulo je i nestalo 160 Hrvata na Kupreškoj visoravni.

Pokolj u Briševu 24. i 25. jula 1992.

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom agresije na našu zemlju, 24. i 25. jula 1992. Počinili su ga srpski vojnici nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

Sjećate se priče o tome kako je počeo genocid u Prijedoru (rekli smo, nazivamo stvari pravim imenom!, op.a.), ono kad su srpske snage nasilno uspostavile svoju vlast i dale ultimatum nesrbima u ovom kraju da im predaju svo naoružanje u svom posjedu? Eh, Hrvati i Bošnjaci povinovali su se zahtjevu, a neka sela su predavala oružje i par dana nakon isteka roka, pa su tako učinili i Hrvati u Briševu i Staroj Rijeci - 31. maja 1992.

Naravno, Karadžićevim frendovima ovo nije bilo dovoljno, pa su pohapsili članove HDZ-a i SDA s ovog prostora, te bogate i ugledne Hrvate i Bošnjake. Odveli su ih u logore u Sanski Most (Krings) i u prijedorsku okolicu (Keraterm, Trnopolje i Omarsku).

A, onda je počeo i pokolj. Brigade iz sastava "Banjalučkog korpusa Srpske vojske", prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada, uz pomoć Srba iz susjednih sela su 24. i 25. jula napale okolinu topništvom, minobacačima i pješaštvo, a potom su ušle u sela Briševo, Raljaš i Muštanica (kod Stare Rijeke).

Ubili su tamo najmanje 67 Hrvata. Među njima veliki broj staraca i djece. Bilo je to najveće stradanje Hrvata u jednom danu tokom cijelog rata u BiH. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Briševu je živjelo 370 Hrvata. Na popisu provedenom 2013. godine bilo ih je tek četiri. Dodat ćemo i da su župna crkva i kuća u Staroj Rijeci opustošene i minirane.

Pokolj u Muštanici 24. jula 1992.

Ista župa, kao i Briševo. Isti scenarij kao i u Briševu. Ovdje su Karadžićevi vojnici pobili 13 civila. Inače, kao i žrtve s Briševa, bačeni su u masovne grobnice.

Broj mrtvih

Najveći broj zločina nad Hrvatima u BiH srpske snage počinile su na području Bosanske Posavine i sjeverozapadne Bosne, gdje su ubili više od 840 Hrvata. Četnici su ubili 458 Hrvata - 40 u Bosanskom brodu, 48 u Bosanskom Šamcu, 53 u Brčkom, 78 u Derventi, 33 u Doboju, 24 u općini Gradačac i Pelagićevo, 39 na području općine Modriča, 60 u Odžaku, 83 u Orašju. U Sjeverozapadnoj Bosni, gdje su Hrvati bili nenaoružana manjina, gdje se nisu vodile borbe i gdje nikom nisu bili nikakva prijetnja, srpske snage pogubile su 383 Hrvata; na području općine Banja Luka ubijeno je 34 Hrvata, 5 u Bosanskoj Dubici, 14 u Bosanskoj Gradiški, isto toliko u Prnjavoru, 41 u Sanskom mostu i 13 u Skender Vakufu. Ipak najviše zločina srpske snage poćinile su u selima Kotorvaroške općine, gdje je ubijeno 137 Hrvata, te na području općine Prijedor gdje je ubijen 131 Hrvat.

Rezime

Na stotine hrvatskih kuća je opljačkano, srušeno ili zapaljeno, kao i brojne katoličke crkve, a hiljade Hrvata prošlo je kroz srpske logore, Keraterm, Omarska, Manjača… Iz Republike Srpske protjerano je 152.856 Hrvata, pa je u RS ostalo još samo 11.924 Hrvata katolika.

Tako da, kad se sve sabere, a i oduzme, jedno je jasno.

Nije Čović nikakav glas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Niti njihov predstavnik.

Čović je veliki prijatelj Onih koji nastavljaju Karadžićev put i velikosrpsku ideologiju. Svima koji su sumnjali, sada bi trebala biti jasna pozadina njegovih susreta sa Miloradom Dodikom ili Aleksandrom Vučićem u Beogradu.

Čović je jadni glasić i sitni emisar četnika koji veličaju zločine nad Hrvatima. A, stvari, kako smo već rekli, treba nazvati pravim imenom.