Advija Ibrahimović: Politika nikada nije željela da Srebrenici bude bolje

Advija Ibrahimović, mlada Srebreničanka koja je prije pet godina pažnju svijeta privukla svojim potresnim govorom u Memorijalnom centru u Potočarima, kada je nagnala na suze mnoge goste, pa i bivšeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Billa Clintona, 25 godina poslije genocida u Podrinju izrazila je tugu zbog stanja u njezinom rodnom gradu.

Bez majke je ostala 1992. godine, da bi joj otac bio ubijen u genocidu 1995. godine. S bratom i sestrom se te godine našla u tuzlanskom Domu za djecu bez roditeljskog staranja.

Sada živi i radi kao zdravstvena radnica u njemačkom gradu Frankfurtu. Vjerovala je da će se moći vratiti u svoj grad, ali za to danas nema uvjeta. Za stanje u Srebrenici otvoreno je optužila bh. političare.

"Da se razumijemo, u Srebrenici ima vrlo malo mladih ljudi i zaista me obraduju pozitivne i optimistične priče kada čujem ili vidim da neko želi započeti i živjeti novu eru života, ali u Srebrenici se još uvijek osjeti miris krvi i čuje vapaj i patnja. Razvoj Srebrenice svih ovih godina nije na zavidnom nivou, ali ništa bolje nije i u cijeloj Bosni i Hercegovini i sve ove godine tamo se živi u nadi da će nešto da se promijeni, da će biti bolje. Ne volim da budem pesimistična, ali nekako kao da politika u Bosni i Hercegovini nikad nije željela da u Srebrenici bude bolje, jer pokazalo se da mnogima odgovara da bude takva kakve jeste", izjavila je Ibrahimović za Al Jazeeru Balkans.

Dodala je da su životi Srebreničana "ispunjeni su bolom, gubitkom, tugom, patnjom, čežnjom", te da će "sve to biti sastavni dio naših života dok smo živi".

"Period 25 godina je uistinu dug, ali za nas Srebreničane je nekako samo period življenja. Mnogi od nas su prestali da broje godine, zato što može da prođe i 100 godina - srebreničku ranu genocid živimo svaki dan. Mnogim majkama koje žive u iščekivanju da pronađu svoje sinove, a pogotovo za one koje su umrle ne dočekavši da pronađu kosti najmilijih genocid nikad nije ni prestao", kazala je Advija, te dodala:

"Odnos društva u kojem živimo svih ovih godina je bio takav da su, svjesno ili ne, umjesto da pokušaju da zacijele rane, kroz razne politizacije, malverzacije i bez imalo pijeteta, produbljivali rane i jačali boli. Omalovažavanje i negiranje istine o genocidu od pojedinaca svih ovih godina nikad nije sankcionisano, posebno u julskim danima, kad poželim da se cijela planata zaustavi, da u miru odbolujemo. Nekad imam osjećaj da, živeći sve ove godine poslije genocida i boreći se za istinske vrijednosti, ponavljajući i stalno dokazujući i govoreći istinu i na kraju da smo živi, postajemo krivi što smo preživjeli".