Bibija Kerla i Sejo Sexon za Daily Telegraph o Olimpijadi u Sarajevu

U vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, Britanski list The Daily Telegraph podsjeća na igre održane 1984. u Sarajevu optimističnim tekstom koji govori o obnovi olimpijskih objekata i opredjeljenju grada da se otrgne od posljedica rata i gleda u budućnost.

"Uzbudljivo je jutro u Olimpijskom selu. Smijeh djece na sankama odzvanja naseljem. Škole nema tokom cijelog januara i mladi to koriste maksimalno, kližući se niz brdo prema stambenim blokovima u ulici, neizbježno nazvanoj Olimpijska. Na raskrsnici odmah iza, pet olimpijskih prstenova pojačavaju utisak, ponosno postavljenih usred kružnog toka, sijajući na sunčevoj svetlosti. Nije se teško zaraziti radošću svega toga.

Ovo nije Peking. Istina, kineski kraljevski grad trenutno je domaćin 24. Zimskih olimpijskih igara – ali ako želite čuti najfascinantnije olimpijske priče, okrenite se bliže kući: planinama Balkana i Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine," započinje tekst autor Chris Lead­beater, prenosi portal N1. 

Trending

BHmeteo: Spremite lopate, sanke i zimsku opremu, a evo u kojim dijelovima BiH će vladati nevrijeme

On navodi da “u sjećanju Sarajeva, Zimske olimpijske igre 1984. bile su jedna velika mješavina sunčanih i snježnih dana – dvonedjeljni ugođaj tokom kojeg je mali, regionalni grad u srcu nekadasnje Jugoslavije postao, nakratko, svjetski sportski epicentar.”

"I svijet je imao tu viziju – posebno Britanija, odakle je prekrasna Bolero rutina Jayne Torvill i Christophera Deana osvojila srca, umove i zlatnu medalju u klizanju na ledu. Ali svijet je vidio i ono što je došlo kasnije: postepeni raspad Jugoslavije i izlazak BiH kao nezavisne države u martu 1992.; i opsadu koja je obgrlila Sarajevo mjesec dana kasnije i koja je trajala do februara 1996., otprilike četiri mjeseca nakon zvaničnog završetka rata koji je progutao veliki dio olimpijskog naslijeđa,” objašnjava on.

Lead­beater je razgovarao sa Bibijom Kerlom, bivšom jugoslavenskom i BiH klizačicom koja je dva puta je učestvovala na Zimskim olimpijskim igrama i to 1984. godine i 1988. Godine. Kerla je, navodi on, radije želila razgovarati o dobrin vremenima.

"Kada se saznalo da je Sarajevo dobilo igre, prva želja mojih roditelja bila je da nabave televizor, da mogu da gledaju," izjavila je ona. "Nismo mogli ni sanjati da ću ja biti dio toga."

Brzim klizanjem je počela da se bavi tek 1982. godine, ali je revno vježbala i vješto se takmičila dok ju je bodrila oduševljena domaća publika.

"Tog mjeseca Sarajevo je bilo centar svijeta. Činilo se nestvarno," rekla je Kerla.

"Sarajevska priča je veća"

"Osam godina kasnije uslijedio je sukob na etničkim i vjerskim osnovama, jedno od najstrašnijih poglavlja u krvlju natopljenoj biografiji 20. stoljeća," piše autor.

"Sarajevo o tome ne želi da priča. Dosta mu je rata. Rat je bio pretvorio isti onaj okolni planinski prsten koji je grad učinio savršenim domaćinom Zimskih olimpijskih igara u snajperska i artiljerijska gnijezda. Rat je pretvorio Holiday Inn iz simbola izgrađenog za smještaj olimpijskih zvaničnika u izgrnatiranu poluruševinu, u čiji podrum su se novinari sklanjali kako bi izvještavali o opsadi. Rat je ostavio svoje otiske tako neizbrisivo da rupe od metaka još uvijek prožimaju zgrade duž glavne ulice Zmaja od Bosne, 27 godina nakon okoncanja sukoba 1995. godine.

Rat se ukopao i u Trebević, najpoznatiju gradsku planinu, i to toliko tvrdoglavo, da kada se vozim rekonstruisanom žičarom do njenog vrha, vidim nekadašnji srpski rov na očišćenom prostoru ispod gondole. Rat je toliko često posjećivao Sarajevo, da se je najrazorniji trenutak u 20. vijeku – atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda od Austrije, koji je potaknuo Prvi svjetski rat – gotovo sveo na fusnotu. Mali muzej i ploča obilježavaju to mjesto na uglu ulice Obala Kulina Bana, dok rijeka Miljacka ravnodušna protiče," piše on.

Ali, kako navodi, "Sarajevska priča je veća" i ide unazad i do 1461. godine, kada se sa sela uz rijeku uzdiglo do važnog osmanskog trgovačkog centra.

“To doba još uvijek slatko kuca u srednjovjekovnoj Baščaršiji – staroj gradskoj čaršiji, sa svojim muniarama i pijacama – nakon kojih se tok historije ka zapadu kreće u klasično jezgro grada koje svojim muzejima, crkvama i kitnjastim fasadama održava sjećanje na austrougarski period kasnog 19. stoljeća.”

Okretanje ka budućnosti

No, grad se također okreće prema budućnosti, “posebno sada kada se njegova voljena olimpijska infrastruktura vratila u život,” piše Leadbeater.

On objašnjava da je tadašnje Olimpijsko selo bilo u prvom procesu izgradnje nastavljene ubrzo nakon igara, te je naselje koje je izgrađeno nazvano Mojmilo.

On dodaje da je i Holiday Inn je sada poznat jednostavno kao Hotel Holiday i da ga je prije pandemije kupila grupa koja stoji iza Hotela Evropa, vodećeg gradskog hotela sa pet zvjezdica, te da će u narednih nekoliko godina će biti temeljito renoviran.

U ovom procesu prednjače skijališta, piše on.

Navodi planinu Jahorinu kao primjer, te podatak da su Austrijanci skijali niz nju još 1890-ih godina, te da je istoimeno ljetovalište uspostavljeno tu 1923. godine.

"Sarajlije su je brzo prihvatile, kao i olimpijska elita: Jahorina je bila domaćin takmičenja u alpskom skijanju za žene 1984. I danas se ona ne čini ništa manje kao zvijezda. Skijaši ulaze u sjajnu novu gondolu čija je vrpca prerezana na početku sezone, i sastaju se na vrhu u Olimpijskom Baru uz vino i muziku za ples.”

A, kako je opisao autor, na jugozapadnoj periferiji grada je i planina Bjelašnica "jednako živahna i još uvijek uživa u 38-godišnjem sjećanju da je izabrana kao staza za muški spust."

"Čak i ako vam se ne sviđa da se borite sa olimpijskom stazom koja ne prikriva svoju strminu, možete se diviti onima koji to rade iz salona šik hotela Han koji je nalazi na dnu te staze," dodaje on.

"Od svih skijaških planina samo Igman jos nosi svoje ožiljke," piše Leadbeater, te navodi da je ova planina svjedočila aktivnim borbama tokom rata u BiH do te mjere da je tu bila i baza UN-a 1993. Godine.

“Nisu, međutim, granate ili geleri ubili njen najatraktivniji objekat, nego zapuštenost mjesta koje je skupo održavati. U tmurnom zimskom polumraku, Igmanska nefunkcionalna skakaonica izgleda kao džinovski duh, čiji vrtoglavi izazov niko nije prihvatio od 1989. godine. Sablasnost prizora pojačava trajna platforma za dodjelu medalja u podnožju skakaonice – napušteni projekat u napuštenom betonu.”

Opisuje i hotel Igman – "spaljena ruševina, sagrađena za potrebe igara, uništena tokom sukoba."

“Uznemirujuće je zakoračiti u njegovo trošno predvorje, jedini znak ljudskog prisustva su kanisteri koje su ostavili umjetnici koji su tapkali zidove stvarajuci svoje grafite. Staklo škripi pod nogama. Čini se kao hodanje po kostima,” piše on.

“Ali ipak, i ovdje ima promjena. Objekat je prodat. Olupina će nestati. Nastaće novi hotel Igman," navodi on, te dodaje da je tu i hotel Monti, "sjajno spa utočište sa pogledom na teren na kojem skijaši uživaju."

Leadbeater piše da čak i “najozloglašenija” sarajevska planina pokazuje znake obnove.

“Trebević se čini kao neki strašni simbol propadanja zahvaljujući njegovoj napuštenoj olimpijskoj bob stazi. Ali “napušteno” je relativan pojam. Da, na njemu se više ne održavaju takmičenja (bob je skup, a staze zahtjevaju odgovarajuće održavanje), ali ovaj skoro kilometar i po vijugavog betona je živi dio grada.”

Završetak nove trebevićke žičare 2018. godine, koja je zamijenila onu srušenu tokom neprijateljske okupacije ove planine 1992. godine, pomogao je da se Sarajlije ponovo povežu sa onim što je oduvijek bilo njihovo “igralište”, piše autor, te navodi da se vikendom stanovnici često penju na tu planinu kako bi prošetali do staze sada prekrivene lišćem i grafitima.

Dalje uzbrdo, obilježenim stazama prema planinarskom domu blizu samog vrha nazvanom po olimpijcu Juri Franku, servira “vruća i jaka bosanska kafa”, ali posjetitelji mogu i popiti latte u Pino Nature hotelu koji se nalazi blizu staze.

Olimpijske igre pretvorile Sarajevo u svjetski poznat grad

Sarajevo je nekada bilo zahvaćeno olimpijskom groznicom, ali sjaj igara širio se daleko izvan sportske arene.

“Olimpijada je bila veliki PR za sarajevsku kulturu,“ objašnjava jedan od najistaknutijih BiH muzičara, Davor Sučić, poznatiji pod umjetničkim imenom Sejo Sexon.

"Sarajevo je imalo najinteresantniju muzičku scenu u Jugoslaviji. Ali je postojala percepcija grada kao provincijskog. Olimpijske igre su to promijenile. Došli su novinari. Ljudi su došli. Odjednom smo imali mnogo veću publiku,” ispričao je on.

“Odatle prema zapadu, Olimpijski muzej čvrsto je vezan za 1984. godinu, vraćajući se u one sunčane, snježne dane prije dolaska vojnika. Ima nježne nostalgije u ovoj izlozbi: slika umjetničke klizačice Sande Dubravčić kako pali olimpijski plamen; bob spašen sa Trebevića; Frankove skije; fotografija savršenog rezultata na semaforu nakon nastupa Torvillove i Deana, red samih šestica. Na jednom zidu Vučko, maskota igara iz crtanog stripa se istrajno smiješi,” opisuje autor ovaj muzej.

A nedaleko od njega je kompleks stadiona je ostao zarobljen između 1980-ih i 1990-ih.

“Na uzbrdici iznad, groblje Lav je mjesto tuge, svaki drugi grob nosi oznaku 1992. Ispod je arena Zetra, gdje su Torvill i Dean klizali, nekako je preživjela,” piše on, uz objašnjenje da je ova teško granatirana dvorana morala biti obnovljena nakon rata, uz finansijsku pomoć Barcelone, domaćina Ljetnih olimpijskih igara 1992. godine.

Potpredsjednik dr. Izet Rado govorio je za ovaj list o potencijalnoj zajedničkoj prijavi dva grada za Zimske olimpijske igre 2034. godine – igre koje će obilježiti 50. godišnjicu igara u Sarajevu 1984. godine.

“To je realan projekat,” izjavio je on, te objasnio da “prije 1984. niko nije čuo za Sarajevo.”

“Ali izborili smo pravo da budemo domaćini. Mnogo bi značilo da opet bude tako,” dodao je.