Profesija selektor: ložiona i vadiona

Kad smo svi mi “bolesnici” priželjkivali da se neko od “malih” dočepa kakvog uspjeha, valjda niko nije pomislio na Wales. Neoprezno: jesu li bili u grupi s nama i jesmo li ih nadigrali u obje utakmice, uzevši četiri boda? S druge strane, oni su to isto uradili Belgiji (1-0 u Cardiffu, 0-0 u Bruxellesu), i najavili da s njima nema labavo, od šta su se, čini se, ipak precijenjeni i preplaćeni Belgijanci oglušili. Pitanje, valjda, svih pitanja je kolika je zasluga, odnosno krivica trenera za uspjeh, odnosno poraz ekipa koje vode, definitivno se mora postaviti. Samo kod Engleske ne treba: onaj namučeni dedo Hodgson nije ništa kriv.

Sve što bi tamo trebali učiniti, prije još neke velike katastrofe i poslije Brexita   jeste da ujutro u 8 sati, jednog ljetnog dana u najstarijem Savezu na svijetu, starom tačno 152 godine, predsjednik te institucije zakaže sastanak sa samo jednom temom na dnvenom redu – “čime se mi, zapravo, bavimo?” Jer, prvak je Leicester, a ekipe sastavljene od zvijezda Premiershipa idu kući a da nisu čestito ni raspakovali stvari. Umjesto njih igraju Portugal s Ronaldom koji više smeta nego što igra i Wales čiji su igrači iz Readinga, Brightona i Cristal Palacea. Ali, Portugal ima Fernanda Santosa, koji umije riskirati, a novinari iz Grčke, gdje je proveo nekoliko godina vole isticati da je njegova strast – kocka. Tako je to: kad nemate suverenu ekipu, onda valja baciti nešto iz rukava. On je bacio u vatru jedva punoljetnog Renata Sanchesa, koji mu je sve vratio. S kamatama. 

Kriket i “pritajeni” favoriti

Neutješnu situaciju za engleski fudbal mogao bi, dakle, popraviti FA, ali neko zloban bi primijetio da je njegov predsjednik Njegovo kraljevsko visočanstvo princ William igrač kriketa. I odma’ belaj. Dobro, rekli su do ljeta sačekati Wengera, pa neka ih vadi iz onoga u šta ih je uvalila “filozofija” medijskog tajkuna Ruperta Murdocha – hljeba i igara. Hljeba, samo za neke, a igre – ni za koga.

No, dobro, ne treba ih više žaliti, a Walesu treba odati priznanje. Robson – Kanu (koji trenutno nema kluba, jer ga se Reading riješio), jednim se (slučajnim?) polutrzajem oslobodio, izborio sebi situaciju čistiju od penala. Ostala dva gola glavom bila su prava otočka i Belgija, “pritajeni favorit” ovog Eura je otišla sa scene. 

Bez obzira, dakle, na kritike i skepsu dobro je da su učestvovale dvadeset i četiri reprezentacije. Euro je prilika da svi pokažu šta znaju. E sad, što u tome ima i provlačenja, kao kod Portugala, mogu biti kriva pravila, ali jasno je da za put do kraja treba imati sreće. Dakle, dok su svi očekivali da sa “lijeve” strane žrijeba, gdje poslije utakmica u grupi nije bilo velikana, posao naprave Hrvatska ili  Poljska, uradili su to Portugal i Wales. Prvi tako što nisu baš nešto igrali, ali su prolazili, a drugi što su svoj prolaz za “rezervnu” domovinu krvavo izborili zabivši 10 golova. Sa selektorom Colemanom, koji je bio sve samo ne zvijezda: na klupi je startao 2012. sa pet poraza, a kad je od Srbije izgubio 6:1, razmišljao je da ostavi sve, i posveti se nešto manje stresnom poslu. Sad je heroj zemlje rudara koja je, nuto paradoksa, većinski glasala za Brexit, a ušla je među četiri najbolje reprezentacije. Što je njihov najbolji rezultat u posljednjih 67 godina.

Ideja vs. talent

Najviše citirana izjava jednog selektora na onom prvenstvu bila je genijalna misao Antonia Contea, koji je nakon što je Italija izbacila Španiju rekao: “Ideja može pobijediti talent”. Najveća tajna turnirskog igranja je stvaranje atmosfere pred svaku utakmicu, u kojoj se može stvoriti atmosfera da ekipa bljesne. Utakmice na turnirima, pogotovo u knock – out fazi ovise o kombinaciji koncentracije i ložione.  I poslije njih nema vadione. I stvarno, Conteu italijanski Savez komotno može dići spomenik: iz ovakve Italije, bez velikih zvijezda, sa armiranim zadnjim redom Chiellini- Bonucci-Barzagli uspio je proći kroz skoro sve. Ali, za Njemačku treba više od organizacije. I opet je bio tu, “na potoku”, na penalima, nakon kojih Buffon - kojem je ovo vjerovatno zadnje veliko takmičenje – ima sva prava da opali šamar napadaču Southamptona Grazianu Pelleu. Koji se na četvrtom penalu, krenuo šaliti s Neuerom, pokazivao mu da će mu opucati Panenku, a onda šutnuo metar od gola, pored desne stative. To je okrenulo sve, i tako je tridesetčetvorogodišnja noćna mora Njemačke od Italije na velikim takmičenjima otišla u historiju.  Ili, jednostavnije rečeno: svaka ekipa toliko slabija od Njemačke koliko je to bila ova Italija, gubi od ekipe Joachima Lowa dva razlike. Italija je odigrala produžetke, i još bila na penal do prolaza. A većinu tog posla je uradio Antonio Conte.

Da selektorski posao ne odlučuje baš o svemu dokazali su Francuzi: kad je Republika Irska povela u osmini finala Didier Deschamps nije baš znao šta bi i kako bi. I zbog toga je od francuske javnosti bio i naružen. Imao je sreću jer je Griezmann krenuo i za tri minuta dao dva gola. Prvi iz pasa koji je dao Sagna, a drugi s “leđa” Girouda, koji se protiv Islanda konačno “naplatio”, prvim i petim golom na St. Denisu. Tek od drugog poluvremena s Irskom Francuska djeluje kao ekipa: tri napadača (od kojih je Payet najatraktivniji, Griezmann najkonkretniji, a Giroud najstabilniji), vezni red koji drže Pogba i Matuidi, i malo kuburenja u odbrani u kojoj baš nije sve jasno. Jer, Francuska jeste dala deset, ali je primila četiri gola na turniru, što protiv Njemačke, koja ih čeka u polufinalu, nikako nije ohrabrujuće. No, Njemačka, pored svih imena i respekta, ne igra ništa spektakularno, ali to i nije njihov posao.

Uostalom, nije li nas ovaj Euro 2016. ponovo, po stoti put, podsjetio da je teško istovremeno dobro igrati i prolaziti dalje?