Ibričić završio karijeru i otvorio dušu: Kao dijete sam navijao za Želju

Senijad Ibričić je prije par dana odlučio reći zbogom fudbalu u godini života.

Navijači Domžala, ispostaviće se njegovog posljednjeg kluba u karijeri priredili su mu nezaboravan oproštaj koji nikada neće zaboraviti.

O njegovoj karijeri suvišno je trošiti riječi. Dalko najveći trag ostavio je u splitskom Hajduku gdje ga domaći navijači smatraju za idola zbog načina na koji je igrao za ovaj klub.

Trending

Portal Radiosarajevo.ba traži novinarke/novinare

U opširnom intervjuu za Index otkrio je neke zanimljive detalje iz svog života i karijere.

Rođeni ste u Kotor Varošu, a odrasli u Sanskom Mostu, kako je izgledalo vaše odrastanje i kako je živjela vaša porodica?

"Odrastao sam u ratno vrijeme tako da nije bilo lako nikome pa ni nama. Od 1993. do 1996. bili smo u izbjeglištvu u Vrbovcu, mjestu kraj Zagreba. Tu sam počeo igrati fudbal. Poslije rata smo se vratili u Sanski Most gdje sam nastavio. Stariji brat je isto trenirao pa sam po cijeli dan igrao fudbal s njim.

Svi znamo da je poslije rata život u Bosni bio borba. Teško se živjelo i snalazili smo se. Otac je čitav život radio u Sloveniji na građevini, 40 godina, zaradio je penziju ovdje, a čini se da ću i ja. Djetinjstvo je bilo teško, ali pamtim uglavnom lijepe stvari. Odrastanje uz loptu i porodicu. Imao sam petoricu starije braće, živjeli smo uz pokojnu mamu i braću od snahe."

Kako ste dobili nadimak Trupko?

"Haha, kad sam bio manji bio sam nešto krupnije dijete. Trupko je nastalo iz toga."

Za koga ste navijali kao dijete?

"Željo mi je bio najdraži. Kasnije sam zbog Tottija zavolio Romu, on mi je bio idol. Brat i ja smo često gledali derbije Željo - Sarajevo. Poslije rata je bila odlična atmosfera i puni stadioni, pa smo zamišljali da igramo tamo."

Kako je u početku bilo živjeti bez porodice?

"U Francuskoj mi je bilo teško, ali poslije nije. Odrastao sam malo drugačije i teže od drugih, uz stalnu borbu. Znao sam da samo fudbal može spasiti mene i familiju. Navikli smo na borbu. Bilo mi je drago ići u Hrvatsku jer sam znao da ako uspijem moći ću često kući, moći će mi moji dolaziti, nije uopće bilo razmišljanja. Dao sam najbolje što mogu i molio Boga da ostanem u nekom klubu. Uspio sam."

Okrenimo se malo bosanskoj reprezentaciji. Jesu li vam baraži s Portugalcima najbolniji trenuci karijere?

"Sigurno, pogotovo prvi baraž za Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi kad smo imali vrhunsku ekipu. U Portugalu smo odigrali odlično i izgubili 1:0. Nismo imali sreće, puno igrača je i dobilo kartone pa nisu mogli igrati u Zenici u uzvratu. Bilo je teško.

Znamo u kakvom nam je stanju bila država, a i danas je. Svako od nas je htio doživjeti Svjetsko prvenstvo, ali smo razmišljali i kako bismo tako mogli pomoći našoj zemlji da stvari napokon krenu nabolje, da se ljudi nečem vesele. Toga nam je najviše bilo žao. Ali nastavili smo i uspjeli smo izboriti Brazil. Mislim da je to nešto što će ljudi pamtiti čitav život."

Kako je bilo igrati protiv Cristiana Ronalda? Jeste li vi i suigrači bili impresionirani?

"Kad si profesionalni igrač i dođeš na teren, više ne gledaš ko je ko. Igraš za sebe i probaš napraviti najbolje što možeš. Nismo bili fascinirani s njim, u Brazilu smo igrali i protiv Messija. Svi znamo da su to najbolji igrači današnjice, ali to je jedno kad gledaš sa strane, kad dođeš na teren brzo zaboraviš, svi su ti protivnici isti."

Pred odlazak BiH reprezentacije u Brazil govorilo se o klanovima među igračima jer je tadašnji selektor Safet Sušić pozvao svog rođaka Tina-Svena. Je li to bio problem i jeste li Svjetsko prvenstvo dočekali u idealnoj atmosferi?

"Da se ne lažemo, sigurno nije bila idealna atmosfera. Zašto, to je također poznato. Izborili smo Svjetsko prvenstvo i odigrali odlične kvalifikacije. Nakon toga dođu ljudi iz tadašnjeg stručnog štaba i izjave kako mi nemamo ekipu za Svjetsko. Nema logike.

Ko je onda izborio taj odlazak nego mi? To je sve počelo svi znamo s kojim razlogom. Onda nam je došlo šest-sedam novih igrača za Brazil. Normalno, niko nije lud i ljudi su počeli zbrajati dva i dva. Momci koji su igrali više od pola utakmica u kvalifikacijama odjednom su bili višak, to vam sve govori.

S druge strane, došli su momci koji nisu odigrali nijednu utakmicu pa su išli u Brazil. Normalno da ti to kvari atmosferu. Ja sam siguran da bi ona ekipa koja je izborila Svjetsko prvenstvo i koja je igrala odlične kvalifikacije prošla grupu.

Jer lošije protivnike i lakšu grupu nismo mogli dobiti. Nigerija nikad nije bila gora, Iran smo i pobijedili. Ko želi shvatiti i zbrojiti dva i dva i pogledati što se dešavalo, zaključit će zašto nismo ni zaslužili proći dalje."

Zamjerate li Sušiću što u Brazilu niste igrali ni minute?

"Nemam mu šta zamjeriti. On je s time pokazao tko je i što je i ne želim o njemu pričati. Ajde da ja nisam igrao, a da je on nešto pokazao kao trener, ali nije, a to se vidjelo i poslije. Što se tiče samog sjedenja na klupi u Brazilu, vjerujte da mi to nije problem, to kažem ljudima i danas ''Jeste vi normalni? Da mi sutra neko kaže: Ibro ideš na Svjetsko prvenstvo i nećeš igrati ni minute, ja bih odmah potpisao i otišao.''

Bilo je to prvi put u historiji za BiH. Kako nam je išlo s reprezentacijom i kakvo je stanje u državi bilo, mislili smo da nikada nećemo biti blizu odlaska na neko takmičenje. Samo biti na Svjetskom prvenstvu je za mene vrhunska stvar. Druge stvari su nebitne, pamtim da sam upisan u historiju reprezentacije. Doživio sam Svjetsko prvenstvo sa svojom državom, kud ćeš ljepše.

Ovo drugo me ne zanima, vjerujete, sutra da je takva situacija opet bih išao s reprezentacijom čak i da znam da neću igrati. U tom momentu je bilo teško, ali poslije sam shvatio i rekao ''stani malo, pa ja sam u Brazilu. Zašto misliti na nekog desetog ko nije bitan, a namjerno mi je to uradio.''

Od samog našeg plasmana u Brazil sve je krenulo nizbrdo. Mislili smo da će stvari ići naprijed, ali vidite što nam se dešava. Bili smo među 20 reprezentacija u svijetu, a eto gdje smo sad."

Kako vidite bosanski fudbal danas?

"Mislim da nikad gore nije bilo, 30 godina je prošlo od rata, a mi stojimo u mjestu, kao država, a da ne govorim o sportu. Svi vide kako se vodi sport i cjelokupno društvo i gdje to ide. Najgore je što sve ide po nacionalnom ključu, samo po ta tri kriterija. Malo upravljaju Bošnjaci, pa Hrvati, pa Srbi.

Tu nema logike i zdravog razuma. Nije bitno ko si i šta si, treba gledati što je u tom trenutku najbolje. Govorim o državi i fudbalu. 80 posto moje rodbine i prijatelja je otišlo iz Bosne. Sve mladi momci. Ne možemo očekivati da onda u fudbalu bude bolje. Svako malo se mijenja predsjednik. Dokle god politika bude diktirala, mi nikad nećemo vidjeti napredak.

Vidi se u kakvom nam je stanju fudbal i po ligi. Meni je to iskreno gadljivo gledati na televiziji, a mogu misliti kako je momcima koji igraju to. Sve se unaprijed zna. Nakon svakog kola priče o suđenju. Teško mi je o tome govoriti.

Rođen sam u Bosni, odrastao sam dolje, igrao sam za svoju državu. Radi mojih prijatelja koji tamo igraju želim nekad pogledati utakmice. Imamo velike klubove. Mislim da je to liga s najviše derbija na Balkanu, a dođe do toga da ti je gadljivo gledati. Uvijek se pitam kako je jadnim momcima koji to proživljavaju. Ali kad vidim dokle smo došli s državom, ne mogu se čuditi stanju u fudbalu."

Golicali ste maštu hajdukovcima izjavama da želite s Džekom zaigrati u Hajduku. Vi se niste stigli vratiti. Ima li šanse da njega vidimo na Poljudu?

"On je isto vidio kakav je to klub, sve mu se svidjelo pa je normalno da je bila takva priča. U dosta navrata dok sam igrao u Splitu dolazio je na utakmice. Poslije smo išli i na ljetovanja. Ništa nije nemoguće, evo vidite da dolaze momci poput Kalinića i Livaje.

Teško je sad očekivati Džeku ili Ivana Perišića koji su još na vrhunskom nivou, ali daj Bože da ih sve jednom vidimo u dresu Hajduka. Što se mog kuma tiče, mislim da ta šansa postoji", rekao je između ostalog Ibričić.