Enciklopedija fudbalske duše: Cijena globalizacije

Piše: Ahmed Burić

Ako je prosječan životni vijek na zemlji, kao što pjesnik reče, šesnaest svjetskih prvenstava u nogometu, mene uz sreću s nalazima i izbjegavanje nasilne smrti čekaju još tri Mundijala. Ovaj u Rusiji je pod  “nesretnom” brojkom 13., a budući da se onog 1970. u Meksiku nikako ne mogu sjećati, a da prva znanja o “Mundu” dolaze iz 1982. u Španjolskoj, period od 36 godina praćenja mogao bi biti izvjestan kapital koji dozvoljava da se nešto zabilježi. Ipak, prva znanja o igri dolaze s Veležovog stajanja, jedne od tada dvije tribin na mostarskom Bijelom brijegu, nečega što je iz sjećanja moralo iščeznuti. Brisanje memorije je početak zločina protiv čovječnosti.

“To su samo brojke”, rekao bi osvrćući se na svoje, isusovske godine Christiano Ronaldo, možda i najbolji srijelac kojeg je svijet ikada vidio.

Na otvaranju je zabio tri gola Svjetskom prvaku, u jednoj od najljepših utakmica u povijesti Svjetskih prvenstava, i u vremenu uniformiranosti pokazao da za superheroje uvijek ima mjesta. Dotjerane frizure, s izraženim južnim atributima u imidžu i izgledu (da ga čovjek ne zna, lako bi ga zamijenio za Albanca ili Grka integriranog u zapadnoevropsko društvo) Christina je prvo lice ove epohe: beskrajno istrenirani, kao vjetar brzi, i naizgled hladni egzekutor s killer instinktom, u proslavljanju svakog hat-tricka učini isto. S oba kažiprsta opiše pravougaonik i onda pokaže na sebe. “Ako je već to taj prostor, u njemu sam glavni – ja.” Ili, samo - Ja. Ronaldo. Bog na terenu. U svijetu u kojem se mjera božanstva izražava isključivo novcem, on nije najskuplji, ali njegova tržišna vrijednost u općoj precijenjenosti najviše odgovara onome što milioni gledatelja vide na terenu i izvan njega: nogomet odavno nije samo igra, on je i igra marketinških agencija, pr menadžera, prodaja dresova, političko sredstvo, glavni medijski sadržaj… U tom smislu na vrhu piramide stoji Christiano.

Sam? Nikako. Ironični poznavatelji će reći da je Christiano, ipak, “drugi” Ronaldo, a da je prvi, ipak, Brazilac Luis Nazario de Lima, Debeli, jedan od najvećih centaforova u povijesti, drugi strijelac Brazila ikada, iza Pelea. U ukupnom smislu Prvi je, ipak, Lionel Messi, suukus južnoameričke mašte i evropske iskorištenosti, čovjek s najvećim talentom i osjećajem za situacije na terenu, J.L. Borges nogometa. On ima  i najbolje statistike i najveća priznanja i zlatne lopte, i svo poštovanje ovoga svijeta, ali ima i neke brojke protiv sebe. U Barceloni, recimo, Leo zabija gol svake 93 minute, dok mu u reprezentaciji Argentine treba tri puta više vremena za to. Ovo je najgori start Argentine u svih jedanaest učestvovanja na Munidjalima, a poraz od Hrvatske 0-3, najteži u grupi još od 1958. i havarije protiv Čehoslovačke od 6-1.

No, ono je važnije od brojki je osjećaj: mediji, dio FIFA-e, i uvijek neobjektivne (argentinska, i dio evropske) javnosti skoro “ubijedili” cijeli svijet da Messi i Argentina trebaju osvojiti Mundijal, i da je to “gotova” stvar. Samo, eto treba izaći na teren i svi će se prepasti svijetloplavih dresova i umijeća Acune, Meze, i Lanzinija. Niste baš “na ti” s tim imenima, ne znate ko su? Dobro, ako je lakše, onda može ovako: prije tridesetak godina biti igrač River Platea, Indepedientea, Lanusa ili Boce Juniors, značilo je i vrijedilo isto, ako ne i više kao da ste u Realu, Bayernu, Sevilli ili Liverpoolu. Danas, više nema tajni. Ako ima ikakvog talenta, lovci na ljude i trgovci bijelim robljem to prepoznaju i sa nepunih šesnaest igrač je najkasnije u kampovima velikih ili smještajnim kapacitetima manjih klubova. El fin. Juego terminado. Fiasco Mundial.     

Oni koji tvrde da je statistika uništila sport neka imaju na umu da je u cijenu globalizacije koju nogomet trenutno plaća uključen svaki prodati igrač, svaka reklama i svako televizijsko pravo. FIFA je, praktično, konfederacija poput državne tvorevine koja ne polaže račune nikome, i stvara pravila po kojima živi. Dok su nacionalni savezi države u državi. Veći savez, veća država. U svemu tome je svjetska fudbalska organizacija kombinacija Svjetske banke i Ujedinjenih naroda. Finansijski su, dakako, ovo prvo, jer imaju praktično neograničen budžet i dijele takmičenja kako hoće, a u političkom smislu ovo drugo: bez prave odgovornosti, ali sa zvučnim imenom i mogućnošću političkog pritiska.

U tom smislu, uniforman, konfekcijski nogomet koji uglavnom gledamo iz Rusije, s nekoliko bljeskova za koji su se dosad potrudili Španjolska, Ronaldo, Senegalac Ahmed Musa, Albanac pod švicarskim križem Xherdan Saqiri, i Hrvatska, o kojoj bruji čitav svijet, i o kojoj ćemo imati kad, jer su suvereno obezbijedili prolaz u drugi krug. Kad je Imoćanin iz Vinjana Donjih, pograničnog mjesta između Hercegovine i Hrvatsske zviznuo volej nakon greške Willyja Cabalera to je moglo biti označeno i kao nastavak epohe u kojoj je Evropa, jednostavno, ostavila Južnu Ameriku daleko iza sebe.

Na žalost svih nas koji još uvijek mislimo da pravu publiku čine oni obično odjeveni, koji stoje na utakmicama, a ne oni akreditirani koji slikaju skupe dresove još skupljim telefonima. Ono što novac pokvari, moguće je izliječiti jedino igrom za dušu.

Ako još uopće ima vremena za to.