Andro Knego zvijezda Ex-Yu košarke: Danas se igrači druže samo sa svojim telefonima

Važio je za najvećeg gospodina među košarkašima u svoje vrijeme.

Naočit, obrazovan, elokventan, sa mnogo manira. Zvali su ga Gospar. Najbolji je strijelac u historiji Cibone, a njegova “jedanaestica” se pored dresa Dražena Petrovića i Mihovila Nakića, nalazi pod svodom košarkaškog doma “Dražen Petrović”.

Zbog njega i te čuvene generacije “Cibosa”, iz Beograda i Sarajeva vozovima su dolazili na utakmice u Zagreb. Naročito djevojke.

Trending

Dr. Hadžiahmetović: Na lokalne izbore u FBiH stranka Naprijed izlazi samostalno

Za mlađe generacije je samo ime za koje su čuli od starijih, dok za one koji su imali priliku pratiti jugoslovensku košarku, Andro Knego predstavlja mnogo više. Ciboninu legendu, brzog i okretnog centra na koga je reprezentacija SFRJ uvijek mogla da računa. Sinonim je za neka davna vremena i generaciju koja je imala dušu i živjela sport.

Tragom sjećanja, kada je košarka bila sport broj jedan, a reprezentacija bivše države suvereni vladar svijeta, u Zagrebu smo pronašli najpoznatijeg Dubrovčanina među košarkašima.

Priča je krenula sama od sebe, kao da se poznajemo godinama. A počeli smo od čega drugog nego od – Cibone.

“Cibona je nešto najljepše u mom životu, nakon porodice i djece. Nisam mogao izabrati ljepše i bolje od onog nekadašnjeg velikog kluba. Danas sve to izgleda drugačije. To više nije ona Cibona od nekada, na žalost svih nas koji smo joj posvetili svoju mladost. Prije 20-30 godina niko nije mogao vjerovati da će naš klub spasti na ovako niske grane. Tu su sada ljudi koji nemaju smisla za sport i košarku i što je najvažnije, nemaju ljubavi kao što je imala moja generacija. Mi smo igrali iz čiste emocije, tada nije bilo mnogo novca, niti je materijalni momenat bio primaran”, počinje svoju priču za MeridianSportBH Andro Knego.

Zagrepčanima dugo ne cvjetaju ruže. Cibona grca u problemima, a ozbiljnih rezultata gotovo i da nema.

“Onog trenutka kada se moja generacija razišla, počevši od trenera Novosela pa do nas igrača, preuzeli su je ljudi koji su više gledali svoj interes nego interes Cibone. Možda su se ponijeli našim uspjesima, moguće i da su se uspavali. Možda su mislili da će to ići samo od sebe naprijed. Ali, bez truda i rada nema opstanka”, objašnjava Knego i nastavlja:

“Izbjegavali su da u vremenu tranzicije i društvenih promjena privatizuju klub, jer su se plašili da će nestati na taj način. Niko nije želio da se to dogodi, iako sa ove tačke gledišta, pitam se nismo li svi mi pogriješili. Kada bolje razmislim, nekih ozbiljnih ponuda nije ni bilo. Svi smo mi željeli da to bude kao u početku, da grad Zagreb i najjače zagrebačke firme stoje uz Cibonu. Međutim, velike firme koje su imale interesa su slabile. Sa jedne strane opadala je finansijska moć preduzeća, a sa druge se podizala vrijednost igrača”.

Vrijednost je, prema mišljenju našeg sagovornika, ipak rasla samo u novcu i nije bila praćena i kvalitetom.

“Kada danas uporedimo jednog prosiječnog igrača u Ciboni, vrijedi više nego pola ekipe kada smo mi igrali. I u tome vidim problem. Danas dječaci sa 17 godina izađu na parket i jedino što pitaju jeste koliko ću ja novaca dobiti. Sada svi koji dođu u Cibonu imaju samo jedan cilj – da što prije odu iz nje” – otvoreno komentariše Knego.

Ostatak intervjua sa legendom EX-YU košarke pročitajte na linku OVDJE.