Ženska strana rata: Bili smo gladni, mršavi, iscrpljeni

 "Ženska strana rata” je zbornik sa 120 svedočenja, zapisa i sećanja žena o ratovima koji su vođeni na tlu nekadašnje Jugoslavije od 1991-1999, razvrstanih u 14 poglavlja. Knjiga daje mogućnost sagledavanja specifičnih oblika stradanja žena u ratu, njihovu hrabrost i snagu da prevaziđu traume i uspostave normalan život, kao i važnost solidarnosti sa ženama izvan svih granica i podela. Zbornik "Ženska strana rata" rezultat je jednogodišnjeg istraživanja Žena u crnom i ostvaren je uz regionalnu saradnju sa ženskim nevladinim organizacijama i organizacijama koje se bave ljudskim pravima, kao i pojedinkama i pojedinacima koji su nesebično pomogli.

Tekst bez intervencija, objavljen u rubrici Šta drugi pišu, preuzimamo sa prijateljskog portala e-novine

Imala sam tada samo 14 godina. Bila je to 1994. g. Dobro se sjećam ... zima je bila prelijepa. Januar... Najviše sam voljela predvečerja tog prelijepog zimskog perioda. Radovala sam se druženju sa prijateljima. Nekako smo se svi tad puno više voljeli. To nam je pomagalo da lakše prolazimo kroz rat. A prolaziti smo morali...

Granate, ubijanja, ranjavanja, silovanja, bježanja, noćenja u podrumu, neimanje kontakta sa najbližim srodnicima udaljenim ne više od 5 kilometara, iščekivanje oca sa linije, briga za mamu i brata na moj način... sve su ovo stvari uz koje sam ja odrastala. Moj vedri duh me je držao i pomagao da opstanem, kao i danas.

Od cijelog zla koji se dešavao meni i oko mene najviše pamtim tu zimu. Bili smo gladni. Odjednom se prestala dijeliti humanitarna pomoć, sve i posljednje zalihe su se potrošile, nije se imalo više odakle uzimati. Ni trave nije bilo, nestala je pod snijegom; bila je jaka i oštra zima.

Tata je bio na liniji, poslali su ga na Treskavicu i baš se nekako u tom periodu zadržao više nego obično. U kući, tačnije u podrumu, s ostalim ženama i djecom smo ostali brat, mama i ja. Brat je imao 12 godina. Sedam dana bez prestanka jeli smo samo skuhanu rižu. Ne sjećam se na čemu smo je kuhali, mnogi su, mislim, to radili baš na otopljenom snijegu. A što bi se mi razlikovali?

Jedino od zaliha što smo imali bili su popularni kabaš sapuni. Ali gdje ćemo to jesti?

Sasvim slučajno, mamu, onako mršavu, iscrpljenu ali i hrabru, ne baš bliska prijateljica je pitala:

„Dječak ti je još malen, bi li dala djevojčicu da krene sa mnom?“

„Gdje?“ upitala je mama.

„Pa u Pazarić,“ odgovorila je žena. “Tamo ja imam brata, i oni imaju krompira, ali nemaju sapune. Za jedan sapun se može dobiti 1 kg krompira. Koliko imate sapuna?“

Moja mama je sakupila sapune po kući i uspjela skupiti 10. Nije imala drugog izbora nego poslati me, već tako gladnu, da propješačim Igman planinu put Pazarića.

Krenuli smo rano ujutro i penjali se, penjali se. Bila sam uzbuđena, preplašena, ali sam se brinula kako ću bez svog mjesta, mame, brata i raje izdržati čak nekoliko dana. To mi je bilo prvi put da se negdje pomjerim tokom rata. Dosta drugačije od sjedenja u podrumu. U neki vojni ruksačić su mi stavili sapune i krenuli smo. Ja sam, sjećam se, namjestila čak i svoju kovrdžavu kosu, kao da sam krenula izaći s prijateljicama a ne na tako dalek put. Čak sam se malo i dotjerala. Ni penjanje mi nije teško palo, iako me je sve bolilo i jedva sam se penjala uz planinu.

Cijelo vrijeme smo morali žuriti jer su nas vidjeli s okolnih brda i mogli su nas gađati. Tad sam shvatila da instinkt za preživljavanjem pobijedi sve strahove. Pješačili smo bez imalo odmora. Meni se činilo da nikada nećemo stići. Kada smo konačno stigli u mrak, dočekala me je najbolja hrana na svijetu kod brata mamine prijateljice. Jela sam ko luda, i bilo mi je žao što mama i brat nisu tu. Sutradan smo trebali krenuti dalje. Sjećam se da sam jedva ustala koliko me je cijelo tijelo bolilo. Znala sam da nas čeka dug put ali i da ne mora značiti da ćemo odmah biti uspješni u tome da zamijenimo robu koju smo imali. Tada sam se samo pitala: “Da li sam ja to švercer? To neću da budem.“ A onda sam se utješila i rekla da nisam švercer nego neko ko pomaže mami i bratu da prežive. To me je držalo.

Ja sam imala veliku sreću i odmah sam u prvoj kući, gdje je živio jedan stari dedo, uspjela zamijeniti sapune. Dedo se sažalio na mene i dao mi umjesto 10 kg krompira 16 kg. Ja sam ga molila da mi da manje jer je meni to preteško nositi. On je plakao i molio da uzmem. Nisam znala tada zašto plače, ali i ja sam htjela plakati moleći ga da mi smanji teret.

Ja sam svoj posao odmah obavila. Ovi ljudi nisu bili baš sretni tako da smo i naredna četiri dana proveli hodajući. Ja sam svoj preteški ruksak nosila cijelo vrijeme na ramenima. Derao mi je ramena i prelazila sam sve granice izdržljivosti. Krila sam suze, plakala sam ali i dalje nosila. Moj ponos mi nije dao da dozvolim ikome da mi pomogne iako su me pitali. „Ne, ja to mogu“, govorila sam i danas se tako ponašam.

Najsretniji trenutak u mome životu bio je kada sam krenula nazad kući. Nekako mi se čini da sam se brže vratila. Nije me ničega bilo strah. Ni silaska niz tu istu planinu.

“Neka me vide, neka gađaju, barem je krompir mami i bratu stigao. Neko će im odnijeti ako mi se nešto dogodi“.

Oni su me čekali na prozoru, nekako još mršaviji i slabiji. Mnogo su mi se obradovali. Sva ponosna predala sam krompir (za koji smo kasnije dobili puno brašna) a ja sam istu večer bez obzira na upalu mišića i umor, izašla vani i družila se s prijateljima kao da nikada ništa nije ni bilo.

Cijeli rat sam provela u Hrasnici pored Sarajeva. Imala sam 12. godina kada je počeo i 16. kada se završio. Srećom nisam nikog izgubila tokom rata od članova porodice ali ipak mnogo sam izgubila kao i svi ostali.

Tamara Mišković, 2007.

Iz knjige „Ženska strana rata“ koju su objavile Žene u crnom