Tanja Mandić Đokić: Feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom

Feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom! 

Ovu je tezu tematizirala Tanja Mandić Đokić, u svom iznimno zanimljivom predavanju održanom u sklopu ciklusa Neko je rekao feminizam. O temi žena s invaliditetom čitajte u nastavku, u tekstu koji preuzimamo s prijateljskog portala soc.ba.

Ključna stvar koju je Tanja spomenula odmah na početku je činjenica da ni društvo, a ni sam pokret lica s invaliditetom, nije prepoznao da postoje žene s invaliditetom i muškarci s invaliditetom, odnosno da nije u pitanju homogena grupa bez ikakvih drugih obilježja. “Kada nas društvo posmatra izvana, mi smo svi invalidi. Kao da nemamo svoje uloge i kao muškarci i kao žene, i kao da nemamo i sve druge poteškoće i radosti koje proizlaze iz toga”, objasnila je Tanja. Pitanje invaliditeta je zapravo pitanje tolerancije prema različitosti, smatra ona. “Mislim da je nemoguće jednu društvenu grupu diskriminisati, a neku drugu ne. Kad čujem da neko ima diskriminirajući stav prema LGBT populaciji, ja znam da on/a ne može imati dobar stav prema licima s invaliditetom. Nemoguće je jedne voljeti, a druge ne voljeti. Ili imaš svijest o tolerisanju različitosti, ili je nemaš.”

Žene bez lica

Tanja je objasnila da su lica s invaliditetom često zapravo poželjna društvena grupa, što je jednim dijelom i produkt religije, jer se lica s invaliditetom uklapaju u koncept milosrđa. “Milosrdno je voljeti i maziti po glavi invalidiće, ali Afro-Amerikance/ke ne volimo”, ilustrirala je Tanja, još jednom naglašavajući da je odnos društva prema različitosti direktno proporcionalan nivou razvoja svijesti društva. Pokazujući u okviru svoje prezentacije venecijanske maske – referirajući se tako na sam naziv predavanja: Žene bez lica – Tanja je upitala ko se krije iza njih. “Društvo kaže – kriju se one koje nisu validne. Sama riječ ‘invalid’ na engleskomznači ‘greška’. Nisu validne one koje nisu dovoljno brze, snažne, mršave, visoke… Poruka koju društvo otvoreno ili latentno konstantno šalje ženama s invaliditetom je poruka – niste nešto dovoljno, šta god to bilo.”

Upravo zbog ovoga se ljudi s invaliditetom u životu mnogo više trude nego što bi se inače trudili da nemaju invaliditet. “Ja sam na poslu radila za troje. Ne bih se vjerovatno tako trudila da nema tog invaliditeta i konstantne poruke ‘Nisi nešto dovoljno’. Na fakultetu nikada nisam izašla na ispit, a da nisam bila 100% spremna, zato što ako dobijem šesticu, bojim se da sam je dobila zato što sam lice s invaliditetom.” Žene s invaliditetom su dovoljno različite da su ostale neprepoznate u društvu. One imaju i brojna druga obilježja i uloge, ali društvo je sklono tome da u prvi plan stavlja nedostatak. “Kad bi vas neko pitao ko je danas držao predavanje, da li biste rekli ‘Ma ona Tanja Mandić-Đokić, znaš ona što je u kolicima?’ ili ‘Ma ona Tanja Mandić-Đokić što nosi sivi sako na sivu majicu?’ Uvijek će se u prvi plan staviti invaliditet, kao da se na tim ljudima ne vidi ništa drugo osim invaliditeta.”

Invaliditet nije bolest

Tanji je bilo važno razjasniti šta je zapravo invaliditet, a to je uradila referirajući se na poznatu izreku da zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. “Osnovna predrasuda je da je invaliditet bolest. Naravno da ljudi s invaliditetom mogu biti bolesni, jer invaliditet može izazvati i neka druga stanja koja mogu da se definišu kao bolest, ali invaliditet je, prije svega, stanje. Bolest implicira da se nešto treba liječiti, dok invaliditet znači da smo takvi kakvi jesmo, u nekom stanju.” Zbog ovog nepoznavanja materije je pitanje invaliditeta već dugo godina pitanje zdravlja, pa se, npr. kada se nešto treba saznati o licima s invaliditetom, zovu doktori, što je pogrešno.“Najprostije rečeno, invaliditet pokazuje koliko se dobro snalazimo u društvu u kojem živimo. To hoću li ja biti žena s invaliditetom ili neću zavisi samo od toga koliko ja dobro funkcionišem u društvu. Ja imam neko oštećenje, ali ono postaje invaliditetonog trenutka kada se sudari s okolinom koja je meni neprilagođena. Kada funkcionišem u okolini koja je prilagođena, ja svoj invaliditet ne osjetim.On postaje izražen onog trenutka kada stanem pred stepenice. Ako vas ja nekim čudom prebacim u svijet gdje je sve na Brajevom pismu, vi ćete biti ti koji će imati invaliditet”, objašnjava Tanja.

Društvo je stvorilo prototip žene i reklo kako žena treba da izgleda i koje funkcije treba da obavlja, ali stvarne žene s invaliditetom uz enorman napor ne mogu da se uklope u tu sliku. One su ranjiva grupa jer se ne uklapaju u kalup ispravnosti. Na tragu ovog problema Tanja je spomenula čest “kompliment” koji se upućuje osobama s invaliditetom koje dobro funkcionišu u društvu: “Uopće se ne primijeti da imaš neki invaliditet.” “Kada mi neko kaže ‘Ja i ne primijetim da si ti u kolicima’, to implicira da je biti u kolicima nešto najgore na svijetu. Ovaj ‘kompliment’ su, recimo, dobivale i osobe afroameričkog porijekla: ‘Ja tebe uopće ne vidim kao crnca/crnkinju.’ To zapravo znači da me se ne prihvata onakvu kakva jesam. Nemojte mi govoriti da ne vidite kolica, jer ona su meni ok. To sam ja, a vi zapravo ne prihvatate mene.”

Kosovka djevojka

Često se pretpostavlja da invaliditet stvara rascjep između osoba s invaliditetom i njihovog tijela, zbog stvari koje su izgubili. Tanja objašnjava da učenje o tome kako živjeti s invaliditetom osobe s invaliditetom zapravo približava njihovim tijelima. “To je prihvatanje invaliditeta kao dijela identiteta, a ne kao ekskluzivne osobine koja apsolutno zasjenjuje sve druge. Smatra se da lica s invaliditetom valjda po defaultu ne mogu sigurno da vole to svoje tijelo, što uopšte nije tačno. Ljudi s invaliditetom često upadaju u tu zamku i uopšte se ne trude da izgrade svoju ličnost na drugim poljima.”Tanja smatra da je o ovom problemu potrebno diskutirati u okviru pokreta, jer se često dešava da invaliditet služi kao opravdanje i priča cijelog nečijeg života.

Tanja je tokom predavanja spomenula i sindrom “Kosovke djevojke”, arhetipa žene koja njeguje ratnika, osvrćući se na to kako društvo ni kroz historiju nije jednako tretiralo žene i muškarce s invaliditetom. Za muškarce s invaliditetom je uvijek postojalo opravdanje. Dok medicina nije uznapredovala, djeca koja su se rađala s invaliditetom su mahom umirala, tako da je najčešći uzrok invaliditeta u prošlosti bio rat. Muškarci su se iz boja vraćali ranjeni ili osakaćeni i bilo je sasvim normalno da ih žene njeguju. Tanja ističe da se, ipak, žene s invaliditetom nigdje ne spominju. I u modernim vremenima je sasvim normalno da žena ostaje uz muškarca s invaliditetom, što društvo toleriše. “Međutim,šta se desi kada njegovateljica, odnosno ‘Kosovka djevojka’, ona za koju je društvo predvidjelo da treba nekoga da njeguje, postane žena s invaliditetom? Gdje je onda ‘Kosovac momak’?”, pita Tanja. Žene s invaliditetom partneri često napuštaju, na što društvo ne reaguje posebno, dok se od žene u suprotnoj situaciji očekuje da ostane uz muškarca. No, društvo nije kažnjavalo muškarce koji nisu u stanju ispuniti svoje društvene uloge. Primjerice, u starom Rimu su muškarci s nekim oštećenjem dobivali status posebnog građanina, uz novčane naknade, kako bi postali atraktivni ženama i mogli zasnovati porodicu. Njihovu nemogućnost da ispune svoju društvenu ulogu je društvo kompenzovalo, što je, kako ističe Tanja, potpuno uredu, ali se to nikada nije dešavalo sa ženama s invaliditetom.

Zamka feminizma

Ipak, centralno pitanje Tanjinog predavanja odnosilo se na to kako je feminizam, boreći se za prava žena i protiv diskriminacije, upao u zamku da diskriminira manje jednake među jednakima. “Sociološki je zanimljivo kako je pokret koji se borio protiv dodijeljenih uloga upao u zamku onoga protiv čega se borio. Boreći se za jednakost feminizam je zaboravio koliko je važna različitost. U silnom upinjanju žena da u muškom svijetu dokažu šta sve mogu, žene su postavile nove standarde u koje se žene s invaliditetom nisu mogle uklopiti. Feministkinje nisu prepoznale žene u svojim redovima kojima je bila potrebna podrška.” Moderna žena je zaposlena, snažna, jaka, brza, i prije svega izdržljiva, a to je standard u koji se žene s invaliditetom fizički ne mogu uklopiti. “Žene širom svijeta se bore protiv toga da im nametnu da rađaju, a žene s invaliditetom se još bore da im dozvole da rađaju. Žene se ljute što ih se posmatra kroz prizmu seksualnosti, dok se žene s invaliditetom pitaju zašto niko ne primjećuje njihovu seksualnost. Žene se bore protiv golišavih bilborda, a žene s invaliditetom žele da budu na nekom od njih. Dok je ženski pokret otišao daleko, žene s invaliditetom niko nije stigao primijetiti. Liderke ženskog pokreta nisu vidjele ženu od štaka, kolica, bijelog štapa, intelektualnih teškoća”, objašnjava Tanja.

Žene s invaliditetom se i danas bore da postanu dio mainstream ženskog pokreta, i određeni uspjesi su ostvareni i u BiH. Početkom marta je održana prva konferencija žena s invaliditetom, nakon čega je osnovana i Mreža žena s invaliditetom BiH, koja uskoro počinje s formalnim radom. “Jedan od naših glavnih ciljeva je da se priključimo ženskom pokretu BiH i da budemo prepoznate”, kaže Tanja. Žene s invaliditetom se svake godine susreću na konferenciji koja okuplja države potpisnice Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, te insistiraju na što većoj inkluziji žena. Problem o kojem se često šuti je činjenica da žene s invaliditetom nisu uključene u brojne aktivnosti jer su troškovi njihovog putovanja i učešća skuplji. “Postoji diskriminacija među invaliditetima i hijerarhija invaliditeta. Organizatori/ce su danas mogli/e pozvati neku ženu koja je slijepa – ona može doći busem, jeftinija je. Mogao je doći i neko s manjim invaliditetom, možda neko na štakama.” Žene s invaliditetom su inače siromašnija društvena grupa. Troškovi njihovog života su skuplji, jer sa sobom vode asistente, potreban im je prilagođen smještaj, itd.

Prototip žene 21. vijeka

Tanja nije propustila priliku da istakne kako je djevojčicama i ženama s invaliditetom dodatno teško jer im se pored standardne poruke da njihovo tijelo nije lijepo šalje i dodatna poruka da njihov invaliditet znači da nikada neće moći biti lijepe. “Žene s invaliditetom čak nisu ni ciljana publika velikih firmi, do te mjere da im i ne pokušavaju nešto prodati. Kada ste u Niveinoj reklami vidjeli lijepu ženu u kolicima? Znate li koliko bi mnogim ženama značilo da neke kozmetičke firme barem pokušavaju da im prodaju svoje proizvode? To se ne dešava jer svi misle da smo mi toliko fokusirane na svoje invaliditete da povazdan mislimo samo o tome.”

Na kraju predavanja, Tanja je prisutnima pustila video litvanske pjevačice Viktorie Modesta za pjesmu Prototype. Ova 28-godišnja umjetnica je 2007. godine svojevoljno pristala na amputaciju lijeve noge ispod koljena, kako bi smanjila zdravstvene probleme s ovom nogom, te je danas simbol novog prototipa žene s invaliditetom, kao i uzor brojnim djevojčicama i ženama s invaliditetom. Pitanje koje je Tanja postavila nakon toga bilo je ko ima legitimitet da određuje prototip žene u 21. vijeku? “Ja sanjam o tome da prototip moderne žene bude da ona bude različita, u raznim varijantama”, rekla je na kraju Tanja Mandić Đokić, piše portal Soc.ba.