Koliko je paganskog ostalo u Uskrsu

Piše: Vuk Bačanović

Povodom Uskrsa na različitim internet portalima su se pojavila različiti tekstovi koji govore o paganskom, odnosno mnogobožačkom porijeklu ovog praznika i kako Isusova muka, smrt i uskrsnuće po svemu nalikuje umiranju i oživljavanju drevnih bogova povezanih sa plodnošću i obnovom univerzuma kao što su Baal, Oziris, Atis ili Horus. Prema ovim tumačenjima, Isus bi trebao biti tek centralna ličnost monoteiziranog mita o oživljenju prirode u proljeće.

Hebrejski korijeni

Pa ipak, vjerovanje u Isusovo uskrsnuće, onako kako je opisano u Novom Zavjetu, teško da je moglo proizaći direktno iz paganskih vjerovanja. Uskrsnuće mrtvih je čisto hebrejski koncept, a u vrijeme nastanka hrišćanstva u Palestini ga je slijedila dominirajuća sekta unutar judaizma: farizeji, dok je druga grupa sadukeji u potpunosti odbacivala vjerovanje u bilo kakav oblik zagrobne egzistencije, uključujući i uskrsnuće mrtvih.

To je bilo stoga jer su sadukeji od svih svetih spisa usvajali samo Toru, odnosno Petoknjižje, u kojem se ne govori ništa o zagrobnom stanju ljudske duše. Farizeji su s druge strane usvajali sadržaj starozavjetnih proročkih knjiga, odnosno Ilijino oživljavanje udovičinog sina (1 Kraljevi 17:23), Ezekielovu viziju masovnog uskrsnuća mrtvih (Ezekiel 37:5), odnosno Izajijinu viziju sveopšteg uskrsnuća mrtvih prilikom Mesijinog dolaska (Izajija 26:19). Na osnovu novozavjetnih spisa možemo sa sigurnošću ustvrditi da je prvobitna skupina hrišćana usvajala sva farisejska vjerovanja u pogledu mogućnosti uskrsnuća mrtvih, pogotovo kada se radi o uskrsnuću centralne ličnosti hrišćanske mitologije: Isusa Hrista.

Za razliku od paganskih božanstava, čija su umiranja i uskrsnuća bila dio vječno ponavljajućeg ciklusa smrti i obnavljanja u prirodu, Isus je prema novozavjetnoj teologiji umro i uskrsnuo samo jednom da bio žrtva pomirnica, odnosno kurban zaklan za pomirenje boga i čovječanstva posrnulog u grijeh. Njegovo uskrsnuće iz mrtvih jeste, prema tom vjerovanju, garancija svima koji vjeruju da se ono stvarno dogodilo, da će i sami ustati iz groba prilikom Isusovog drugog povratka. U kultovima umirućih i uskrsavajućih božanstava nije bilo takvih eshatoloških sadržaja, a etika koja je iz njih proizlazila bila je posve drugačija od hrišćanske abrahamske etike, odnosno vjerovanja u ekskluzivnu tačnost i istinitost svoje teologije. Kult Isusa Hrista, zbog samog njegovog uskrsnuća, ne može se, prema tome, proglasiti pukim produžetkom, odnosno nastavkom ovih vjerovanja.

Napokon, Uskrs je svetkovina koju sa priličnom možemo datirati u najranija hrišćanska vremena. Prvobitno se slavio vezano sa jevrejskom Pashom, odnosno četrnaestim danom mjeseca Nisana, da bi Nikejski sabor propisao da se Uskrs slavi u prvu nedjelju po prvom punom mjesecu nakon proljetne ravnodnevnice. Kada je, dakle, u pitanju crkvena teologija, lako je razlučiti kult Isusa, od orgastičkih kultova Atisa, Baala i drugih bogova koji svoju snagu obnavljaju u proljeće.

Svemoć uskršnjeg jajeta

Međutim, ova sličnost postaje frapantna u jednom drugom obliku hrišćanstva, tzv. kosmičkom ili narodnom hrišćanstvu, gdje Hristos, njegova majka Marija i raznoliki sveci funkcionalno zamjenjuju prastara božanstva plodnosti. Hristovo uskrsnuće u narodnoj interpretaciji postaje neizbježno vezano za prirodne cikluse, povezane sa uzgojom hrane, bez obzira da li se radi o poljodjelskim poslovima ili stočarstvu. Uskrs koji se slavi na proljeće, uz simboliku plodnosti postaje neodvojiv od slavljenja plodnosti, odnosno reprodukcije života.

Komplikovana hrišćanska eshatologija, odnosno vjerovanje u skori dolazak Sudnjega dana, nije mogla postati centralnim vjerovanjem većine ruralnog stanovništva čiji je opstanak vezan za velike prirodne cikluse, te je crkva u njihovom privođenju novoj vjeri morala biti fleksibilna. Po tom su principu u hrišćanski scenarij iskupljenja grijeha postepeno integrisana i brojna druga arhajska predanja: Veliki broj bogova ili heroja koji su ubijali zmajeve postali su sveti Juriji; bogovi oluje pretvorili su se u Svetog Iliju; nebrojene boginje plodnosti postale su Djevica ili svetica. Stvorena je velika razlika između zvaničnog učenja crkve i stvarnog vjerovanja većine vjernika.

U slavenskom svijetu su tako uskršnjim jajima pripisivana mnoga magijska svojstva. Mnoga magijska svojstava pripisivana. S uskršnjim jajetom u ruci obilazili su oko zapaljene zgrade ili bi ga bacali u samu vatru, vjerujući da će jaje pomoći da se zaustavi požar; s uskršnjim jajima tražili su izgubljenu stoku; stavljali su ih u žito spremljeno za sijanje; gladili su njima krave pred prvi proljetni izgon; zakopavali su ih u polje, da bi glavica lana bila velika kao jaje; kosti praseta takođe su zakopavali u zasijane njive da bi ih sačuvali od grada i sl.

Jezikoslovac Petar Skok je pretpostavljao da sama slavenska riječ za „uskrs“ dolazi od korijena „krijes“, odnosno magijske vatre koju su stari Sloveni palili na proljeće kako bi obezbijedili plodnost poljima i životinjama koje su uzgajali. Drugim riječima, hrišćanska simbolika se u narodnom vjerovanju stopila sa paganskom u neodvojivu cjelinu. Na to ukazuju i germanski jezici u kojima naziv za Uskrs (englesko Easter, odnosno njemačko Ostern), po svemu sudeći vuku korijene od starogermanskog Eostur, “proljeće”.