Jovan Radulović: Federacijo, sretan ti 1. mart!

Piše: Jovan Radulović (Blin)

Poštujući dobre stare običaje i navike da se sugrađanima druge vjere ili nacije čestitaju praznici koji za njih imaju emotivni i simbolički značaj želim, kao Srbin i kao građanin Republike Srpske, sugrađanima iz Federacije Bosne i Hercegovine uputiti čestitku povodom prvog marta, dana koji se u ovom bosanskohercegovačkom enitetu obilježava kao dan državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Mnogi će reći da je ovaj čin licemjeran, te mi spočitati da ne poštujem državu u kojoj živim i da se odbijanjem da prvi mart prihvatim kao svoj praznik o nju ogrješujem i učestvujem u srpskim secesionističkim težnjama, ali naprotiv, ovaj čin jeste samo dokaz moje lojalnosti državi Bosni i Hercegovini. Njime zapravo jasno pokazujem da poštujem državu u kojoj živim, da poštujem demokratsko pravo slobode izbora dana koji će se slaviti i uzimati kao praznični. Time takođe pokazujem da poštujem različitosti i uvažavam svačiju potrebu za praznovanjem. Stoga, želim sretan i berićetan prvi martovski dan građanima FBiH.

Međutim, zašto ja ovaj dan ne smatram za praznični, tačnije zašto prvi mart nije i moj praznik i zašto samim tim za mene nema nikakav značaj?

Prije svega, s formalno-pravnog stanovišta gledano u Republici Srpskoj ne postoji zakon, niti zakonska odluka, kojom je prvi dan marta, svake godine, praznični ili neradni dan. Iz tog razloga ne smatram za obaveznim da prvog marta svake godine praznujem, organizujem porodična okupljanja ili izlete povodom toga. Drugim riječima, prvi mart u mom prazničnom kalendaru nije ucrtan kao dan kada moram i trebam biti svečan i prazničan. On može biti neradni ili praznični samo ukoliko se potrefi vikendom, subotom i nedjeljom (naravno u slučaju da ste zaposleni kod poslodavaca koji poštuju prava radnika).

E sad, jedni su kao htjeli da žive nezavisno, drugi su kao htjeli da ostanu u Jugoslaviji, treći su bili ni tamo ni ovamo. Pa su se onda jedni žalili da su preglasani, a ovi drugi da su napadnuti, treći opet vagali ni tamo ni ovamo. Elem, kako god desio se rat, pa poslije rata Dejton, a poslije Dejtona praznici. Jedni hoće 9. januar, drugi 1. mart i tako redom.

Prvi mart posmatran kao istorijski događaj svakako ima svoju važnost i težinu, međutim nije nužno da svaki značajan istorijski događaj bude proglašen i praznikom. I zašto je nužno da se baš prvi mart praznuje? Isto tako bi se recimo i 28. jun 1914. mogao smatrati prazničnim jer je Gavrilo Princip toga dana atentatom na Franca Ferdinanda  izrazio težnju naroda BiH za slobodom od austorugarskog okupatora, što ima veći simbolički značaj od Dana nezavisnosti BiH, a svakako je važan istorijski datum. Te više govori o zajedničkim težnjama naroda ove zemlje, nego sam Dan nezavisnosti.

A i kada bih na neki način eliminisao sve gore navedene razloge, te ipak pokazao dobru volju i pokušao u svoj praznični kalendar uključiti i prvi mart kao Dan nezavisnosti BiH, i tada opet ne bih mogao slaviti ovaj praznik.

A zašto? Zato jer mogućnost da mi prvi mart postane značajan datum onemogućava njegova interpretacija s bošnjačke strane. Ona prvi mart formalno predstavlja kao svebosanskohercegovački, ali sa beskompromisnih pozicija da je samo bošnjačko viđenje rata, istorije i budućnosti, jedino ispravno. Suštinski, bošnjačka elita na ovaj način želi asimilirati Srbe u svoje narativne istorijske matrice, što prvi mart suštinski i isključivo svodi na praznik za Bošnjake, a nisam baš upoznat sa emocijama Hrvata u ovom slučaju.

Razlog takvog zaključka, između ostalog, jeste ikonografija koja prati taj događaj. Kada kažem ikonografija mislim prije svega na simbole koji prate obilježavanje ovog datuma, a oni su isključivo vezani za bošnjačku ratnu ideolgiju. Te se redovno uz prvi mart ističe zastava sa ljiljanima i razni drugi simboli koje je u proteklom ratu koristila Armija Bosne i Hercegovne. Što kod drugih, u ovom slučaju konkretno kod Srba, stvara gnušanje i još više doprinosi odbacivanju i BiH i svih značajnih datuma u njenoj istoriji.

Kako god, dok god se narodi i građani budu isključivo bavili praznovanjem i praznicima, a ne time šta će kada prođu praznici jesti, neće biti napretka ni prosperiteta, već neprekidna stagnacija i, kroz bavljenje prazničnim ublehaštvom, kontinuirano nazadovanje.