Jezička politika u Bosni i Hercegovini

Autori: Selma Boračić i Ajdin Kamber, IWPR

Kada se Jugoslavija raspala u nizu krvavih sukoba prije 20 godina, Bosanci i Hercegovci nisu mogli ni pretpostaviti da ne samo da njihova zemlja nikad više neće biti ista, nego da će i zajednički jezik kojim su nekad svi govorili zvanično nestati.

Od 1918. do 1991. godine, zvanični jezik na teritoriji Bosne i Hercegovine, kao i u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, bio je srpsko-hrvatski. To je bio zvanični jezik Kraljevine Jugoslavije, a kasnije i Socijalističke federativne republike Jugoslavije, SFRJ. U Hrvatskoj je za vrijeme SFRJ zvanični jezik imao naziv  hrvatsko-srpski, ali se smatrao varijantom jednog zajedničkog jezika.

Kada je 1991. godine izbio rat u Hrvatskoj, nova nezavisna država je naziv hrvatsko-srpski jezik zamijenila nazivom hrvatski jezik. Isto tako, zvanični jezik u Srbiji nazvan je srpskim. I druge republike bivše Jugoslavije odbacile su naziv srpsko-hrvatski.

Međutim, u Bosni i Hercegovini, umjesto da se odabere jedna zajednička varijanta jezika, srpsko-hrvatski se podijelio na tri zvanična jezika – bosanski, kojim većinom govore bosanski muslimani ili Bošnjaci, hrvatski, kojim govore bosanski Hrvati i srpski, kojim govore bosanski Srbi.

Neki lingvisti u BiH  tvrde da je ova podjela umjetna i da bi se jezik kojim se govori na teritoriji cijele zemlje trebao zvati bosanski, s obzirom na to da su tri jezika koja se sada koriste samo formalizirani standardi istog dijalekta. Drugi, pak, tvrde da jedinstven bosanski jezik ne postoji, te da bi Bošnjaci svoj jezik trebali zvati bošnjački (umjesto bosanski), kako bi se izbjegla zabuna.

Predmet čestih rasprava je naziv “bosanski jezik” – da li ga treba koristiti samo jedan narod u BiH ili sva tri, te da li ovaj naziv treba zamijeniti etnospecifičnim imenom “bošnjački”. Rasprave se vode i o političkim implikacijama upotrebe jednog ili drugog naziva.

Midhat Riđanović

Jezik kao dio političkog identiteta

Mnogi stručnjaci smatraju da uvođenje tri zvanična jezika u BiH umjesto jednog služi interesima političkih elita koje žele naglasiti razlike, a ne sličnosti, između pripadnika tri konstitutivna naroda. Prema njihovom mišljenju, jezička politika je samo još jedan način da se prodube razlike  u ionako podijeljenoj zemlji.

Tokom austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. godine, bosanski jezik uveden je kao jedini zvanični jezik u zemlji. Koristili su ga svi Bosanci – Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Ovo je bio rezultat politike austro-ugarskog državnika Benjamina von Kallaya kojom se u narodu BiH trebao stvoriti “osjećaj da pripada velikoj i moćnoj naciji”. Ovakva politika rezultirala je time da su svi su Bosanci govorili istim jezikom, iako su pripadali trima različitim konfesijama.

Nakon Kallayeve smrti, njegova vizija jedinstvenog identiteta bosanskog naroda je odbačena, a do 1920. godine etnički nacionalizam učvrstio se kao sastavni dio politike u BiH.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, kojim je okončan rat u BiH, tri su jezika dobila zvanični status, u skladu sa idejom da tri konstitutivna naroda imaju pravo govoriti jezikom  koji osjećaju kao svoj.

Tako je jezik koji se uglavnom koristi u Republici Srpskoj postao srpski, iako taj jezik nije identičan onom koji se govori u Srbiji. U onim dijelovima zemlje u kojima Hrvati čine većinu, najviše je u upotrebi hrvatski jezik, iako se i on donekle razlikuje od standardne verzije koja se koristi u Hrvatskoj.

Naziv jezika kojim govori treći narod, Bošnjaci, nešto je kontroverzniji. Jezik se zvanično zove bosanski, ali neki koriste i termin bošnjački – i to uglavnom  Hrvati i Srbi koji žele naglasiti lingvističke razlike između svog jezika i onog kojim govore Bošnjaci.

Midhat Riđanović, profesor emeritus engleskoj jezika i lingvistike na Univerzitetu u Sarajevu, među onima je koji bi voljeli da se naziv ‘bosanski’ koristi na cijelom govornom području Bosne i Hercegovine. On tvrdi da nema smisla govoriti o tri različita jezika kad su pripadnici svih naroda  i konfesija u BiH uvijek govorili istim jezikom.

“Jezik može ali ne mora biti stvar nacionalnog identiteta. Odnos jedan jezik - jedan narod danas je vrlo rijedak. Ja mislim da se jezik u BiH treba zvati bosanski, ali ne u nacionalnom smislu (već i zbog toga što bosanska nacija zvanično ne postoji), već u teritorijalnom (otprilike kao što se poznati bosanski konj zove bosanski, jer živi na teritoriji Bosne)”, kaže profesor Riđanović. “Bosanci koji se osjećaju i izjašnjavaju kao Srbi i Hrvati govore potpuno isto kao i ostali stanovnici ove zemlje,  pa je apsurdno da svoj jezik nazivaju drugačijim imenima.”

Profesor Riđanović povlači paralelu sa upotrebom jezika u drugim dijelovima svijeta i kaže:

 “Engleski jezik opslužuje na desetine raznih naroda, pa nikad nikom nije palo napamet da ga zove drugačije nego engleski”.

Međutim, političari nacionalisti uvijek su opstruirali pokušaje da se naziv bosanski uvede u upotrebu u cijeloj zemlji, umjesto što ga sad koristi samo jedan narod..

“Na žalost, nacionalisti i svi ostali koji ne žele da Bosna opstane kakva je danas insistiraju na različitim nazivima jezika u Bosni”, kaže Riđanović.

Bosanskohercegovački pisac i publicista Nenad Veličković smatra da jezik ne bi trebalo poistovjećivati sa identitetom jednog naroda.

“Po meni, to znači prihvatanje jedne ideologije, odnosno nacionalizma kojeg ja ne podnosim i odvratan mi je”, kaže on.

Veličković se slaže da je postojanje tri zvanična jezika u BiH odraz političkog stanja u zemlji.

“Svaka od tih nacionalnih stranaka na vlasti koristi jezik kao sredstvo svoje moći; preko jezika se održava na vlasti i daje sebi legitimitet”, kaže Veličković. “I zbog toga im je stalo da jezik učine nečim što je bitno za njihov identitet, ili identitet ljudi koji su odlučili da tome pripadaju.”

Josip Baotić

Politiziranje lingvističkih razlika

Profesor Riđanović osuđuje tendencije “lingvističkog inžinjeringa”, kojim se iz političkih razloga u jezik uvode vještačke razlike.

“Ovdašnje lingviste karakterizira pogubna kombinacija nacionalizma i nepoznavanja moderne lingvistike. Ono što oni prenose studentima kao „lingvistiku“ davno je odbačeno u razvijenom svijetu”, dodaje profesor Riđanović.

Marica Petrović, koja predaje B/H/S jezike na Univerzitetu u Tuzli, smatra da je jezik uvijek pod izvjesnim uticajem politike, ali da je u BiH to previše izraženo.

Međutim, ona se ne slaže sa stajalištem da u BiH postoji samo jedan jezik i dodaje da su se u obrazovnom sistemu i javnom životu u BiH oduvijek koristile tri jezičke varijante. Istovremeno, ona naglašava brojne zajedničke odlike u svakodnevnom govoru sva tri naroda.

“Zaista se može jedan jezik standardizirati kao hrvatski, bosanski ili srpski na razini politike, škole ili javnog nastupanja, ali na razini govora, leksikološki gledano,  riječi su pripadnice svakog naroda. Pogrešno je reći - ovo je srpska riječ, nemojte je koristiti, ili bosanska ili hrvatska”, kaže profesorica Petrović.

“Problem jezičnih standardizacija u bh. jezicima još uvijek nije završen. Jezici se dodiruju i nije dobro odricati se pisaca , poezije, narodnih pjesama [samo zato što se ne uklapaju u određeni standard]”, kaže ona.

Josip Baotić, profesor hrvatskog jezika i lingvistike na Univerzitetu u Sarajevu, govori o paradoksu između svakodnevnog govornog jezika koji razumiju svi i politizirane upotrebe formalnog jezika.

“[Ljudi u BiH] jedni druge stoprocentno razumiju, ali u pismenom obraćanju zahtijevaju da pisani trag bude strogo podređen izboru normi koji je zasnovan na konstitutivno-nacionalnom kriteriju”, objašnjava Baotić.

“To pismenu komunikaciju čini težom nego što bi trebala biti”, dodaje on.

Selma Boračić i Ajdin Kamber su obučeni novinari IWPR-a iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.