Žene koje same putuju migrantskom rutom

„Ja sam hrabra žena i volim putovati sama. I u prodavnicu idem sama i ne treba mi prisustvo drugih. Kad mi je loše, sama sebe hrabrim da sam dobro. Zato mogu preći sama po deset ili petnaest kilometara dnevno“.

Ovo su riječi migrantice iz Azije koja je ukoračila u sedmu deceniju života. Susreli smo je u Bihaću gdje je privremeno smještena u kampu Borići. Zanimalo nas je ko su žene koje su odlučile da na putovanje migrantskom rutom krenu same.

Migrantsko iskustvo je u velikoj mjeri oblikovano faktorima koje čine pol i rodni identitet. Biti žena u pokretu podrazumijeva suočavanje sa specifičnim poteškoćama. Po podacima Međunarodne organizacije za migracije IOM, među migrantskom populacijom smještenom u prihvatnim centrima u Bosni i Hercegovini je oko 1% žena koje putuju same.

Trending

Zelenski pred najtežom odlukom, ovako više ne ide: Amerika je dala jasan zahtjev, može li ispuniti?

„Sve su osobe u migracijskim tokovima izložene teškoj situaciji, ali posebna kategorija su žene koje same dolaze ovdje u centar. Mislim da su one jedna od najugroženijih kategorija s kojima se susrećemo jer su više izložene bilo kojoj vrsti nasilja, iskorištavanja od strane krijumčara, a vrlo često se desi da postanu žrtve nasilja a da to nisu ni svjesne“, govori Merima Nizić, socijalna radnica pri organizaciji Bosnia Herzegovina Women's Initiative, partnerske organizacije IOM-a.

U cilju zaštite, podrške  i osnaživanja migrantica, IOM Bosne i Hercegovine je s partnerskim organizacijama uspostavio sistem koji je na raspolaganju svakoj od potencijalnih korisnica.

Dva privemena prihvatna centra– Ušivak kraj Sarajeva i Borići u Bihaću svoje kapacitete stavljaju na raspolaganje ranjivim kategorijama migrantske populacije. Osim sobnog smještaja, cjelovitih obroka, sanitarija, garderobe i higijenskih potrepština, korisnicama se nude i dodatne aktivnosti, edukacija, te psihosocijalna podrška. Sa korisnicama rade timovi educiranih stručnjakinja i stručnjaka. Naša sugovornica Merima Nizić ističe da se svakoj od korisnica pristupa individualno kako bi se pružila vrsta podrške koja je uistinu najpotrebnija:

„Toliko su različite situacije da za svaku osobu rad morate prilagoditi njihovim individualnim potrebama, onome što im je u tom trenutku najpotrebnije i najbitnije. Imala sam priliku biti starateljica jednoj maloljetnici bez pratnje koja je bila u centru, i to bilo jako izazovno za mene. Međutim zajedničkim radom sa svojim timom i multidisciplinarnim pristupom prema njoj i njenim potrebama, uspjeli smo da je dovedemo u emotivno i mentalno stabilno stanje da bi mogla da nastavi put dalje.“

U kampu Borići susreli smo dvije migrantice iz Bolivije. Kako kažu, na put su krenule prvenstveno iz ekonomskih razloga, kako bi prehranile svoje porodice.

„Ja sam samohrana majka i želim sebi i svom djetetu pružiti bolji život i bolju budućnost. U Boliviji svojim radom to nam ne mogu priuštiti. Zbog tog razloga sam došla ovdje. Moje dijete je u Boliviji. Ostao je sam, punoljetan je, ima 19 godina. Živi sa svojim rođacima od 18. i 21. godine, koje ja smatram kao mojim sinovima. Želim da im ekonomski pomognem kako bi mogli nastaviti sa daljnim školovanjem. Nadam se da ću uz božiju pomoć u tomei uspjeti ovdje. To mi je najveća želja“, kaže nam 42-godišnja migrantica iz Bolivije.

Njena saputnica kaže da  je najtraumatičnije iskustvo prelazak granice, iako posjeduju pasoše. Informacije koje su dobijale prije odlaska iz zemlje su drugačije od onoga što im se dešavalo na terenu.

„Nisam očekivala da ću imati mnogo problema prilikom graničnih prelaza. Prije našeg polaska, uvjeravali su nas da je mnogo lakše. Da sam znala, vjerovatno se ne bih odlučila na odlazak, međutim sad kad sam već došla do ovdje, želim pokušati kao i svi ostali“.

O motivaciji koja je neophodna kako bi se prevazišli svi problemi s kojima se suočavaju, kažu:

„Suočavamo se sa problemom u komunikaciji. Ne pričamo engleski, niti bilo koji drugi jezik osim španskog. Ti problemi me tjeraju u plač. Polako učimo jezik i od kada smo u Bosni, mnogo bolje se snalazimo nego u Srbiji. Ponovo sam dobila snagu da nastavim dalje. Znam da će biti teško, ali isto tako znam da ću se boriti, jer kad je neko u teškoj situaciji, dobija snagu da uspije u onome zbog čega sam došla, a to je da svog sina izvedem na put. Želim da uspijem i neću se predavati“.

Naša sugovornica s početka ove priče, migrantica starije životne dobi, iza sebe ima dvocifren broj pokušaja prelaska granice. Smatra da jedan od razloga konstantnih odbijanja leži i u tome što pripada starijoj generaciji. Već šest godina pokušava doći do Njemačke gdje joj je kćerka. Kao udovici koja je mlada ostala bez supruga, kaže da joj nije problem putovati samoj i da joj ne treba pratnja muškaraca.

Pitamo, šta joj daje snagu da istraje na ovom putu. Za nju je to saznanje da je odgojila kćerku koja je hrabra i neovisna, te kao samohrana majka uspijeva raditi i odgajati dijete u Njemačkoj. Kada se čuju telefonom, jedna drugu ohrabruju – sve do susreta uživo, za koji se nadaju da će uskoro doći. 

„Uvijek mi kaže preko telefona: Ja sam ista kao ti. Hrabra!“