Tori i Lokita na proputovanju kroz BiH

U glamuru ovogodišnjeg Filmskog Festivala Cannes pažnju je privukao film „Tori i Lokita“ u režiji braće Dardenne. Film govori o dvoje djece, izbjeglica iz Afrike, koji se pokušavaju snaći u Belgiji.

Jednu od glavnih uloga u filmu ostvario je priznati bosanskohercegovački i kosovski glumac Alban Ukaj. Za Radiosarajevo.ba glumac nam otkriva više detalja o položaju ljudi kojima je posvećen film:

„Tori i Lokita su dvoje djece koji smo mi nekada bili, kad smo bili izbjeglice po raznim zemljama. Ali mi smo bolje prošli kao što danas bolje prolaze imigranti iz Ukrajine. Boja kože u Evropi igra ključnu ulogu i od toga zavisi kako ćete proći, hoćete li dobiti papire ili ne. Tori i Lokita su dvoje djece koja nemaju nikog drugog osim jedno drugo. Znate koliko je surova ta realnost za izbjeglice po evropskim zemljama – vi možete brzo nestati sa lica zemlje, ali niko neće pitati ništa za vas jer ste vi tamo ilegalno. Mislim da je vrlo bitno probuditi svijest o tome, jer čak i neki novinari govore da izbjeglice iz Ukrajine nisu iste kao druge izbjeglice, naglašavaju da nisu crni, da su 'kao mi'. Mislim da je najopasniji rasizam onaj kojeg niste svjesni“.

Trending

Željezničar i dalje u zoni ispadanja: Posušje s igračem manje do nova tri boda

Takozvanom migrantskom rutom kroz Bosnu i Hercegovinu, sve češće prolaze muškarci, žene i djeca sa područja supsaharske Afrike. Burundi, Kamerun, Kongo ... samo su neke od zemalja iz kojih dolaze. Iza sebe su ostavili život opterećen političkom nestabilnošću, egzistencijalnim problemima, neimaštinom. Ispred njih je cilj – neka od frankofonih zemalja Evrope, u kojima će, smatraju, imati perspektivu.

Dvadesetpetogodišnji mladić iz Kameruna kojeg smo susreli u Bihaću, govori o razlozima zbog kojih se odlučio na dugo putovanje:

„Ja sam iz Afrike, iz Kameruna. Po profesiji sam električar, ali se ponekad bavim i sportom. Igram fudbal. Moja majka je preminula, a otac je živ. U mojoj domovini život je veoma težak, svi se bore da bi imali šta da pojedu. Nema dovoljno posla. Naši roditelji su se borili da nas pošalju u školu kako bismo stekli minimalno obrazovanje. Nismo imali prilke za studije, ali imamo osnovnu naobrazbu. Znamo se izražavati pred ljudima. Odlučio sam migrirati jer sam rođen u porodici sa sedmero djece. Ja sam najmlađi. Kada vidim situaciju u kojoj se nalaze moja braća i moji roditelji, to me tjera odatle, i moram otići kako bih tražio… Kako bih poboljšao stanje u kojem se nalazi moja porodica, kako bi mogli imati bolji život“.

Migranti iz zemalja supsaharske Afrike trenutno čine značajan procenat korisnika privremenih prihvatnih centara u Bosni i Hercegovini. Tu im je omogućen smještaj, ishrana, sanitarije, slobodne aktivnosti, vjerska služba i ostale pogodnosti.

Nakon što je tri godine proveo u Grčkoj, naš sagovornik odlučio je da pješke krene prema Zapadu. Tako je došao u Bihać, gdje trenutno prikuplja snagu za riskantni nastavak putovanja:

„Preko tri godine sam proveo u Grčkoj. Nije bilo lako, želio sam da nađem još ljudi s kojima bih putovao dalje. Pitao sam ih mogu li sa njima. Rekli su mi da ići pješke. I krenuo sam. Hodali smo preko Makedonije, Kosova, pa ušli u Srbiju. Kad smo stigli u Srbiju prešli smo rijeku i ušli u BiH. Tako sam došao u Bosnu“, prisjeća se naš sagovornik.

Porodicama s djecom, ženama i ranjivim kategorijama omogućen je boravak u kampovima Ušivak kraj Sarajeva i Borići u Bihaću. Tu smo sreli dvije tinejdžerke iz Konga koje su s roditeljima krenule prema Francuskoj. Na putovanje su krenule nedavno, avionom do Beograda, a zatim pješke do Bihaća. Najteže im je, kažu, bilo napustiti svoju školu:

„Bilo je lijepo u školi, učitelji, učenici... Ali zbog politike, morali smo krenuti na put. Ovdje nam je dobro, lijepo. Do sada nije bilo problema jer smo išli s porodicom. Dobro je ići s porodicom jer nismo razdvojeni od svojih roditelja“, kažu nam tinejdžerke. Jedna od njih želi raditi u banci, dok druga želi biti scenografkinja. Zajednički san im je, kažu, živjeti u državi gdje će biti sretne i moći zasnovati svoju porodicu.

Dok borave ovdje, djeci i mladima omogućeno da ostvare svoje pravo na školovanje, zahvaljujući naporima međunarodnih organizacija Save the Children i UNICEF.
Tako su i naše sagovornice krenule u OŠ Prekounje, gdje pohađaju nastavu po HEART metodi.

„Pripremna nastava u HEART odjeljenjima se zasniva na radu nastavnih sadržaja kroz umjetnost. Dakle, s djecom pjevamo, slikamo, a usput u stvari usvajamo sadržaje koji su im neophodni za adaptaciju u školski sistem“, pojašnjava učiteljica Rasema Delić iz O.Š. Prekounje.

Djeca čije je školovanje bilo prekinuto, kroz HEART program imaju priliku da se ponovo uključe u proces obrazovanja, nauče lokalni jezik, upoznaju se sa sredinom i steknu prostor gdje mogu dobiti pomoć i podršku nastavnika i vršnjaka.

„UNICEF takođe pruža podršku kroz neformalne programe obrazovanja. Jedan od njih je AKELIUS digitalni kurs za učenje jezika, koji od jula 2020. godine koristimo u prihvatnim centrima s djecom u pokretu“, dodaje Adin Skalonja, projektni službenik UNICEF-a BiH u Unsko-sanskom kantonu.

Putnici iz supsaharske Afrike najčešće o Bosni i Hercegovini ne znaju mnogo i za većinu je naša zemlja samo usputna stanica. Ipak, po iskazima mnogih sa kojima smo razgovarali, ovdje se osjećaju sigurno i prihvaćeno. Na dugom putu ka ostvarenju snova, dane provedene u Bosni i Hercegovini mnogi od njih svrstat će u lijepe uspomene.

ednu od lijepih epizoda zauvijek će pamtiti i naš sagovornik, mladić iz Kameruna:
„U Sarajevu sam naišao na mlade Bosance koji su igrali fudbal. Nisu odbili da igraju fudbal s nama. Igrali smo zajedno. Svi su htjeli igrati sa mnom i govorili su mi da sam dobar fudbaler. Bili su ponosni na mene“.

Kada je budućnost u pitanju, kaže da mu je san jednog dana vratiti se u svoju zemlju i svojoj porodici dati ono zbog čeka se otisnuo na put.