Alban Ukaj povodom uspjeha u Cannesu: Znam kako je kad vas neko gleda s visine

3
Vesna Andree Zaimović
Alban Ukaj povodom uspjeha u Cannesu: Znam kako je kad vas neko gleda s visine
Foto: A.K./Radiosarajevo.ba / Alban Ukaj

Bosanskohercegovački i kosovski glumac Alban Ukaj iza sebe ima značajnu filmografiju i meunarodna priznanja.

Najnovije među njima je specijalno priznanje na 75. Cannes Film Festivalu za film "Tori i Lokita ", u režiji braće Dardenne, u kojem Ukaj igra jednu od glavnih uloga. 

Tako se ovaj Sarajlija našao u fokusu reflektora evropske filmske javnosti, skrećući pažnju na rastući problem rasizma u Europi i sve rigoroznijih imigrantskih politika što se ogleda u sudbini dvoje naslovnih protagonista iz filma Tori i Lokita. 

Tori i Lokita - djeca koja nemaju nikoga

"Tori i Lokita su dvoje djece koji smo mi nekada bili, kad smo bili izbjeglice po raznim zemljama. Ali mi smo bolje prošli kao što danas bolje prolaze imigranti iz Ukrajine. Boja kože u Evropi igra ključnu ulogu i od toga zavisi kako ćete proći, hoćete li dobiti papire ili ne. Tori i Lokita su dvoje djece koja nemaju nikog drugog, osim jedno drugo. Znate koliko je surova ta realnost za izbjeglice po evropskim zemljama – vi možete brzo nestati sa lica zemlje, da vas neko ubije, da nekim slučajem poginete, recimo u saobraćajnoj nesreći, ali niko neće pitati ništa za vas jer ste vi tamo ilegalno. Mislim da je vrlo bitno probuditi svijest o tome, jer čak i neki novinari govore da izbjeglice iz Ukrajine nisu iste kao druge izbjeglice, naglašavaju da nisu crni, da su 'kao mi'. Mislim da je najopasniji rasizam onaj kojeg niste svjesni“, kaže Ukaj u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Nakon povratka iz Cannesa, glumac se rado odazvao našem pozivu za intervju koji smo snimili u ambijentu Historijskog muzeja u Sarajevu, ispred čuvenog vitraža "Smrt fašizmu - sloboda narodu" Voje Dimitrijevića.
 Alban Ukaj  - undefined

Foto: A.K./Radiosarajevo.ba:  Alban Ukaj

"Ovo je možda najagresivniji, najljući film braće Darden, koji su i sami roditelji s usvojenom djecom. Dolaze iz Lieggea koji je uvijek bio grad ljevičara, gdje su uvijek pobjeđivali socijalisti i jedan je od najraznolikijih gradova sa multikulturalnim vibeom u Belgiji. Vjerovatno imaju potrebu da govore o tome kao što je to bio i slučaj u filmu "Lornina šutnja" kada su govorili o albanskim izjeglicama", priča nam Ukaj.

O svojoj ulozi u najnovijem filmu, Ukaj kaže:

"Dugo vremena provodio u raznim kuhinjama u sarajevskim restoranima, jer lik kojeg igram je kuhar koji pošteno radi 12 sati. Kod braće Dardenne je tako da prikazuju likove ne 'dvo' nego trodimenzionalno, uvijek vas iznenadi takav pristup - čovjek koji 'pošteno' radi u kuhinji 12 sati, nakon toga tjera neku djecu da prodaju drogu za njega, pod krinkom 'da im pomaže da sređuju papire'. Nemaju papire, pa ako ih policija uhvati a nisu punoljetni, moraju ih pustiti u roku od 24 sata. On je predstavnik generacije Balkanaca koji su migrirali krajem devedesetih. Tada su i oni bili ugroženi, osjećali su rasizam od drugih migranata koji su došli puno prije njih. A sada istu tu stvar ponavljaju prema 'novim' valovima migranata. Sada je realno da čujete da neki Albanac ili Bosanac u Briselu 'ne voli' nekog Sirijca ili Afrikanca koji je došao poslije njega. Mi smo se tobože 'interisali' a oni se nisu još integrisali i nemaju pravo na to".

Život na relaciji Priština - Sarajevo

Osobna iskustva Albana Ukaja u mnogome odražavaju sliku recentne historije Balkana. Još kao tinejdžer u Prištini, za vrijeme režima Slobodana Miloševića, bio je hapšen i maltretiran. Prinuđen napustiti Kosovo, dolazi u Sarajevo, gdje nastavlja studij glume. Iako se veoma brzo etablirao kao vrstan, poznat i tražen glumac, uslijedile su godine pravnog vakuuma i života "bez papira", s obzirom na to da BiH nikada nije priznala Kosovo.

Stoga razgovor s glumcem nastavljamo pitanjem - u kojoj su mjeri ova lična iskustva imala utjecaja na pripremu uloga u oba filma braće Dardenne.

"Jedna stvar koja vam je potrebna kada dobijete scearij je – razumjeti. Prošao sam kroz administraciju, kafkin proces. Trinaest i pol godina sam pokušavao dobiti bh. državljanstvo, a to je bilo u isto vrijeme kada Bosna tražila slobodu kretanja. To je taj non-sense koji se dešava, nekada nesvjesno i licemjerno tražimo slobodu kretanja za sebe, a ne dozvoljavamo drugima da se slobodno kreću. Svaki put kada supruga i moj sin želimo da posjetimo moje roditelje u Prištini, moramo se i fizički i mentalno, a i finansijski pripremiti, da bismo dobili vize. I obrnuto, kada moji roditelji žele da dođu u Bosnu. Puno im je lakše dobiti vize za SAD nego za BiH.

Iz tog iskustva, ja znam šta znači kad vas neko gleda s visine zato što je vama nešto potrebno. Iskreno, na jednoj sceni, dok smo je snimali, trebao sam izgovoriti repliku "Da li su oni crnci završili sa pjevanjem". Bilo mi je teško to da izgovorim bez obzira na to što u tom trenutku igram određeni lik. Nikada ne možete odvojiti ono što ste vi stvarno, kako percipirate svijet, kako ste empatični prema nečemu, od onoga što igrate. U radu s braćom Dardenne nema više glumatanja, nego vi postojite u tom određenom trenutku", priča nam Ukaj.

 Alban Ukaj  - undefined

Foto: A.K./Radiosarajevo.ba:  Alban Ukaj

Da li se i na koji način sva ta iskustva, torture, progona, izbjeglištva, prelivaju na stvarni život Albana Ukaja, naše je sljedeće pitanje. 

"Nisam toga svjestan. Ali trudim se da taj lanac prijenosa frustracija i trauma ne prenosimo na mlađe generacije. Uvijek se sjetim intervjua Josepha Nadja koji kaže 'Kad sam otišao u Pariz onaj kofer sa brigama s nisam ostavio na tavanu da ga prašina pokrije, nego sam ga ponio sa sobom'. Pokušavam da više ne vučem taj kofer, da ga ostavim. Ako bude bilo potrebe otvorićemo ga nekad, ali radi svog djeteta bolje da ga ne nosim stalno sa sobom. Htjeli to ili ne, genetski se neke stvari prenose. Sve te torture od ’89 do ’99 u Prištini su zaista bile jezive, ali pokušavam da nađem razumijevanja čak i za one koji su to činili. Vjerujem da svako od njih koji je to radio je mislio da radi najbolje. Od Slavenke Drakulić koja je prva napisala knjigu iz perspektive zločinca, svjesni smo da sve što se dešavalo u našem regionu, sva ubistva, dešavala su se 'u ime Boga'. Iz te vizure pokušavam i ja da shvatim šta se to dešava u ljudskom mozgu i moralu da se iz komšije pretvarate u egzekutora u roku od 24 sata".

"Jedan kofer" u životu Albana Ukaja

Ipak "jedan kofer" u životu Albana Ukaja i dalje se otvara često, a to je kofer u kojem stoji saksofon. Muzika je njegova druga ljubav, a sviranje saksofona, kako kaže, meditacija. 

"Po pitanju duvačkih instrumenata sam samouk: truba, saksofon i klarinet, a violinu sam učio u muzičkoj školi. Na početku je taj zvuk saksofona, koji zvuči kao kad brod prolazi pokraj vas, pomalo traumirao mog sina, ali kako raste, što više vremena provodimo uz saksofon. Meni je sviranje saksofona neka vrsta meditacije. Nikada u filmu nisam svirao, ali imam želju. U tom slučaju bih se tome posvetio maksimalno, kao što se i svakom detalju u filmu posvetim", kaže glumac. 

Tako je bilo i sa francuskim jezikom na kojem je odgrana uloga u nagrađenom filmu. Uoči snimanja, francuski je intenzivno usvajao šest mjeseci, svaki radni dan najmanje po četiri sata. Osim na francuskom, bosanskom i albanskom, do sada je Alban Ukaj glumio i na grčkom, makedonskom i italijanskom jeziku. 

Jedan od detalja koji je zabilježio mnogo komentara na društvenim mrežama je i odijelo koje je Ukaj nosio na crvenom tepihu Cannesa, a na sebi nosi etiketu Made ih BiH. Riječ je o prvom muškom odijelu koje je izašlo iz čuvene radionice Kaftan Studio koji vodi Emina Hodžić Adilović

"Emina i ja smo prijatelji od mog samog dolaska u Sarajevo. Znam da je bilo pet do dvanaest, zvao sam je deset dana prije odlaska u Cannes i rekao Emina pomozi mi, treba mi smoking. Njoj je to mnogo značilo jer je prvi put u pitanju muško odijelo. Angažirala je čitav tim, a kao poseban detalj je etiketa ušivena na unutrašnjost sakoa, na kojoj piše moje ime. Košulja s mašnom je bila moja ideja, ali Emina je savjetovala da bude crna i to je bila najbolja odluka. Nakon crvenog tepiha mnogi su mi prilazili i tražili kontakt dizajnerice, a meni je bilo drago što i na ovaj način predstavljamo Bosnu", naglašava Ukaj. 

Etiketa na smokingu za Cannes - undefined

Privatni album : Etiketa na smokingu za Cannes

U glamuru Cannes festivala i drugih crvenih tepiha, ima li mjesta za istinsko promišljanje o suštini angažiranih filmova, kakvih je mnogo u savremenoj evropskoj kinematografiji. Može li film nešto primijeniti, pitamo na kraju glumca: 

"Ne vjerujem da će napraviti neke bitne promjene, ali da li će promijeniti način razmišljanja jednoj osobi – u to vjerujem. Onda to stvarno smatram trijumfom. Nekad stvari zavise samo od jedne osobe. Da li možemo zaustaviti mašinerije – mislim da ne možemo. Ali ne smijemo ni odustati, jer činjenica da ne možemo mnogo promijeniti ne može biti argument da ne uradimo baš ništa. Ako je ta jedna soba nešto pokrene nakon gledanja tog našeg filma, mislim da se nešto može promjeniti", zaključuje Alban Ukaj razgovor za portal Radiosarajevo.ba.

U posjeti kod gospodina Greena. 

Istovremeno s filmskom karijerom, Ukaja možemo gledati i u predstavama redovnog repertoara teatra SARTR. Odmah po dolasku iz Cannesa, odigrao je ulogu u predstavi 'U posjeti kod gospodina Greena' u kojem mu je partner Miki Trifunov.

"Znam da je religija svačija lična stvar, ali pozorište je moj hram. Kad odigram predstavu to smatram nekim ritualom kao kod derviša. Pozorište je početak svega da nije bilo pozorišta ne bi bilo ni filmova. Vrlo često me puno više raduje mala predstava u SARTR-u nego neki veliki festival. Pozorište je nešto što diše, nešto živo. Pritom u ovoj predstavi igram sa Mikijem, možda posljednjim glumcem iz velike generacije, koji ima takav elan i takvu ljubav prema pozorištu da mene nekad postidi kad se žalim da sam danas nešto umorniji. Imam zaista veliko zadovoljstvo da radim takav tekst i takvu predstavu sa takvim partnerom na sceni kakav je Trifunov".

Alban Ukaj (1980. Priština) - Studij glume upisao je na Dramskom fakultetu u Prištini, u klasi Faruka Begollija, da bi 2001. godine nastavio studiranje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i diplomirao 2006. u klasi profesora Aleksandra Jevđevića. Za ulogu Bekima u filmu "Brak" dobio je 2018. nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na festivalu Tallinn Black Nights Film Festival. Godine 2019. za ulogu u filmu "Pun mjesec" Cottbus Film Festival dodijelio mu je nagradu za najboljeg glumca. Igrao je u filmovima: Gori vatra (2003.), Sve džaba (2006), Dub (2007), Čuvari noći (2008),  Lornina Šutnja (2008), Na putu (2010), J.A.C.E. (2011), Bota (2014), Sabina K (2015), Brak (2017), Pun mjesec (2019), Quo vadis, Aida (2020) , Tori i Lokita (2022).

Igrao je u serijama Nečista krv, Besa, Uspjeh i drugim.  Režirao je kratke filmove Konj i Jama.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Komentari

Prikaži komentare (3)

/ Povezano

/ Najnovije