Marmar i njena porodica već tri godine na putu: Ljubav nas čini jakima

„Ako bi djeca zaspala, stavili bismo ih na leđa, a ruksak prebacili s prednje strane. Dok je mlađa kćerka bila mala nosili smo je na rukama. Ona je imala običaj da me ljubi dok hodamo i govori 'Mama ja ću tebe da ljubim da se ne umoriš. A kad se umoriš reci, pa ću nastaviti da pješačim'.

Riječi su ovo gospođe Marmar koja je iz Irana krenula prije više od tri godine, zajedno sa suprugom i dvije kćerke, danas uzrasta od 7 i 15 godina. Svo vrijeme putovali su pješice, veoma rijetko koristeći lokalni prijevoz, i kako kaže, najčešće noću.

„Tokom čitavog putovanja pokušavala sam da djeci odvratim pažnju od realnosti situacije. Na primjer, kada prolazimo kroz šumu pokušavam da im skrenem pažnju na detalje. Ako naiđemo na neko lijepo drvo ili na neku životinju, na edukativan način pokušavam da im usmjerim pažnju na to, da ne bi osjetile posljedice tog puta, a pogotovo da ne bi osjetile umor“, prisjeća se ova majka.

Trending

Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže

Marmar i njen suprug još uvijek ne znaju gdje je njihovo krajnje odredište, ali tvrde da u domovini za njihovu porodicu više nije bilo mjesta.

„Morali smo napustiti državu jer se trenutno u njoj ne poštuju osnovna ljudska prava. Mi koji smo živjeli u Iranu i ja koja sam tamo provela dugi niz godina, znamo koliko je surov trenutni režim. Mi Iranci smo po mentalitetu slični Bosancima, ali zbog rigidnih zakona koji sada vladaju u mojoj domovini to se možda ne vidi. U svijetu smo zbog političkih razloga prikazani u drugačijem svjetlu“.

Četveročlana porodica konačno ima priliku da odahne. Trenutno su smješteni u privremenom prihvatnom centru Ušivak kraj Sarajeva, gdje su dobili svu neophodnu podršku i pomoć. Trogodišnje putovanje od Irana do Bosne bilo je obilježeno brojnim neprijatnostima, neprihvaćanjem i problemima, ali, kakao kažu, imaju i dobra iskustva s organizacija koje su im pružile podršku.

„Od prvog momenta kad smo uspjeli da uđemo na teritoriju BiH, mogli smo da osjetimo dobrodošlicu i blagonaklonost lokalnog stanovništva. Mogli smo da se osjećamo kao ljudi. Kad smo došli u Sarajevo, prihvaćeni smo na najbolji mogući način, dostojno čovjeka. Još jedna za mene bitna stvar – od svih država kroz koje smo prošli, u BiH smo prvi put naišli na ljude koji govore naš maternji jezik. Preko njih mogu da ostvarim komunikaciju s lokalnim stanovništvom“, kaže Marmar.

Po podacima Međunarodne organizacije na migracije IOM, među populacijom u privremenim prihvatnim centrima u BiH je između 20 u 25% odraslih i djece koji putuju u krugu porodica.

U razgovoru sa Marmar iznosimo pretpostavku da je porodično putovanje migrantskom rutom u logističkom smislu mnogo kompleksnije nego kada se na migracije odluči pojedinac. Potvrđuje da je tako, no ističe da situaciju olakšava sistem pomoći koji je uspostavljen zahvaljujući IOM-u i partnerskim organizacijama.

„Svakako da je teže, ali kada je čovjek silom prilika primoran da napusti mjesto prebivališta treba izdržati. Najznačajnija od svih pomoći je, prije svega, psihosocijalna pomoć. Gdjegod da smo došli, bili su predstavnici organizacija koji bi sjeli s nama, porazgovarali. To je za nas bilo veoma važno da se psihički rasteretimo, smirimo“, otkriva.

Međusobni odnosi unutar porodice mogu biti na ispitu u situaciji kada je svaki novi dan prepun egzistencijalnih izazova. Kako sačuvati obiteljsko jezgro i emotivnu sigurnost kakvu samo porodica može pružiti, pitamo našu sagovornicu. Kaže kako se njih četvero trude da i dalje provode male rutine, na isti način kako su to radili dok su bili u svom domu.

"Trudimo se da proslavimo sve značajne događaje za porodicu. Tri godine smo na putu i dječije rođendane obavezno obilježavamo, kao i Iransku novu godinu, naravno u skladu s mogućnostima. Jednoj djevojčici je rođendan tokom zime, a drugoj ljeti. Prvi put je to bilo samo nekoliko dana nakon napuštanja Irana. Rođendan naše kćeri obilježili smo tako da smo umjesto torte nabavili muffin i u njega zaboli svijeću. Bilo joj je drago.

I na kraju, pitamo našu sugovornicu šta njoj i njenoj porodici daje snagu da izdrže na iscrpljujućem putu. Na prvom mjestu, kaže, to je ljubav koja vlada među njih četvero.

„Spoljni faktori ne mogu mnogo uticati ako su odosi među članovima porodice dobri, ako su veze čvrste. Dobri odnosi u porodici daju ti više snage da se izboriš sa svim. Nije mi bitno gdje se nalazimo, na planini, u šumi ili na putu. Jedina stvar koja mi je bitna je da znam da su mi tu kćerke, da mi je tu muž i da znam da su živi i zdravi. Ljubav je jedina stvar koja nas drži na okupu“.