Željana iz Tuzle među 50 najboljih učiteljica svijeta: Promjene vode do uspjeha

Ove godine je jedina iz regije uspjela da se plasira među 50 najboljih učitelja svijeta na tradicionalnom međunarodnom takmičenju "Global teacher prize", gdje je dospjela na prijedlog učiteljice iz Makedonije, koja je na tom takmičenju bila nekoliko godina ranije, prenosi Al Jazeera Balkans.

Iako joj nije prvo priznanje, vjerovatno je kruna u dosadašnjoj karijeri, priznanje za trud i probleme koje nosi breme pripadanja manjini koja svoj posao radi s entuzijazmom i ne prestaje da se usavršava. Idejni je tvorac projekta "Čarobno selo", svojevrsne učionice pod otvorenim nebom, kao i Festivala dječijeg stvaralaštva "Kreativna čarolija". Autorica je nekoliko akreditiranih programa stručnog usavršavanja i više naučnih i stručnih radova. Završila je master studije na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, gdje je sad doktorantica.

Razlika između škola u BiH i Srbiji

Počela je kao učiteljica u Bosni i Hercegovini, poslije završenog Učiteljskog fakulteta u Tuzli, da bi 1992., kada su tamo počeli sukobi, izbjegla u Srbiju i tu našla novi posao. Najprije u predškolskom obrazovanju, a potom u osnovnoj školi. Prelazak nije bio lak. Kako zbog odlaska, tako i zbog razlika u uslovima rada.

“Teško sam se u početku privikla na činjenicu da u Srbiji postoje izdvojena odjeljenja koja broje jako malo učenika. Dodatni problem bio je sistem nepodijeljene škole, gdje sam istovremeno radila sa đacima četiri razreda, dakle različitog uzrasta. Zaprepastila me je i neopremljenost tih školskih zgrada.

U BiH je sedamdesetih godina prošlog vijeka bila akcija koja se zvala “Hiljadu škola”, tokom koje su izgrađene savremene školske zgrade, koje su bile dobro opremljene, a odjeljenja su bila puna brojna, po 30 i više učenika. U mioničkom kraju, bila su mala odeljenja, ispod 10 učenika”, priča učiteljica, koju prati fama da đaci ne žure s njenih časova čim čuju školsko zvono.

Neopremljenost škole, ali i rutina učiteljskog posla natjerali su je da pokuša da promijeni situaciju u kojoj se našla.

“Svako od nas polazi od toga da sebi nešto olakša. Ponavljati svake godine jedno isto gradivo, pritom pisati na tabli činjenice i zahtijevati od učenika prepisivanje u sveske i suhoparnu reprodukciju, je rutina koja čovjeka obeshrabri i natjera ga da se zapita: Hoću li ja stvarno do penzije ovako raditi?

I onda shvatiš da moraš da se mijenjaš, da radiš na tome da ti svaka generacija bude drugačija, da sa jedne strane svi ponesu funkcionalna znanja, ali da ih sa druge stiču uvijek na različite načine. Zato se ja trudim da svoje metode prilagođavam njihovim potrebama, a ne da ih ukalupljujem i da sa svakim djetetom radim na isti način”.

Ostatak teksta pročitajte na LINKU.