Sjećanje na Izeta Sarajlića: Kikine pjesme ostale su najljepša oda ljubavi i Sarajevu

Veliki pjesnik Izet Sarajlić rođen je 16. marta 1930. godine u Doboju, kao peto dijete Elmasa Sarajlića, nadzornika željezničke pruge i majke Đule Ćišić.

Ona tada nije imala ni 18 godina, ali se udala za Elmasa, jer je bila impresionirana uniformom koja je u to vrijeme bila "statusni simbol", kako će kasnije zapisati sam pjesnik. Izet Sarajlić je dobio ime po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije.

U rodnom Doboju pjesnikova porodica se zadržava svega dvije godine a zatim se sele u Trebinje, koje je pjesnik smatrao zavičajem u vrijeme sretnog djetinjstva. Nad sretne dane se nadvija tama gubitkom jednog pa i drugog brata.

Trending

Jakov Milatović danas stiže u dvodnevnu posjetu Bosni i Hercegovini

O bolnim gubicima u Pjesnikovom životu "progovorila" je olovka i hartija (Rođeni 23, streljani 42)

Porodica Sarajlić biva prisiljena da preseli u Dubrovnik, na veoma kratak period. Tada u njemački zatvor dospiju Pjesnikove sestre Nina i Raza, koje će kasnije dugo prevoditi italijansku književnost.  Po izlasku iz zatvora, sredinom 1944., odlaze u Slano na oslobođenu teritoriju.

Ipak, 9. maja 1945. godine porodica Sarajlić biva ponovo na okupu. I taj dan će Sarajlić do kraja života isticati kao najvažniji datum u historiji čovječanstva.

16.03.23. 14:31

Izet Kiko Sarajlić: Zašto je Sarajevo zaboravilo svog pjesnika i šta o tome danas kaže njegova kći?

A zatim Sarajevo…  Zima, 1945.

Izet Kiko Sarajlić se upisuje u Drugu mušku gimnaziju. Tu će zajedno sa Josipom Lešićem i Ivanom Foglom (kasnije takođe značajnim književnicima) osnovati literarnu sekciju pri omladinskom KUD "Miljenko Cvitković". Tom društvu prijatelja bilo je jasno da se književnost ne stvara u kolektivu, stoga Pjesnikovi prijatelji odlaze studirati režiju u Beograd, a Kiko ostaje raditi u sekciji. Istovremeno započinje rad i u horskoj sekciji, već zaljubljen u članicu hora Idu Kalaš.

Saradnjom sa omladinskim časopisima, kao što su Omladinska riječ i Sedam dana te radom na literarnoj sekciji, Kiko objavljuje svoju prvu zbirku pjesama U susretu, sa svojih devetnaest godina (1949.). Time ulazi u svijet poezije tadašnje Jugoslavije. Naredne godine postaje student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, odsjek za filozofiju i komparativistiku. U studentskim danima je radio za IP Veselin Masleša, da bi kasnije postao i njihov glavni urednik.  Njegova buduća supruga i nekadašnja članica hora Ida Kalaš (Mikica),  ulazi u svijet njegove poezije 1954.

A sjećate li se vremena kad se nisu birale ljepotice? Nekrunisane, one su naprosto bile negdje između apoteke 'Prvi maj' i crkve na Marindvoru. Miss svijeta za 1949. godinu stanovala je na broju 4 u ulici Ognjena Price i pjevala je u omladinskom horu.

Miss svijeta za 1949. godinu

Nakon dvanaest godina maštanja o zajedničkom životu, svoju ljubav krunišu brakom (1962), budući da im je dodijeljen jednosoban stan ("Da nije bilo neba, naša ljubav ne bi imala krova nad glavom").  Te iste godine, njegova poezija se prevodi na četrdesetak svjetskih jezika. Prvi prijevod njegove pjesme izlazi u Poljskoj, a njegove pjesme izlaze u zasebnim knjigama. Prevodioci su, osim slavista,  i mnogi istaknuti savremeni pjesnici. Iz Saveza pisaca Jugoslavije je isključen 1953. da bi 1960. ušao u njegovu upravu. Nagradu Saveza pisaca Jugoslavije dobio je 1964. godine ali je istu i odbio. 1970. godine bio je izabran za predsjednika Udruženja književnika BiH a sa te funkcije smijenjen je nakon sedamnaest dana. Budući da se radilo o konfliktu sa Savezom komunista, za rukovodeće ljude u IP Veselin Masleša, to je bio povod da ga uklone sa dužnosti urednika.

Godine 1985.  je dobio Zmajevu nagradu i tom prilikom je nesebično izjavio:

Miki Antiću niste dali ovu nagradu, ali nemojte barem da ona mimoiđe Đorđa Balaševića, koji je mnogo više pjesnik od mnogih pjesnika.

Njegov uspjeh postaje sve veći. Nagradom za životno djelo ZAVNOBiH-a (1989), primio je kao neku vrstu izvinjenja komunista za mnoge nepravde koje su mu načinjene tokom niza godina od 1950. do 1971. godine (isključenje iz Cvitkovića, Saveza pisaca Jugoslavije, Saveza komunista Jugoslavije, itd).

Jedan od bitnijih događaja koji se desio u Kikinom životu je rođenje kćerke Tamare 1963. godine. Još jedna pjesnikova muza. Njegova kćerka Tamara mu 1991. godine donosi još jednu radost, donijevši na ovaj svijet svoga sina, a pjesnikovog unuka Vladimira. Rat uvijek odnekud iskrsne na horizontima njegovih pjesama. Pripadao je generaciji koja je ratnu mladost doživjela od svoje desete do petnaeste godine. A onda opet. Te su godine ostale da svjedoče o ratnim strahotama i da sačuvaju u sebi drage likove poginulih. Normalna mladost je bila svega toga pošteđena. Doživio je da je napiše, a nije htio da zvuči baš tako. Niti je slutio da će umjesto ljubavnih priča koje je najavio prije svoje predratne zbirke, slušati fijuk granata koje ubijaju njegovo Sarajevo kao smrtonosni pozdrav njegovih kolega i drugova sa fakulteta, poetski odgovor i zahvalnost, između ostalih Radovana Karadžića i Rajka Petrova Noga. Devetog septembra 1992. ranjen je u glavu prilikom granatiranja zgrade na Koševu. Porodica tada biva prisiljena da preseli kod sestre Raze na Marindvoru, koja umire u oktobru 1993. godine. Mjesec dana kasnije za njom će otići i sestra Emina. Duboku tugu zbog tih gubitaka, on izražava onim čim najbolje umije, stihovima:

Moram negdje potražiti novu sestru, ja jednostavno ne umijem da ne budem brat. 

Po svršetku rata, 1995, je izabran za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH, na kojoj je od 1984. bio dopisni član.

Prvog februara 1998. iznenada umire njegova supruga Ida, koja je pedeset godina bila njegov nepresušni izvor inspiracije, dio većine njegovih pjesama. Josip Lešić, drug iz školske klupe, jednom prilikom je zapisao: "Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje".

Poslije saznanja o njenoj smrti, Pjesnikov život se potpuno promijenio. Drugog maja 2002. umire, kao i njegova Ida, iznenada u svom stanu. Sahranjen je pored nje na sarajevskom groblju Lav uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Josip Pejaković  je na sahrani čitao njegovu pjesmu Sarajevo. Posthumno je postao počasni građanin grada Salerna u Italiji, a plaketa je uručena njegovoj  kćerki Tamari na svečanosti upriličenoj tim povodom, gdje se skupilo mnoštvo italijanskih poštovaoca njegove poezije, koji su mu došli odati posljednju počast i zahvaliti se njegovoj silnoj ljubavi prema Italiji. Cijeli život njegovao je prijateljstva sa istaknutim ličnostima, koji su bili u njegovom srcu, ali i u njegovom djelu.