Prvo dijete SOS Dječijeg sela danas je sretna majka i uzor mladima

U julu 1997. šestogodišnja Vermina s bratom Arminom dolazi kod mame Fikrete gdje postaju prva SOS porodica u Bosni i Hercegovini.

Vermina s mamom Fikretom

Vremenom se porodica širila pa je kroz njenih 20 godina prošlo četrnaestero djece. Iako joj niko od njih nije biološki brat i sestra, kao ni Fikreta biološka majka, ipak je stvorena veza za cijeli život koja je mnogo jača nego u ''normalnim" porodicama.

Na početku razgovora za Radiosarajevo.ba Vermina je rekla kako je odrastati okružen velikim brojem djece bila prava avantura.

"Svako od nas ima svoju ličnost, svoje zahtjeve. Mislim da je najteže bilo mojoj Fikreti, jer joj je trebala ogromna snaga da brine o nama - da nas sasluša, posavjetuje, prihvati i voli tako da niko ne bude zapostavljen. I stvarno je u tome uspjela iako je veliki broj pedagoga, logopeda i nastavnika bio uključen u naš odgoj kroz sve ove godine“, govori Vermina, istaknuvši kako je SOS Dječije selo svakom djetetu pružilo maksimalnu zaštitu i brigu na čemu je vječno zahvalna.

Vermina je oduvijek pokazivala želju za muzikom i pjevanjem što je majka Fikreta odmah primijetila. Kad je napunila dovoljno godina upisala ju je u Osnovnu muzičku i baletnu školu Novo Sarajevo na Grbavici. 

"Tu sam naučila svirati klavir. Stalno sam nastupala na takmičenjima. Najdraže mi je takmičenje 'Mali Šlager 1998'. Te godine smo zajedno pjevali brat Armin i ja i – pobijedili“, prisjeća se Vermina.

Kasnije, školovanje nastavlja u Sredjnoj muzičkoj školi u Sarajevu gdje uspješno završava opći smjer i solo pjevanje.

"Sada sam apsolvent na Muzičkoj akademiji u Sarajevu na Odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju. Tu se rodila i ljubav prema muzikoterapiji o kojoj trebam još mnogo toga naučiti“, priča naša sagovornica.

Osim muzike veliku sreću i ljubav joj pruža porodica

"Suprug mi je najveća podrška, kao i njegovi roditelji koji su mi sada najveća pomoć u odgajanju sina. I, naravno, najveći blagoslov koji sam dobila u životu jeste moj sinčić. Njegovo rođenje me je promijenilo iz korijena. Tek sada shvatam šta je majka, koliko je samo velika i teška njena uloga, te kakva odricanja je moja Fikreta prošla za sve nas. Biti majka je, zaista, najljepša ali i najteža uloga koju život može dodijeliti. I zato i nije za svakoga...“, iskreno će Vermina. 

Vermina sa suprugom

Budući da je sada apsolventica i da je ostalo još nekoliko ispita do diplome, odlučila je da, dok se to ne desi, počne raditi.

"Upoznala sam divan bračni par koji su osnovali udruženje, tj. interaktivne muzičke radionice s djecom vrtićkog i predškolskog uzrasta. Svaki dan na poslu je čisto uživanje. Rad s djecom je zanimljiv, nerijetko i iscrpljujući, ali tako zahvalan, jer ne postoje riječi kojima se može opisati kako je kad vidiš napredak kod njih i vidiš da i oni uživaju na svakom času. Nema veće nagrade.“

Oduvijek se divila mami Fikreti kako uspijeva držati sve "konce" u rukama, nalazi način da komunicira i dopre do svakog od njih. Bila je, kako kaže, dovoljno stroga i blaga, znala je tačno kako da posavjetuje i nauči kako da uvide svoje greške te kako to da isprave.

"Moja majka Fikreta je najbitnija i najvoljenija osoba u mom životu. Zbog nje sam danas ovdje gdje jesam. Ona je bila ta koja me uvijek 'gurala', vjerovala u mene i moje sposobnosti onda kada ja nisam. I dan danas se čujemo i obilazimo, jer mi je gotovo svakodnevno potreban njen savjet, topla riječ i ljubav“, priča Vermina te dodaje kako je sa svojom SOS braćom i sestrama danas u kontaktu.

Za kraj razgovora za naš portal je kazala kako joj je najveći cilj da diplomira kao i sreća njene porodice – da uspiju u ovom "ludom" vremenu, budu jedni uz druge i da im nikada ne zafali ljubavi i razumijevanja.