Navršilo se 190 godina od smrti Husein-kapetan Gradaščevića: San o slobodi Zmaja od Bosne

Kada se govori o bosanskoj političkoj misli, njenoj povijesti, razvoju i dometima u posljednjih dva stoljeća, nemoguće je ne uzeti u obzir možda i najsmjeliji, organiziraniji pokušaj promišljanja političke slobode Bosne i Hercegovine i borbe za istu, a to je pokret za autonomiju na čije su čelo tridesetih godina 19. stoljeća povijesne okolnosti dovele Husein-kapetana Gradaščevića.

Piše: Mr. Alen Zečević, za portal Radiosarajevo.ba

Zmaj od Bosne, kako ga narod pamti do danas, svojim djelom probudio je uspavane potencijale bosanskog čovjeka i svijest o njegovoj slobodi. Premda neuspješan autonomni pokret je dao ključni poticaj uobličavanju bosanske i bošnjačke politike od druge polovine, po mnogim povijesnim i političkim procesima, za Bosnu i Hercegovinu prijelomnog 19. stoljeća.

Trending

Roditelji čije su bebe pronađene zakopane u dvorištu: U pritvoru čitaju Bibliju i ne razgovaraju

Kapetanska porodica

Husein, sin kapetana Osman-bega i Melek hanume, prema povijesnim izvorima rođen je 1802. godine u Gradačcu u porodici Gradaščević, koja je mala višedecenijski dugu tradiciju i veliki uticaj u političkom životu onovremene Bosne. U porodičnoj kući, koja se nalazila u neposrednoj blizini gradačačke tvrđave, stasavale su brojne generacije članova ove porodice koji su zauzimali neke od najviših položaja u administraciji, sudstvu i obrazovnim institucijama ovog kraja.

Jedan od njih je bio Mehmed-kapetan, Husein-kapetanov djed, koji je za vrijeme svoje uprave postavio temelje budućoj dominaciji Gradaščevića. Od sedamdesetih godina 18. stoljeća na kapetanskom položaju ga je naslijedio njegov sin Osman-kapetan koji je bio "jedan od najmoćnijih bosanskih kapetana". Svoju vlast je, pored upravljanja kapetanijom, obilježio i zapaženom graditeljskom djelatnošću. Pod njegovim je pokroviteljstvom u Gradačcu podignuta medresa, u Gračanici džamija i medresa, a u Modriči finansirano obnavljanje Bijele džamije i gradnja hana. Osman-kapetan je imao, osim Huseina, još šest sinova. Murat-beg, drugi najstariji sin nakon Hamza-beg, kapetansku je dužnost preuzeo nakon očeve smrti 1812. godine.

Težak udarac mladom Huseinu

Na čelu kapetanije Murat-beg je opravdao čast i položaj naslijeđen od oca. Za njegovo vrijeme dovršeni su poslovi na izgradnji gradačačke tvrđave. U narodu je uživao veliki ugled kao kapetan koji je "u svakoj prigodi štitio raju i sirotinju od gulikoža". Kao stariji brat posvećeno se brinuo za Huseina, koji je u njemu gledao svog uzora. Obezbijedio mu je najbolje učitelje i među njima svog osobnog pisara, Mula Mestvicu, koji ga je podučavao arapskoj kaligrafiji.

23.11.22. 18:11

Čekajući Godota: Urušava se kula Zmaja od Bosne, tužni prizori nacionalnog spomenika BiH

Svoje djetinjstvo i mladost Husein je proživljavao u burnim vremenima. Početkom 19. stoljeća politiku čvrste ruke u Bosni je vodio vezir Dželaludin-paša, namjesnik koji je pokazivao otvoreno neprijateljstvo prema bosanskom plemstvu. Rezultat njegove strahovlade bili su progoni i ubistva desetina bosanskih ajana i kapetana. Istu sudbinu doživio je Murat-beg, kojeg je Dželaludin-paša otrovao 1820. godine. Pravdajući akcije optužbama za zloupotrebe ovlasti kapetanskog položaja, izdao je bujuruldiju kojom je od nesretnog Murat-bega oduzeo svu imovinu i stavio je u vlasništvo države. Porodicu, koja je pogođena gubitkom svoje ključne ličnosti, uvrijedio je i ponizio dajući joj dvadeset hiljada groša. Tragična sudbina brata, kojeg je zamijenio na kapetanskoj stolici, bila je prijelomni momenat u Huseinov-kapetanovom životu. Ona je odredila njegovu političku misao, odnos prema osmanskim namjesnicima u Bosni i nezaustavljivo ga vodila prema onome što će mu u povijesti njegovog naroda osigurati trajnu slavu.

Graditelj i prijatelj franjevaca

Husein-kapetan je kapetanijom upravljao punih jedanaest godina. Za to vrijeme uža gradska jezgra je uslijed intenzivnih graditeljskih zahvata u značajnoj mjeri promijenila svoj izgled. Tvrđava je iza svojih zidina dobila vrlo lijepu i reprezentativnu, u narodu poznatu Husein-kapetanovu kulu. Po kapetanovom nalogu u njenoj je blizini 1824. godine izgrađena kamena, više od 20 metara visoka sahat-kula.

U selu Čardak, udaljenom oko osam kilometara od Gradačca, jedan dio posjeda prenamijenio je i opasao dubokim vodom ispunjenim kanalima. Na tako napravljenom vještačkom otoku izgradio je dvor koji je, mnogi su tvrdili, bio ljepši i od onog u Gradačcu. Najznačajnija od svih građevina koje je podigao u kapetaniji svakako je džamija Husejnija, izgrađena 1826. godine pod zidinama tvrđave.

Sa druge strane, Husein-kapetan je bio mnogo poštovan i cijenjen u narodu. Po uzoru na svoga starijeg brata, koji je upravljajući kapetanijom brinuo o običnom čovjeku, i on je nastojao pomoći zajednici u kojoj je djelovao. Osim što je davao veliki novac za izgradnju svojih hajrata, izdavao je dozvole i novčano pomagao gradnju drugih objekata od opće društvene koristi. Po dobrom su ga pamtili katolici iz sela Tolise gdje je, kako bilježi fra Julijan Jelenić, 1823. godine uz podršku Husein-kapetana osnovana prva zgrada za potrebe katoličke pučke škole. U toj ustanovi školovalo se 120 djece. Zahvaljujući njemu omogućena je izgradnja jedne katoličke crkve gdje je na molitvu dolazilo čak hiljadu i pet stotina ljudi.

Na čelu pokreta za autonomiju: Zmaj od Bosne

Kada je 1829. godine sporazumom u Jedrenama (Edirne) okončan Rusko-osmanski rat, javnost u Bosni je sa velikim nezadovoljstvom reagirala na odredbe kojima se predviđalo priključenje šest bosanskih nahija Kneževini Srbiji. U vrlo napetoj atmosferi, pod pritiskom bosanske vojske kojom je komandovao Husein-kapetan Gradaščević, iz Travnika je u Stolac pobjegao valija Namik-paša.

Vojska je iz Travnika krenula prema Kosovu u susret vojsci Velikog vezira i na tom putu za kratko vrijeme zauzela Peć i Prištinu. Sredinom jula 1831. godine, u mjestu Štimja, nanijela je vrlo težak poraz osmanskoj vojsci, pri čemu je životno ugrožen bio i sam veliki vezir Mehmed Rešid-paša. U paničnom bijegu iza njega je ostala cijela arhiva i bogat ratni plijen.

Po povratku u Sarajevo Husein-kapetan je voljom naroda izabran za vođu, tražeći od Sultana da ga svojim ukazom i zvanično imenuje za novog bosanskog valiju. Kako Visoka Porta na to nije reagirala, u sarajevskoj Carevoj džamiji je 12. septembra 1831. godine održan svebosanski sabor na kojem je proglašena autonomija Bosne u Osmanskom carstvu.

Tom prilikom prisutni su izrekli sljedeću prisegu:

"Mi ovdje sakupljeni, svi, jednoglasno tebe postavljamo za valiju ejaleta Bosne. Svu našu nepokretnu i pokretnu imovinu i, posebno, naše porodice i djecu predajemo tebi u ruke i za tvoju sreću. Od sada tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavio. Ima umrijeti i propasti, ali od ovoga nema odustati".

U međuvremenu, po naređenju Visoke Porte, u Bosnu je sa zadatkom da utvrdi stvarno stanje i prilike stigao carski inspektor Husein-aga. U izvještaju koji je poslao sultanu, ukazujući na vrlo ozubiljne i nestabilne političke prilike u Bosni, savjetovao je da se prihvati izbor naroda. "Za ime Boga", pisao je, "gospodaru ako se želi sačuvati Bosna u okviru Carstva i cijela Rumelija, potvrdite izbor Husein-paše Gradaščevića za valiju i vezira Bosne i ispunite zahtjeve Bošnjaka. To je najveći interes sultana i Carstva".

Sultan je, umjesto toga, na Bosnu poslao vojsku od 50.000 ljudi koji su okupljeni iz rumelijskih sandžaka. Carskoj vojsci, u mjestu Stup kod Sarajeva, u susret je krenula bosanska vojska sa 20.000 vojnika. Nakon žestokih borbi otpor branilaca slomljen je iznenadnom pojavom sultanu lojalnih jedinica koje su predvodili Ali-paša Rizvanbegović i Smail-aga Ćengić. Tako je ideja o bosanskoj autonomiji i definitivno ugašena.

Progonstvo i tuga za Bosnom

Krajem aprila 1832. godine sultanovom naredbom Husein-kapetan Gradaščević proglašen je za "odmetnika, buntovnika i razbojnika", koji je osuđen na smrt. Sva imovina mu je oduzeta i predata na upravljanje državi. Polovinom juna iste godine, u popodnevnim satima, zajedno sa šest stotina naoružanih pratilaca i saradnika Husein-kapetan je stigao na austrijsku granicu.

"Tuga za Bosnom", bilježio je Aleksa Ivić, "koju je beskrajno voleo, briga i bojazan od neizvesnosti, koja čeka njega i njegove u Austriji, razočarenje u prijateljima i ratni napori, podneseni u poslednje vreme, potresoše i iznuriše osetljivog viteza. Na obali savskoj nije mogao da ide bez tuđe pomoći. Dva momka su morala da ga podupiru u hodu".

Iz iskaza koji je sačinjen 4. jula saznajemo da je sa sobom ponio 3.000 dukata, dvije vreće srebrenog novca, dvije vreće talira, dvije vreće cvanciga, dva handžara okovana u zlatu, četiri srebrene kubure, dvije sablje ukrašene draguljima, zlatne fišekluke, sedam zlatnih džeferdara, znatni i srebreni sat, odijela izvezena u zlatu, trideset i osam srebrenih pištolja i isto toliko pušaka okovanih zlatom, četiri handžara, četiri bajraka i druge vrijednosti.

Za vrijeme njegovog kretanja po austrijskoj teritoriji stigla mu je obavijest da je sultan potpisao pomilovanje i da se očekuje Husein-kapetanov dolazak u Istanbul. U Beogradu ga je, uz velike počasti, dočekao početkom oktobra 1832. godine beogradski vezir Husein-paša. Zbog narušenog zdravlja liječničku njegu pružao mu je Bartolomeo Kunibert, lični ljekar Miloša Obrenovića. U svojim je bilješkama o Husein-kapetanu zabilježio:

"Husein-kapetan imađaše 30 godina; stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmeh pun draži i tuge, njegove oči natkrivljivahu guste i ukrštene obrve, beloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke no onaj ponositoga, surovoga i poludivljega Bošnjaka. Jedva bi se moglo verovati da se pod ovim nejakim i nežnim telesnim sastavom mogla skrivati onako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, doterana ponekad do drskosti. Iskren i marljiv muslomanin, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vere i pretpise Korana; ni za šta na svetu ne bi on propustio onih pet molitava dnevno, oštro pretpisanih svakome muslomaninu i od čega ga ništa ne može osloboditi; šta više često su ga viđali kako za vreme razgovora okreče oči k nebu i ponavlja sa svim tiho poneku molitvu ili stihove iz Korana (…)".

Posljednji dani i smrt u Istanbulu

Posljednje mjesece života Husein-kapetan je proveo u Istanbulu, gdje su mu obezbijeđeni svi neophodni uslovi za boravak. Sa njim u Istanbul je stigla i njegova porodica od koje je po dolasku bio privremeno odvojen i, vjerovatno, premješten u janjičarske kasarne na Atmejdanu. Mogućnost da ih viđa nije mu bila uskraćena.

Iskustvo bjegunca za Husein-kapetana predstavljalo je najveće životno razočarenje s kojim se teško nosio. Ni čast paše sa dva tuga, koje mu je nudio Sultan, nije mogla ublažiti stanje u kojem se nalazio.

Odbio ju je riječima da će "radije umrijeti u nošnji svojih očeva nego da nosim nizam-uniformu jednog paše". Preminuo je 17. augusta 1834. godine, kada je imao svega trideset i dvije godine. Ukopan je na mezarju Ejub u Istanbulu.

Da li će, i kada, što bi sigurno bila i Husein-kapetanova volja, njegovi zemni ostaci biti vraćeni u Bosnu? Pitanja su to za one na odgovornim pozicijama koji, ako ih takvih još ima, poštuju povijest svoje države.