"Najduža zima" u ratnom Sarajevu: Kevin Sullivann promovirao svoj roman

U dnevnoj sobi Kevina Sullivana stoji uramljena fotografija na kojoj on leži u krhotinаma razbacanim na putu u srednjoj Bosni, nakon što je autom prešao preko nagazne mine. Na lijevoj strani fotografije vidi se vozilo Reutersa, dok na desnoj strani leži Sullivan, ošamućen, samo metar od druge neeksplodirane mine.

To je čudna uspomena, ali označava važan događaj u Sullivanovom životu koji povezuje taj januarski dan iz 1993. sa današnjim predstavljanjem njegovog romana “Najduža zima” u Sarajevu.

Ovo je njegov 11. roman, ali je posebno važan, kako kaže, “trud ljubavi”. Sullivan, koji danas živi u Sarajevu, nada se da će njegova 17-godišnja kćerka poželeti da se upozna sa iskustvom svojih roditelja u ratu i pročitati njegovu priču.

“To će joj jednog dana biti moj testament našeg iskustva, ako ikada bude želela da ga pročita”, kaže Sullivan u razgovoru za Balkan Insight BIRN.

Sullivan, tada strani dopisnik, boravio je 1992. i 1993. godine u BiH, odakle je izvještavao za United Press International (UPI).  Nesreća s minom promijenila je tok njegovog rata. Avionom RAF-a prebačen je na liječenje, pri čemu postaje svjestan koliko je kao stranac privilegovan u usporedbi sa Bosancima zarobljenim u sukobu. Vani je proveo tri mjeseca.

Roman je svoje prve okvire počeo dobijati za vrijeme njegovog boravka u bolnici u Glazgovu, najprije u vidu neposrednih reportaža, ispunjenih užasom i bijesom očevidaca zbog onoga što se događalo u opkoljenom Sarajevu. Kada se tri mjeseca kasnije vratio, inspiriran osjećajem solidarnosti sa stanovnicima grada, kao i zbog započetog prijateljstva s Marijom, današnjom njegovom suprugom, osoblje na aerodromu u Splitu, bacivši pogled na njegove štake, isprva je odbilo da ga pusti u avion – “ali su se na kraju predali”.

Po povratku u naselje Alipašino Polje, u kojem je ostao da živi s Marijom, njenom majkom i bratom, saznao je šta znači biti ne povlašteni stranac, već čovjek koji nije mogao pravilno hodati i kome je bilo potrebno donijeti kafu.

Tu je završio prvu verziju romana. Tu je, u dnevnoj sobi, oslanjajući se na sestru svog prijatelja koja je bila medicinska sestra, uklonio i svoje poslednje šavove. Ali ova knjiga, za koju mu je trebalo više od 20 godina, bila je nešto čemu se Sullivan tokom godina iznova i iznova vraćao i koju je, dok je radio i na drugim poslovima, prepravljao i obrađivao.

“To je nešto što je bilo zavučeno ispod pokrivača cinizma u posljednjih 20 godina i ja sam zapravo gledao kako se to pojednostavljuje i degradira”, kaže on.

Ali solidarnost ljudi u Sarajevu “nije mit”, potencira on i opovrgava narative o etničkoj podjeli koja je nametnuta od početka sukoba, kaže Sullivan u razgovoru za Balkan Insight BIRN.

Uprkos realnosti u kojoj su brojna “čudovišta” uradila strašne stvari, “te '92 i '93. bi svaka druga osoba koju je upoznao govorila ‘Možemo živjeti zajedno’ ili ‘Ja nikoga ne mrzim i odbijam da padnem u zamku da budem ogorčen’ i tako dalje”, kaže on.

“Vrlo često ljudi koji su govorili te stvari nisu nužno bili dobro obrazovani univerzitetski profesori ili političari, već obični ljudi koji su imali neku vrstu razumne pristojnosti, ljudi koji su zaista tiho i hrabro pomagali svojim komšijama.”

Roman prati tri glavna lika u kontekstu dva događaja iz stvarnog života: ubistvo ministra iz vlade i žestoke borbe u zimu 1992. godine u naselju Otes, gdje su se sarajevski borci borili kako bi spriječili napredovanje snaga bosanskih Srba u ovom gradu.

Terry, britanska liječnica, koja dolazi nepripremljena za strašnu misiju, trese se od straha kada se prilikom transporta u grad našla pod paljbom.Brad, američki novinar, pokušava spasiti reputaciju koja mu je okaljana na prethodnom poslu. Milena, mlada žena iz istočne Bosne, koja je pobjegla od kuće i svoga muža, radi u sarajevskom baru gdje zalaze “muškarci koji vole ubijati”. Priča spaja ova tri lika koji zajedno pokušavaju spasiti ozbiljno bolesnog dječaka.

Sullivan priča i o dječjem takmičenju u pjevanju, što ga je u to vrijeme “emocionalno pogodilo”, jer je to odražavalo volju običnih ljudi da nastave funkcionirati uprkos strahu da bi oni koji su došli na taj događaj mogli biti meta.

Izdavač “Najduže zime” je Twenty7 i roman je sada dostupan na engleskom jeziku. Na našem jeziku pojavit će se od decembra u knjižarama u Sarajevu i drugim mjestima u regionu.