Branko Češljić: Počistimo fukaru s vlasti; ako nema sloge i magaza je prazna

Branko Češljić, 25-godišnji mladić iz sela Haljinići nadomak Kraljeve Sutjeske, zaljubljenik je u ideju bosanskohercegovačke vjerske pluralnosti, zajedničkog življenja, mira i dostojanstva čovjeka – radnika i seljaka, oduševio je ovdašnju javnost posljednjih mjeseci svojim iskrenim nastupima, sasvim realnim pogledima na našu sadašnjost, ali i prošlost i budućnost zajedničke nam domovine.

Mladi čovjek, koji, uz ostalo, javno "brani stav da Bosna i Hercegovina treba ponovno postati republika, a da je konstitutivnost diskriminirajuća i suvišna", te da smo mi svoji, ma kako nas dijelili.

Branko je odlučio da ne sjedi skrštenih ruku, te da se bori za bolju Bosnu i Hercegovinu i našu realnost pokuša učiniti boljom - "kako nas potomci ne bi proklinjali".

Razgovarao: Faruk Vele

Naravno, posebno je zainteresiran za razvoj svoje lokane sredine, te otud, iz Kraljeve Sutjeske i srca Bosne, simbolično kreće graditi našu, nadamo se, sretniju sadašnjost i budućnost, te će se na izborima 15. novembra pojaviti kao kandidat Naše stranke za Općinsko vijeće u Kaknju.

Radiosarajevo.ba: Nedavno je obilježena godišnjica smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, koju ste Vi nerijetko pomijali u svojim javnim nastupima. Kako bi kraljica Katarina danas vidjela svoju Bosnu? Jednako tužnu kao i u njezino vrijeme?

Češljić: U doba Katarine, Bosna nije bila ništa jedinstvenija, bila je podijeljena. Ona je napustila jednu podijeljenu i porobljenu zemlju, na kraju krajeva. Ja ne vidim da je išta drugačije stanje danas. Velikaši koji su u doba kraljice Katarine na neki način rasparčali Bosnu, slični i danas vladaju i upravljaju zemljom.

Mislim da bi bila tužna, jer ona je sa dosta sjete napustila zemlju i otišla u izbjeglištvo. Ja prvi se ne bih pomirio s takvim nasilnim odlaskom iz svoje zemlje, bez otpora.

Opet, ne volim ni previše mitomanije u pogledu na našu prošlost.

Kata je bila žena k'o i svaka naša bosanska žena, bosanska mati. Nije lako izgubit' djecu, a pogotovo znat' da su djeca živa negdje u svijetu, a ne može ih mati više vidit'. Mislim da bi bila tužna. Kad bi ljudi znali tu njezinu sudbinu, kako je to bilo, mnogi bi se mogli suosjećat' s njom.

Državu dovesti u suru

Radiosarajevo.ba: Vi, iako ste često, i to s pravom, kritični, širite, također, i jedan optimizam. Kažete da se vrijedi boriti za našu zemlju, da je ovo, ipak, najbolje mjesto za život, da je tuđina, ipak, tuđina, a da smo mi Bosanci, prije svega. Kako vidite Bosnu danas?

Češljić: Ja jasno razlikujem državu i domovinu. I jedno i drugo je naše. Ne biraš gdje ćeš se rodit', a državu svako od nas može, mora i odgovornost mu je da je uređuje.

Da je dovodi u suru, što bi mi rekli. Ja državu, ovu sad kakva jest, ne volim jer njome upravljaju oni koji je samo sramote i zavlače nas sve skupa. Domovina je domovina. Domovinu čine ljudi, ljubav, osjećaj prema nekome i nečemu, hrana, dobrina, pa i nepravda. Da nema tog lošeg ne bi se čovjek čeličio. Ja ću uvijek previše nade davati za opstanak Bosne k'o zemlje, k'o domovine. Za državu ja ne hajem mnogo. Država je odgovornost svih nas, pa kakvi smo, takva je i ona. Ona je k'o neko preduzeće. Ako dobro radi, i ono uspijeva. Ako potkradaš preduzeće - onda uvijek ima manjka nekog.

Radiosarajevo.ba: Vi ste u jednom intervjuu kazali da nas vodi fukara. Je li vrijeme da se to promijeni?

Češljić: Da, mi živimo u nekom sigurno naprednijem vremenu nego što su nekad vremena bila u Bosni. Nije se lako nikad živilo ovdje.

Ovaj put to možemo učiniti (doći do promjena, op.a.) na miran način, bez da prolijevamo ičiju krv, pa i krv te fukare koja vlada zemljom, možemo kroz ovu demokratiju, kroz naš slobodan glas, kroz opiranje da se zloupotrebljavaju ti glasovi, kroz suprotstavljanje svakom obliku nepravde u ovo savremenom dobu.

Ako fukara vlada zemljom, na neki način dužni su svi učeni ljudi, svi ljudi koji čuvaju svoj obraz, i tuđi obraz koji čuvaju, dužni su da predvode ovu zemlju, da potisnu upravo tu fukaru, taj najgori soj našeg naroda, s vlasti.

Jer mislim da po vjeri, a i po ljudskom, ovozemaljskim nazoru, da se ne smije sjedit' skrštenih ruku i samo posmatrat' nepravda. Ili će nas pitat' djeca šta smo radili u to doba, pa smo dopustili to. A kažu da to i Bog isto pita. Tako da je meni obaveza opirati se svakom obliku nepravde u svojoj zemlji. Jer je to moja zemlja i kopat' ću se u nju, na kraju krajeva.

Ako nema sloge i magaza je prazna

Radiosarajevo.ba: Upravo su završeni predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su ljudi masovno izašli na izbore i birali nadu i vjeru u bolje sutra. Birali su Čovjeka. Crni, bijeli, hispani, žuti..., glasaju za jednog predsjednika. Šta mi možemo naučiti iz tog američkog iskustva?

Češljić: Ja mislim da Amerika, kao i svaka sila u svijetu, ne benda mnogo nas male narode. Šta mi možemo naučiti od njih? Pravo da vam kažem – ništa. Meni Amerika ne može bit' uzor u demokratiji. A i ko narod... Tamo niko, nikome nije rod. Tamo se možete odselit' i doselit'.

Meni je uzorstvo u demokratiji, ipak, ostalo u Evropi. U Evropi ima divnih primjera, slobodnih i demokratskih zemalja, u kojima čovjek i ne primijeti vlast. Ne znaš ni ko je premijer, ništa. Nema kulta ličnosti. Mi u Bosni, mi jesmo jedni drugima rod, svoji. Koliko god nas neko ubjeđiv'o da to nije istina. Jer je mala zemlja, svi smo zbijeni u ova brda i planine.

Tu moraš bit' oslonjen na svog komšiju, na onog do tebe. Zašto nam je 'vako u Bosni? Mislim da mi, ili odgojeni svijet, previše šutimo, i onda uvijek na izborima u Bosni presudi 20 do 30 podobnih, vjernih strankama, što izađu na izbore. Ovaj veliki ostatak zemlje šuti, živi svoje živote, valjda što je navik'o na neke ratove, nepravde, boji se. A ono tele koje možeš kupit za kilu kafe, ono tele na dvije noge, ono je spremno izać' i u veće gluposti od politike, i šta ja znam. U nas je politika svedena na pojam gluposti.

A suštini ovo je pitanje najosnovnijih stvari u društvu. Da ti imaš čestito zdravstvo, sudstvo, lijep put, da su ti sigurna djeca, da ih imaš gdje izrodit'. Mi smo mudar narod. Zna svaki domaćin u nas - ako nema sloge, onda je prazna i magaza. To Bosanac zna!

Kad bi nest'o insanluk, čemu čovjek?

Radiosarajevo.ba: Vi niste htjeli sjediti skrštenih ruku i odlučili ste se boriti za bolju Bosnu. U svojim nastupima insanluk suprostavljate strankama i strančarenju. Zašto ste se, prije svega, opredijelili za kandidaturu na predstojećim lokalnim izborima na lokalnoj razini u Kaknju?

Češljić: Kad bi nest'o insanluk, čemu ljudi, čemu čovjek? Možeš i panjeve negdje poredat' i bit će tu dok ne istruhnu. Smatram da mi je to građanska dužnost. Ja sam mlad čovjek, i hoću za koju godinu djecu stvarat'. I ostaviti svojoj djedovini i svojoj zemlji.

Bio bi im najveći dušman kad bi samo šutio i trpio ovo sve. Smatram da ne treba biti ni veliki galamdžija, s puno bijesa nastupat'. Treba otmjeno, odgojeno, obrazovano - počistit' tu fukaru s vlasti! Oni to ne znaju. Oni znaju samo na prljavo. Jednostavno, smatram to važnim zbog budućih naraštaja, da mi je dužnost, da ih ostavim u čestitoj zemlji koje se neće stidit'. Jer kad budem, Bože zdravlja, djed, pitat će me šta si ti radio? Mogu me proklinjat, mogu se stidit'. A to mi ne pada na pamet.

Radiosarajevo.ba: Koja bi onda bila Vaša poruka građanima uoči odlučivanja na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, odlučivanja o našoj zajedničkoj budućnosti?

Češljić: Nedavno mi reče jedan mudar čovjek, a moj saborac, Dževdet. Veli kad čovjek uđe u onu kutiju, u one kartone, tamo je najslobodniji čovjek. Nekad se odlučivala sudbina naroda oružjem. Mislim da je to pametnije radit' olovkom.

Pozv'o bi sve naše građane, ako hoće da Bosna ostane cijela i dom za sve nas, da se okrenu građanskoj Bosni i Hercegovini. Ne može se niko previše isticat' u jednom društvu, svoje običaje, svoje navike... A onako kad se nađe neka mjera, zlatna sredina i izmiri društvo samo od sebe, mislim da je to recept za jednu sretnu sadašnjost. I, naravno, iz tog proizlazi i buduće vrijeme.

Moja poruka je uvijek ta da se više sluša onaj ko je mirotvorac. A ove galamdžije, što nas tjeraju na sukob, njih treba odstranit', treba ih maršnut, što bi rek'o narod, jer ništa drugo i ne zaslužuju.

Mi smo još dobra zemlja, dobar narod, dobri ljudi. Samo treba se i naučit' - potpisivat i odlučivat' olovkom.