Branka Kopecki, bh. umjetnica iz dijaspore: Zadivljena sam dovitljivošću u bh. institucijama kulture

Branka Kopecki, umjetnica i profesorica porijeklom iz Bosne i Hercegovine, skoro tri decenije živi i stvara u Kanadi.

Životni i karijerni put odveo je iz svijeta komparativne književnosti i filozofije u svijet vizuelnih umjetnosti, od novinarstva do doktorskog studija u Kanadi i uloge univerzitetske profesorice, ali i umjetnice koja je izlagala na svim stranama svijeta.

Branka Kopecki u razgovoru za RadioSarajevo.ba kaže da je za nju umjetnost, kao i život, neprestano traženje i preispitivanje. Kao članica Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS),  predstavila je i šta to pripremaju za početak juna na velikoj naučnoj konferenciji u Tuzli.

Trending

Ramiz Salkić upozorava: 'Ovo se stvarno događa u RS-u 29 godina nakon Daytona'

Za Radiosarajevo.ba razgovarala: Adisa Pobrić

Radiosarajevo.ba: Osjećate li da ste nakon svih ovih godina zatvorili jedan krug ili je umjetnost bezvremenska i zahtijeva iznova novi angažman, kako u praktičnom, tako i akademskom smislu?

Kopecki: Za mene je umjetnost, kao i život neprestano traženje i preispitivanje, pronalaženje, ali i mogućnost vječnog početka u kome se sa istim žarom svaki put iznova bacamo u prazan prostor. Kad se bavimo umjetnošću, nemamo radno vrijeme, ne odlazimo u mirovinu. U tom smislu za mene umjetnost nikada nije bila posao nego intimni i kolektivni angažman.

Akademske aktivnosti su nešto drugo, ali i tu ja pokušavam da izbjegavam ponavljanja i ustaljene forme, tražeći načine za individualni pristup svakom studentu, što i meni omogućuje da nešto novo usvojim i otkrijem.

Radiosarajevo.ba: Vaša karijera je obilježena nagradama i priznanjima, a kao profesorica ste predavali u brojnim zemljama svijeta. Šta biste iz svoje prakse voljeli prenijeti na edukativne programe u BiH?

Kopecki: Željela bih prenijeti neke specifične metodologije na polju istraživačke kreacije, podijeliti iskustva na produbljivanju organske veze između teorijskog i praktičnog pristupa kao jedinstvene cjeline u umjetnosti, kao i na planu razvoja novih epistemioloških pravaca. Ono što mi je naročito značajno je doprinos razvoju programa doktorskih studija u umjetnosti. Voljela bih senzibilizirati mlade kreatore na važnost upotrebe novih tehnologija i eksperimentiranja hibridnih formi koje ukrštaju klasične medije i nove tehnologije.

Voljela bih ostvariti interdisciplinarne radionice u kojima bi se realizirali projekti koji spajaju naprimjer filozofiju, fiziku, inženjerstvo i kreaciju. Voljela bih ohrabriti mlade ljude da se otvaraju prema svemu što je novo i nepoznato. Međutim, problem je u nedostatku sredstava i okamenjenosti naših akademskih struktura, kao i generalnoj nespremnosti naših institucija na promjene. Ja istinski vjerujem da je najbolje investiran novac svake država onaj investiran u edukaciju i kulturu.

Radiosarajevo.ba: S kakvim osjećanjima danas gledate na svoju generaciju?

Kopecki: Vrlo sam ponosna na svoju generaciju, to je generacija koja je stasala sa puno elana i s uvjerenjem da se može mijenjati svijet, da je neophodno graditi građansko, emancipirano društvo oslobođeno  svih ideologija. Nažalost, to je generacija koja se sada nalazi svuda po svijetu. Najmanje mojih starih i dragih prijatelja danas živi u Bosni i to je naravno jako tužno.

Međutim, ta generacija danas na dostojan način predstavlja Bosnu svuda u svijetu svojom stručnošću i obrazovanjem. Uvjerena sam da će istinski napredak doći kada kao narod svoju sudbinu uzmemo u svoje ruke i počnemo da izgrađujemo društvo koje svjetske tokove prilagođava našem kulturnom identitetu i mentalitetu u kojima ima mnogo lijepoga i dobroga.

Radiosarajevo.ba: Kako se pandemija odrazila na Vaše aktivnosti i planove?

Kopecki: Pandemija me je zatekla u Evropi na mom naučnoistraživačkom odsustvu i imala sam mnogo problema da se vratim u Kanadu. Neki od mojih projekata su bili prekinuti, neke ni do danas nisam još realizirala, ali radim na njima i spremam se za 2025. godinu kada ću ponovo biti na sabatičkom odsustvu sa univerziteta tokom kojeg planiram ostvariti izložbe i gostovanja u raznim zemljama. Mislim da je pandemija ipak ostavila mnoge negativne posljedice. Vidim to naročito kada su u pitanju mladi ljudi. Stvarati prijateljstva i povezivati se sa svojom generacijom tokom studija je jako značajna vrsta iskustva. Relacije započete tokom studija su vrlo čvrste i značajne za dalji tok  i razvoj profesionalnog puta. Također vidim da je jedna od velikih posljedica navikavanje na samoću i izoliranost, na odsustvo svakodnevnih kontakata. U mnogim kolektivima su pokidane ljudske veze, a to se neizbježno negativno odražava na ekipni rad.

Radiosarajevo.ba: Koliko danas koristite naš jezik i koliko često dolazite u BiH?

Kopecki: Ja ne bih mogla zamisliti da moja kćerka, koja je rođena u Kanadi, ne govori naš jezik. Nije to bilo lako u početku, insistirati da se u kući ne govori francuski jezik kada smo sami, ali nekako smo to muž, koji je također Bosanac, i ja "izgurali". Jezik je identitet i moramo ga čuvati. Danas je naša kćerka presretna što govori naš jezik. Ona obožava doći u Sarajevo u kojem živi muževa porodica. Ja nažalost nemam više nikoga od porodice u Bosni, ali imam mnogo prijatelja i svaki put kada dođem uvijek imam isti osjećaj da je to moj grad. U stanju sam da vidim i dobre i loše pojave, ali to ne mijenja moj osjećaj pripadnosti.

Radiosarajevo.ba: Dio ste BHAAAS-a, organizacije koja okuplja uspješne ljude porijeklom iz BiH s ciljem povezivanja i razmjene znanja. Kakva je saradnja umjetnika iz BiH sa onima u Kanadi i SAD-u?

Kopecki: Nažalost, moram priznati da je najmanje bilo saradnje sa umjetnicima iz BiH jer za realizaciju ozbiljnih projekte treba novac, a fondovi su uglavnom dostupni kada se radi o saradnji između sjevernoameričkih i zemalja EU. Ja sam lično imala sjajne kontakte sa kolegama na Akademiji scenskih umjetnosti i Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, ali nakon završetka programa Dijaspora za BiH, u kojem sam učestvovala, do razvoja drugih projekata nije došlo upravo zbog nedostatka fondova.

Rektorat Univerziteta u Sarajevu je jako otvoren za saradnju, upoznala sam u toj instituciji sjajne ljude, međutim Kanada u saradnji traži reciprocitet i ujednačeno ulaganje sredstava u realizaciju projekata. Muž, koji je umjetnik i član BHAAAS-a, i ja smo uložili i lična sredstva za realizaciju izložbi.

BHAAAS je neprofitabilna organizacija koja nema stabilno finansiranje. Ja sam zadivljena kada vidim sa koliko malo sredstava, u totalnoj egzistencijalnoj nesigurnosti, prestižne kulturne ustanove u BiH, kao naprimjer Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti ili Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine u kojoj smo moj muž i ja izlagali prošle godine, uspijevaju da opstaju. Zadivljena sam elanom, voljom, znanjem i angažmanom ljudi u tim ustanovama, ali i njihovom dovitljivošću jer nastavljaju da ostvaruju značajne projekte sa jako malo sredstava i investiranja u razvoj.

Radiosarajevo.ba: Jedan od predmeta koji ste predavali u svom nazivu je imao riječ "ljubav". Kako se "izučava" ljubav?

Kopecki: Da, ja predajem koncept ljubavi, sa filozofskog aspekta naravno. Studenti su jako zainteresirani za ta predavanja jer ljubav je, iako jedan od najvećih pokretača i najvažnijih stvari u ljudskom životu, potpuno evakuirana iz edukacije. Predajemo na univerzitetima svašta, od marketinga do ishrane, i to je sjajno, ali ne predajemo ljubav. Moj pristup nema nikakve veze sa religijskim pogledom na ljubav niti sa seksualnošću, nego sa  ljubavi kao fundamentalnim  iskustvom  u  ljudskom postojanju koje je u direktnoj vezi sa još jednim fundamentalnim iskustvom, a to je sloboda. Sloboda je  apsolutna kategorija jer se ne može dozirati. Ili smo slobodni ili nismo.

Radiosarajevo.ba: Članica ste BHAAAS-ovog Odjela za umjetnost, humanističke i društvene nauke (HARTS). Šta je njegova najveća snaga i kako je upotrijebiti za širenje naših akademskih i istraživačkih napora?

Kopecki: Najveća snaga HARTS-a su ljudi, njihova znanja stečena na mnogim stranama svijeta, njihova želja za saradnjom, razmjenom i iznad svega iskreni patriotski osjećaji koje gaje prema Bosni i njenim ljudima. Članstvo u BHAAAS-u me je spojilo sa sjajnim umjetnicima i humanistima, ali i sa naučnicima sa kojima bez ove organizacije ne bih imala priliku ostvariti kontakt. HARTS je zaokupljen očuvanjem i vrednovanjem bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, njegovim bogatstvom i raznovrsnošću. Kao humanisti, mi se prije svega bavimo onim bez čega nijedna nacija nije mogla opstati, a to je identifikacija i očuvanje kulturnih vrijednosti. Treba nam zato što veća povezanost sa bh. kulturnim institucijama i iznad svega direktni ljudski kontakti sa ljudima koji rade u njima. Na ličnim kontaktima je sve zasnovano, ne samo kod nas, nego i svuda u svijetu. Zato su Dani BHAAAS-a jako značajni.

Radiosarajevo.ba: Početkom juna u Tuzli je zakazano novo okupljanje na 14. Danima BHAAAS-a. Šta nam priprema HARTS i šta priželjkujete kao rezultat tog četverodnevnog druženja?

Kopecki: Ja nažalost ove godine neću moći biti fizički u Tuzli, ali ću učestvovati u kolektivnoj izložbi koja će biti prikazana u Međunarodnoj galeriji portreta i predstaviti online komunikaciju na simpoziju HARTS-a u kojoj analiziram umjetničko djelo kao specifičnu samoodrživu formu. HARTS organizira i okrugli stol o umjetnoj inteligenciji, trenutno gorućoj naučnoj temi.

Ove godine imamo i predstavnike filmske umjetnosti i zaista se trudimo da to što nudimo bude kvalitetno, aktuelno, raznovrsno i zanimljivo. Ponavljam, po mojim iskustvima, lični kontakti su ono što inicira projekte i saradnje. Naprimjer, ljudski i profesionalni kontakti između članova HARTS-a i sjajne ekipe Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu dat će kao rezultat objavljivanje publikacije koja  ujedinjuje radove predstavljene u okviru divizije HARTS-a na prošlogodišnjim Danima BHAAAS-a u Sarajevu. U taj projekat uloženo je mnogo ličnih i kolektivnih napora i vrlo smo ponosni na njega.

Očekujem dakle druženja, razmjene, diskusije, planiranja i  iznad svega sanjarenja. Želja je moćan osjećaj. Sve što ostvarujemo u našim životima počinje sa željama i snovima. U Tuzli ćemo opet sanjati zajedno i tražiti solucije da barem dio tih snova bude ostvaren u što skorije vrijeme.