Aner Duraković, medicinar i vozač Hitne pomoći: Spašen život je naš motiv

Upozoravamo da tekst sadrži uznemirujuće fotografije

Voziti ambulantna kola i više nego prometnim i nezgodnim sarajevskim ulicama do pacijenta, pružiti mu pomoć pod svaku cijenu, te brzo i sigurno ga prevesti do bolnice je ono što medicinski tehničar i vozač sarajevske Hitne pomoći Aner Duraković radi 23 godine.

Razgovarao: Benjamin Redžić

Duraković i njegove radne kolege su saglasni da morate biti psihički i fizički spremni da biste spasili ljudski život. Nesigurnost u sebe prilikom rada nije prihvatljiva. Ponekad su potrebni vanljudski napori da biste pomogli čovjeku čiji je život ugrožen.

U korak s Evropom: Hitna pomoć na motoru spašavat će i živote Sarajlija

Radno vrijeme i smjene su određene količinom posla, desi se da nema prilike za predah tokom dana, da se u vozilu provede cijeli dan.

Kad Mirsad popije, Hitna ne miruje: Kupili ga s asfalta, ušivali, vadili iz Miljacke...

Prilikom susreta u zgradi Hitne pomoći, Duraković nam je pokazao fotografiju unutrašnjosti kombija nakon intervencije. Na fotografiji je vidljiva velika količina krvi. To je ono što je svakodnevica, istakao je.

Bio je u ekipi koja je prva došla do Denisa Mrnjavca, mladića ubijenog u tramvaju u Sarajevu prije 11 godina.  

Sarajevska općina Centar dobila punkt Hitne pomoći

Prije početka intervjua, u jednom od ureda, u šali je rekao da će ljudi pomisliti kako je uredski radnik, a ne terenski.

Tri sata nakon otvaranja novog punkta: Hitna pomoć spasila život Sarajliji

Duraković, koji je i predsjednik Udruženja hitnih medicinskih tehničara Federacije Bosne i Hercegovine, za portal Radiosarajevo.ba je govorio o sposobnostima koje morate imati za ovaj posao, koji su mu najteži, a koji su mu najsretniji trenuci bili, koliko su drugi učesnici u saobraćaju obzirni prema hitnoj pomoći, kako se relaksira od posla, može li tehnologija zamijeniti vozača i šta apeluje nadležnima.

Radiosarajevo.ba: Ljudima je najčešća asocijacija na radnike hitne pomoći stres koji imaju tokom posla. U neformalnom razgovoru ste rekli da je neprocjenjivo kada spasite čovjeka i da je to po sebi motiv za rad. Koje sposobnosti mora imati medicinski tehničar i vozač hitne pomoći?

Duraković: Mora imati jako velike sposobnosti. Radite s pacijentima svih životnih dobi. Suoačavate se s različitim bolestima – zaraznim i nezaraznim. Morate znati sve. Jedna posjeta je na primjer saobraćajna nesreća, pa je sljedeća posjeta gospodinu koji ima hroničnu bolest, a onda porodite bebu na ulici – budete babica. Za to sve treba znanje i iskustvo. Mi u Sarajevu imamo dobar edukativni centar i program obuke za hitne medicinske tehničare koji traje 23 godine. Te sposobnosti se nauče i radom usavrše.

Radiosarajevo.ba: Šta smatrate ključnom karakteristikom da bi se radio ovaj posao?

Duraković: Kada počnete raditi u hitnoj pomoći morate prihvatiti sve situacije i biti spremni odgovoriti na njih. Rezultat mora biti spašen život. U svemu morate biti perfektni – morate biti perfektna babica ili perfektno naći venu. Tu ne smije biti greške. Kada vozite, morate perfektno voziti. Ako ste prije vožnje radili reanimaciju, to je stres. To nije obična vožnja – da sjednete, otvorite prozor i lagano pustite muziku. Vi vozite pacijenta. Milion situacija morate posložiti u glavi. Voditi računa o bezbijednosti, brzini, o tome da ne kršite propise. Sve se to radi pod stresom, ali da se što bolje uradi posao.

Radiosarajevo.ba: Kakav je osjećaj kada znate da vozite pacijenta kojem je život ugrožen?

Duraković: U suštini, mi kada vozimo čovjeka, mi smo njega već zbrinuli. On je bio ugrožen do našeg dolaska. Cilj nam je da dođemo da bolnice što prije, ali da ne divljamo. Nama je najveći problem doći do mjesta nezgode kada ne znamo šta se dešava.

Radiosarajevo.ba: S teškim situacijama se uočavate skoro svaki sat, ponekad iz minute u minutu. Postoji li situacija koja Vas je posebno uznemirila?

Duraković: Bilo je puno takvih situacija. Ne znam koju da izdvojim. Svaki nemili događaj i kada dođete, a vidite da ne možete pomoći – sve se to doživi teško. Meni posebno teško padaju situacije s djecom. Puno je takvih situacija. Vidimo puno smrti. Svaka boli i ostavlja na nas posljedice.

Radiosarajevo.ba: Koja Vam je ostala u sjećanju kao najljepšom?

Duraković: Svaka uspješna reanimacija me učini sretnim, iako se fizički umorite prije toga. To su stvari koje se ne mogu platiti novcem. Ja sam imao mnogo uspješnih reanimacija. Sretan sam kada se to desi kolegama. Posebno mi je ostala u sjećanju reanimacija momka od 29 godina. Ekipa je došla vrlo brzo i sve su završili u roku od 36 minuta. Dečko je imao iznenadni srčani zastoj. Oporavio se. Nakon dva mjeseca pretraga, pokazalo se da mu je sve uredu. Nastavio je normalno živjeti. To je ono što me ispuni i što me čini sretnim, kao i to kada vidim da mlađe kolege s manje staža imaju uspješno završene slučajeve, što znači da dobro rade.

Radiosarajevo.ba: Naglasili ste da nemate običnu vožnju. Koliko su drugi učesnici u saobraćaju obzirni prema vama u Hitnoj pomoći?

Duraković: Većina ljudi je svjesna. Postoje ljudi koji su nekulturni. Među njima ima i onih koji bi se trkali sa vama. Dešava se da se ljudi i zbune kada vide vozilo Hitne pomoći – ne znaju šta da urade. Misle da nam pomažu, a zapravo nam otežavaju. Zakonski propisi nas ograničavaju. Ne možemo proći kroz crveno svjetlo. Kada idete na neki slučaj gdje je automobil udario dijete, vi morate stati s upaljenim rotacijama i sirenama kod semafora jer je crveno. Ljudi nama oslobode prostor sa svojim vozilima, a mi ne smijemo proći. To je nezgodna situacija. Signaliziraju nam da prođemo, a mi ne smijemo.

U nekim zemljama u hitnoj pomoći postoje isključivo profesionalni vozači. Kod nas nije tako, što ima svoje benefite. Na taj način imamo kvalitetniju ekipu i ostvarujemo uštede za instituciju. Ali, ako napravimo nezgodu, mi platimo kaznu kao da smo vozili privatno auto. To je dodatna odgovornost i stres. To nije baš dobro pravno rješenje. To ćemo pokušati riješiti kroz naše udruženje.

Rijetko palimo rotacije i sirene. Ne palimo ih kada je pacijent stabilan. Toliko imamo iskustva da znamo procijeniti ko je težak pacijent. Ne prepadnemo se stvari koje se većina ljudi prepadne. Kada upalimo rotaciju i sirene, onda to znači da je krajnja nužda.

Radiosarajevo.ba: Kako se opuštate poslije posla?

Duraković: To je porodica, ali i rad u Udruženju hitnih medicinskih tehničara Federacije. Tu želimo da neke stvari popravimo. Teško nam je pratiti zakone. Hitna pomoć je jako dinamična. Nju ne prate zakonski akti. Mi nekada idemo ispred vremena.

Mi smo kao tehničari počeli voziti 1996. godine, a 2006. ili 2007. godine je u pripremama za Evropsku uniju Hrvatska počela koristiti sistem kao kod nas. Što znači da smo mi to nedugo poslije rata počeli raditi tako. Naš sistem rada se dopada i kolegama u Beogradu. Preuzele su neke modele. Volimo sarađivati. Kroz udruženje želimo poboljšati status kolega u Federaciji. Da izvršimo pritisak na nadležne da stvore okolnosti za rad onima koji spašavaju živote. Želimo da se naše zanimanje adekvatno tretira.

Radiosarajevo.ba: Često se spominju tehnološke inovacije u smislu autonomnih vozila, samovozećih automobila. Smatrate li da će oni moći zamijeniti vozača hitne pomoći?

Duraković: Ne vjerujem, pogotovo u Sarajevu. Postoje ulice koje mi tražimo po pola sata. To je isto jedan od segmenata u kojem želimo djelovati. Da nam se pomogne na način da se ulice adekvatno obilježe. Imamo problem kada idemo na neki slučaj, teško nam je naći ulicu. Moramo se zavlačiti. Na primjer ući u jednu ulicu dugu 200 metara i tražiti adresu. Vrlo je jednostavno staviti table na početku ulice i da se brojevi obilježe. Da piše na primjer od 35 do 61. Gubimo vrijeme tražeći ulice.

Ono što je do nas, mi smo skoro doveli do savršenstva. Želimo sada da i građani pomažu. Nekada ne možete doći u roku od tri do pet minuta. Cilj nam je da građane edukujemo da u tom periodu započnu reanimaciju. To se radi u razvijenim zemljama. Švedska i Danska su s tim počeli 1994. ili 1995. godine. Srčani zastoj je uzrok smrtnosti. Ulažu se milijarde maraka, eura ili dolara u sigurnost saobraćaja, a dvadeset puta više ljudi premine uslijed srčanog zastoja.

Radiosarajevo.ba: Kroz razgovor ste istakli ono što bi trebalo promijeniti kako bi se olakšalo radu Hitne pomoći Sarajevo. Šta biste još apelovali vlasti i građanima?

Duraković: Samo da nas podrže. Gledamo da pratimo svjetske trendove. Trudimo se raditi najboljom opremom. Malo više podrške od vlasti. Recimo mi nismo službena lica, a trebali bismo se tako tretirati. Mi nismo ustanova od važnosti za kanton i Federaciju. A mislimo da jesmo. Tu bi nas politika trebala podržati. Želimo da nas adekvatno tretiraju. Mislim da bi se ovo zanimanje trebalo izdvojiti od medicinskih sestara tehničara zbog svega što radimo.

Apelovao bih da nam pomognu u educiranju građana i da pomognu kolegama u drugim dijelovima zemlje. Imamo beneficirani staž. Mislim da je 1979. godine uvedena specijalizacija u Sarajevu. Sjedinjene Američke Države su imale prvog specijalistu. Niko u Evropi to nije imao. Mi smo bili među prvima. To je bio doktor Teufik Taslaman, a poslije njega doktorica Milena Dizdarević Jovović i doktor Ferid Haračić. Oni su bili prvi specijalisti u bivšoj Jugoslaviji. Taslaman se zauzeo uradivši elaborat kojim je dokazana potreba za beneficiranim stažom.

O Hitnoj medicinskoj pomoći 'Prim. dr. Silva Rizvanbegović'

Sarajevska Hitna medicinska pomoć je nazvana po doktorici Silvi Rizvanbegović. Riječ je o višedecenijskoj zdravstvenoj instituciji. Poseban doprinos je dala u najtežim godinama u savremenoj historiji glavnog grada Bosne i Hercegovine – tokom rata od 1992. do 1995. godine. Nakon rata se suočavala se velikim izazovima.

Značajnu podršku nedugo poslije rata je pružila Norveška, što je podrazumijevalo nabavku novih vozila.

Dnevno imaju nekoliko desetina odnosno stotina intervencija. Građanima Kantona Sarajevo pomaže 70 timova. Trenutno je zaposleno više od 30 medicinskih tehničara koji na raspolaganju imaju 38 vozila. Kako su nam kazali, vrlo su zadovoljni ne samo vozilima, već i drugim uslovima rada.

Ambulantna kola ili kako se još nazivaju kardiomobili su opremljeni savremenom opremom. U potpunosti su dizajnirani u skladu s potrebama hitne pomoći. O vozilima se brinu uposlenici u autmehaničarskoj radionici i autopraonici koja djeluje pri Hitnoj pomoći Kantona Sarajevo. Nakon svake intervencije, vozilo se opere i dezinfikuje.

Posebno su ukazali na to da su imali vrlo malo saobraćajnih nezgoda. Nikada se nije desilo da je neko od radnika hitne pomoći teže povrijeđen, kamoli da je stradao prilikom intervencije u vozilu.

U skoro svakoj općini u Kantonu Sarajevo, osim u Starom Gradu postoji punkt Hitne pomoći što doprinosi efikasnosti u njihovom radu.