Intervju / Andrej Nikolaidis: Srce velikosrpskog nacionalizma je - SPC

16. 02. 2020. u 16:34:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 324

Koliko divizija ima taj papa, pitao je Staljin američkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Čerčila, koji su mu 1945. godine na Jalti navodno natuknuli da bi u dogovor o novoj podjeli Evrope valjalo uključiti i vrhovnog poglavara Katoličke crkve.

Kada su početkom januara 2020. krenuli protesti Srpske pravoslavne crkve, organizovani povodom usvajanja crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, možda je nekome i palo na pamet da se, parafrazirajući Staljinovu ciničnu opasku iz navedene anegdote, zapita – koliko divizija ima taj Amfilohije.

Pa, koliko ih ima?

"Nakon što su na ulice crnogorskih gradova uspjele da izvedu respektabilan broj ljudi, Rusija, Srbija, Srpska pravoslavna crkva i prosrpska opozicija svakako neće dozvoliti da se pokazana energija tek tako ispumpa i prospe", uvjeren je crnogorski i bosanskohercegovački pisac i novinar Andrej Nikolaidis.

Riječ je, tvrdi Nikolaidis u intervjuu za crnogorsku Pobjedu, o "mobilizaciji koja zahtijeva ostvarenje zacrtanog cilja". 

POBJEDA: Kojeg cilja? Na kojoj ideji je izvršena mobilizacija o kojoj govorite?
NIKOLAIDIS: Na ideji velikosrpskog nacionalizma, u čijoj je suštini poništenje crnogorske države i crnogorskog identiteta. To danas tobože ne prepoznaju građanski intelektualci i mediokriteti koji ćute i čekaju da vide ko će iz ove bitke izaći kao pobjednik.

Pored velikosrpskog nacionalizma, važan faktor mobilizacije su ekonomske i socijalne prilike u društvu. Crnogorska vladajuća koalicija nikako da shvati koliko su predatorski kapitalizam, visok stepen korupcije i nefunkcionalnosti institucija pogubni po crnogorsko društvo. Nije dovoljno s vremena na vrijeme ritualno uzviknuti „Nikad više 1918!“, a onda nastaviti sa lukrativnim dilovima sa funkcionerima Demokratskog fronta i sa samom SPC.

Ponekad je neophodno pokazati i neku vrlinu. Svaki lanac snažan je onoliko koliko je snažna njegova najslabija karika. Ako je sistem nagrižen korupcijom, onda je mnogo slabih karika. Korumpirani ljudi su uplašeni; njihova jedina kalkulacija je da prežive buru i zadrže privilegije nakon eventualnih političkih promjena. Na takve se ne može računati.

POBJEDA: Na koga može?
NIKOLAIDIS: Na one s vrlinom. Odavno je moralo biti jasno da progresivni projekat nezavisne države Crne Gore kao članice NATO i EU zahtijeva veliku posvećenost i vrlinu. Paradoksalno, za stvaranje projekta Republike Srpske, tog najnižeg oblika udruživanja zasnovanog na ideologiji krvi i tla, bio je potreban određeni broj koljača i oružja. A toga uvijek ima. Istovremeno, za evropsku Crnu Goru, onakvu kakva je bila zamišljena, neophodno je mnogo više vrline. Znate li ko je shvatio značaj vrline? 

POBJEDA: Ko?
NIKOLAIDIS: Amfilohije Radović. Nije lako hodati od Ulcinja do Bara, znate...

Iako su moji ideološki, civilizacijski i vrednosni stavovi temeljno drugačiji, moram konstatovati da su učesnici litija u organizaciji SPC posljednjih sedmica pokazali odlučnost, upornost, istrajnost. I to je vrlina kojom Amfilohije pokušava da impresionira dio građana koji ne ide za njim. Neki od sljedbenika srpskog mitropolita prepješačili su dvadeset, trideset kilometara po snijegu i hladnoći, pokazujući da vjeruju u ideju, koja je po mom sudu pogrešna. Problem sa Demokratskom partijom socijalista i vladajućom strukturom je taj što niko više ne zna u šta zapravo ti ljudi vjeruju. Imaju li uvjerenja iza kojih su spremni stati ili su uvijek raspoloženi za trgovinu, pregovore, kalkulacije, kompromise?

POBJEDA: Naravno, imate pravo da kritikujete i DPS i vladajuću koaliciju. Ipak, činjenica je da bez snage DPS-a ne bi bilo ni nezavisne, ni bilo kakve Crne Gore, a ni njenog članstva u NATO.
NIKOLAIDIS: To je tačno. Istina je da na strani prosvijećene, sekularne, evropske i građanske Crne Gore ima mnogo onih koji ne trguju, ne kalkulišu, koji čvrsto vjeruju u tu ideju. Međutim, većina njih je odavno isključena iz institucija, iz odlučivanja; nemaju nikakvu moć, iako vlast, u kriznim situacijama poput ove danas, računa upravo na njihovu podršku, na njihovu nedvojbenu posvećenost Crnoj Gori.

POBJEDA: Kada govorite o vrlini učesnika protesta u organizaciji SPC, odnosno o načinu na koji mitropolit srpske crkve Amfilohije njom manipuliše, kako to da ti ljudi nijesu pokazali ni zrno humanosti, ni zrno vrline i solidarnosti sa žrtvama širom Jugoslavije? Da li se, na primjer, bilo ko od njih javno solidarisao sa roditeljima nedavno ubijenog Davida Dragičevića iz Banjaluke?
NIKOLAIDIS: Da, crnogorska opozicija je prećutala i taj zločin. David Dragičević je po svemu sudeći likvidiran od strane ljudi bliskih vrhu policije Republike Srpske, što je vlast u Banjaluci pokušala da zataška. Nije uspjela, pa se na centralnom gradskom trgu u jednom momentu skupilo 40.000 ljudi; onoliko, dakle, koliko Amfilohije, tokom svoje "balvan revolucije", nikada nije uspio da okupi u Podgorici. Demonstracije o kojima govorim Dodikova policija je brutalno razbila: građani su prebijani, uhapšeno je nekoliko poslanika opozicione Srpske demokratske stranke, partije koju je osnovao Radovan Karadžić. Tu, dakle, nisu stradali nekakvi liberalni Srbi, nego poslanik koji se slika sa četničkim znamenjima. I otac ubijenog Davida Dragičevića nekadašnji je borac Vojske RS. E, sad zamislite da se slično nasilje dogodilo u Crnoj Gori! Pa, imali bismo demonstracije i u RS i u Srbiji, i to zbog navodne ugroženosti Srba u Crnoj Gori. Iako te ugroženosti nema.

POBJEDA: Nema je?
NIKOLAIDIS: Nema. Srbi u Crnoj Gori ugroženi su možda u ekonomskom smislu, i to na isti način na koji su ugroženi i ostali crnogorski građani, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Srbi u Crnoj Gori, na primjer, imaju pravo da pišu ćirilicom, to niko ne dovodi u pitanje.

Međutim, neki od njih vjeruju da je moguće i druge natjerati da se koriste istim pismom. Ako se oduprete toj vrsti nasilja, to ne znači da ugrožavate pravo građana srpske nacionalnosti; naprotiv: to samo znači da im uskraćujete mogućnost da ugroze vaše pravo da pišete latinicom.

Slično je i sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti: SPC za sebe traži izuzetan status, izuzetan tretman, odbacujući svaku ravnopravnost sa ostalim vjerskim zajednicama. Je li to ugrožavanje? Nije. Jer, gdje su Srbi ugroženi? U bosanskohercegovačkom entitetu RS i u Srbiji, o čemu, ponavljam, ćute i Beograd i Banjaluka i crnogorska opozicija.

POBJEDA: Ćuti i SPC. Majci ubijenog Davida Dragičevića popovi SPC nijesu dozvolili da uđe u crkvu u Banjaluci i da tamo zapali svijeću svom ubijenom sinu; baš kao što demonstrantima, koji su bježali od Dodikovih batinaša, nije bilo dopušteno da uđu u dvorište pravoslavne crkve.
NIKOLAIDIS: Otac ubijenog Davida Dragičevića bio je prinuđen da kosti svog djeteta sa banjalučkog groblja prenese u Beč i da ih tamo sahrani. Nije ih htio ostaviti da leže u zemlji u kojoj je ubistvo njegovog djeteta prošlo nekažnjeno. Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: o čemu, dakle, govorimo kada govorimo o SPC?

POBJEDA: O čemu govorimo?
NIKOLAIDIS: O velikosrpskom nacionalizmu, čije je srce SPC.

Dejan Vučinić, nekadašnji poslanik LSCG, nedavno je napisao da je veliki dio javnosti i institucija i u Crnoj Gori i u Srbiji ipak priznao ratne zločine srpske vojske počinjene devedesetih. Iako se ti zločini povremeno relativiziraju, Srbija je neke ljude poslala u Hag, donešene su i neke presude. Jedina institucija koja je tvrdo stala i ostala uz ratne zločince je SPC. Amfilohije je odlikovao osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja; održao je moleban Radovanu Karadžiću, osuđenom ratnom zločincu; posjećivao Slobodana Miloševića u Hagu. SPC, podsjeća Vučinić, nije osudila narativ o ratnim zločincima kao herojima, što bi bilo izuzetno važno prije svega za generacije djece čiji su očevi u tim ratovima učestvovali. Takvoj djeci crkva nikada nije rekla da su njihovi očevi bili na pogrešnoj strani istorije, da su neki od njih okrvavili ruke, da su počinili zločine. Naprotiv: svjesno je produbljivala njihove zablude i nacionalizam.

POBJEDA: I pored toga, u svim istraživanjima javnog mnjenja SPC je institucija od najvišeg povjerenja građana. Što to govori o društvu?
NIKOLAIDIS: Govori da je to društvo neprosvijećeno. Na izvjestan način, u Crnoj Gori je prosvjetiteljska politika vođena od 1997. do danas: naime, ova Crna Gora nije ona s početka devedesetih; neuporedivo je bolja. Ipak, period 1945-1989. bio je Periklovo doba prosvjetiteljstva. Komunizam je jedini period u kojem su jugoslovenski narodi bili istinski prosvijećeni. Revolucija je odradila svoje, ali je, bogami, i kontrarevolucija 1987-1997. u međuvremenu obavila svoj dio posla. Sistem koji su komunisti gradili je razoren, sve je privatizovano. Istovremeno, u ideološkom smislu, procesi u Crnoj Gori još nijesu završeni.

NIKOLAIDIS: Građani se plaše Amfilohija, njegovih vradžbina i kletvi. Zato je on tako opasan protivnik, kako ovoj vlasti, tako i svakom prosvjetiteljstvu. Dijelom zbog toga, a dijelom zato što su njegovi protivnici, umjesto jačanjem institucija, decenijama bili zaokupljeni prvobitnom akumulacijom kapitala, što je eufemizam za pljačku.
Mislim da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti mogao biti donešen i 2008. godine, kada je to bilo daleko lakše budući da je protivnik tada bio ako ne u nokautu, ono barem u nokdaunu. Zašto? Kako zbog rezultata referenduma o obnovi državne nezavisnosti, time i veće podrške građana, tako i zbog činjenice da vlast još u toj mjeri nije bila izranjavana korupcionaškim aferama. Zašto to nijeste uradili? Zato što ste se bojali Amfilohija. Kao što ga se i sada bojite. Većina. Pored toga, Amfilohije je partner u mnogim poslovima.

 

POBJEDA: Je li sitno lukavstvo i to što mitropolit SPC Amfilohije danas Muslimane naziva braćom?
NIKOLAIDIS: Jeste. Amfilohije je Muslimane do juče nazivao "lažnim ljudima", "lažnom vjerom". Danas ih, pokušavajući da dovrši svoj projekat teokratske države, naziva braćom, iako u to niko ne vjeruje. Najmanje on sam.

Uostalom, zna li Amfilohije kako se posljednjih mjeseci osjećaju njegova "braća Muslimani"? Razmišlja li nekad o tome? Ikonografija koja se posljednjih sedmica može vidjeti na ulicama crnogorskih gradova korišćena je uoči i tokom ratova devedesetih; ona je opterećena nasljeđem rata i ratnog zločina. Ako je ponovo izvedete na ulicu, čak i kada bi vam ideologija bila mirotvoračka, pripadnici manjina vas moraju doživjeti kao vojsku koja je ušla u Srebrenicu i počinila genocid.

U tome je glavna manjkavost Amfilohijevog do sada savršeno vođenog projekta: previše je laži, previše obmana. Jer niti su Srbi u Crnoj Gori ugroženi, niti Zakon o slobodi vjeroispovijesti predviđa oduzimanje bogomolja, niti ikome na pamet pada da u crkvama otvara butike i kafane. Sve je to magla. Gusta magla, koju bi mogao razgrnuti samo neki jaki vjetar.

Kompletan intervju čitajte na ovom LINKU

KOMENTARI (6)