Predstava koja ruši granice: Da se konačno pomirimo ili ne?

Više od 120 ljudi imalo priliku da pogleda prvi zajednički projekat Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar.

Mostarski glumci Robert Pehar i Saša Oručević, u saradnji s redateljem Draganom Komadinom kazali su kako je predstava nastala spontano i druženjem, te da su mimo teatra došli na ideju da naprave priču o dva Mostarca, jednom vojniku HVO-a, a drugom vojniku Armije RBiH, čije su sudbine ispričali kroz tri različite situacije: kao mrtvace koji na nebu čekaju poziv, kao vojnike na suprostavljenim stranama 1993. godine i kao dva Mostarca u poslijeratnom Mostaru koji zajedno komentarišu dnevne novine dok ispijaju kafu.

Predstava „Ajmo na fuka“ nije predstava koja nudi rješenje već koja preslikava situaciju ili kako redatelj kaže „antiratna teatarska dijagnoza stanja, indiskretna posveta cijeloj jednoj generaciji mladih ljudi gurnutih u rat“ koja će potaknuti građane na razmišljanje i razgovor. Šalje jasnu poruku da moramo slušati jedni druge, slušati i shvatiti da smo u stvarnosti, kao i glumci u predstavi, osuđeni jedni na druge.
Nakon predstave publika je još dugo ostala u sali Centra za kulturu da čestitaju glumcima i redatelju te da iskoriste priliku da u ugodnoj atmosferi razgovaraju i postave pitanja o djelu, likovima i životu, ratu i miru.

„Fascinirao me u predstavi vaš odnos i povezanost, taj mir koji se osjetio na kraju predstave koji me posebno dojmio. Za mene je pomirenje totalni mir, upravo onakav kakav je bio između vas dvojice tamo na bini, jer ja sam vidjela da u jednom momentu vi čak dišete istim ritmom. Da li mi u Bosni i Hercegovini zaista težimo tome, ili se samo vrtimo u krug. Da se konačno pomirimo ili ne?“, bilo je jedno od pitanja iz publike.

Glumac Robert Pehar u odgovoru i razgovoru sa publikom osvrnuo se na sve propuštene prilike koje smo dopustili u životu:

„Upravo taj kraj predstave, kada hoćemo da izađemo zajedno na kavu a zapravo više ne možemo – govori o svim tim silnim propuštenim prilikama i životima koje propuštamo. U životu zbog ovakvih nameta zla ne smijemo sebi dopustiti da propuštamo takve priče, jer mi smo mala država a kamoli ovakvi mali gradovi koji i i danas osjećaju posljedice svega onog ružnog što se zbilo. Mislim da je to ta poruka, da ne propuštamo prilike i da konačno počnemo pričati jedni sa drugima“ – kazao je Pehar i dodao kako su se na počecima predstave zalagali da mostarska publika bude pomiješana, odnosno da ljudi iz zapadnog dijela grada idu gledati predstavu u istočni dio u Narodno pozorište i obrnuto, što je dovelo do situacija u kojima su ljudi prvi put ušli u prostorije HNK ili Narodnog pozorišta.

„Ova predstava je na taj način populistički itekako imala uspjeha. Nije ostala na onim šupljim pričama. Ljudima se zaista svidjelo i to što ne brkamo identitete nego ih poštujemo kakvi jesu“, zaključio je Pehar.

Saša Oručević, glumac koji u predstavi glumi vojnika Armije RBiH, spomenuo je koliko je predstava doprinijela razbijanju postojećih tabua u Mostaru ali i šire.

„Živimo u realnosti u kojoj postoje dvije strane jednog grada, i u Mostaru a i ovdje gdje smo večeras, i mislim da smo uspjeli u namjeri da ljudima više nije bilo bitno da li se predstava igra u Hrvatskom narodnom kazalištu ili u Narodnom pozorištu. Uspjeli smo da razbijemo taj tabu. Najbanalniji primjer je kad nas zovu „na fuka“ ljudi iz kafića na obje strane Mostara. Drago ti je kad te poznaju, a pogotovo kad te zovnu na tu kafu, što znači da je predstava uspjela. Mi smo svi vrlo sličnog mentaliteta, jer naši ljudi i kada se posvađaju –ujutro se opet nađu i sjednu da popiju kafu, da razgovaraju.“

Redatelj predstave Dragan Komadina u razgovoru s publikom spomenuo je koliko je izostanak bilo kakve političke korektnosti predstavu približio ljudima i običnom čovjeku.

„Sve je krenulo od našeg druženja, kada smo prije tri godine počeli pričati o ovoj ideji. Bio je to privatni projekat, ja sam pisao tekst uz njihovu asistenciju, Roberta i Saše, i uz njihovu pomoć smo došli do ove konstrukcije od tri razine u predstavi. Tu ideju smo ponudili direktoru i ravnatelju Kazališta i Pozorišta i na kraju je to ispao prvi projekat ove dvije kuće. Nama lično je trebala ova vrsta katarze, to su naša lična pomirenja. U šali volim reći da smo egoisti i da ovo radimo radi sebe da nam bude lakše, jer se tako suočavamo sa realnošću.“

Na kraju, vrtimo se u jednom zamišljenom krugu iz kojeg, nažalost, nema izlaska. Jedina spoznaja i ideja jest da su njih dvojica na kraju naslonjeni jedan na drugog, što je poruka: možete se mrziti, ali ste upućeni jedan na drugog. I mržnja je, uostalom, samo jedan odnos. Dakle, ljudi moji, možete raditi šta hoćete, ali onaj drugi vam je najbliži“, zaključio je na kraju Komadina.

Jasminka Drino Kirlić, profesorica i mirovna aktivistkinja iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, u obraćanju glumcima i redatelju kazala je kako predstava zapravo šalje jednu univerzalnu mirovnu poruku.

„Mir se gradi od sebe, bitno je prvo sebe očistiti. Kada počinje rad na miru – kada se pitam jesam li ja tebi nanijela štetu, a njih dvojica su kroz predstavu to jasno pokazali. Poruka svima nama ovdje je da od nas sve kreće, moramo da se „očistimo“ iznutra, da shvatimo realnost i da pokušamo djelovati. Niko nakon ove predstave ne može ostati ravnodušan, a ova priča mogla bi biti naša, i jeste naša, i sigurno može pomoći da se malo drugačije razumijemo.