Ivan Milenković: Knjiga o kući
Namik Kabil, pripovjedač romana Beskućnik Namika Kabila, više od trideset godina pokušava da se vrati kući, ali ne uspijeva.
Da stvar bude gora, grad iz koga je izgnan prije 30 godina, Trebinje, i dalje je na istom mjestu na kojem je oduvijek bio, kuća kojoj sve ovo vreme pokušava da se vrati na istoj je zemlji na kojoj je nikla, on se redovno vraća u taj grad i redovno boravi u toj kući, popije kafu s preostalim prijateljima na trgu ispod platana, siđe do Trebišnjice i ponekad zabaci, u kući se sudara s uspomenama, mimoilazi sa sjenima majke i oca, osluškuje škripu stepenika i jedva čujne korake dobrih kućnih duhova, pakuje i raspakuje čitav jedan sentimentalni prtljag razbacan po sobama velike, prazne kuće, ali on, Namik, kao neki hercegovački Odisej čiji povratak traje duže od Odiseje kralja Itake, nikako da se vrati iako je već tu.
Zukan Helez: 'Pozivam Dodika da se okani ćorava posla i da zajedno počnemo raditi'
Možda je Thomas Wolfe bio u pravu kada je rekao da se kući ne možemo vratiti, a možda bi i Namik Kabil dodao da to nije do nas, nego do kuće:
“Ja pišem knjigu o našoj kući u Trebinju koja se zadnjih godina pretvorila u zidove koji nas pritišću, objašnjavao sam sagovornicima” (str. 128).
Ali kako se to kuća “pretvara” u puke zidove? I kako to (i zašto) zidovi pritiskaju? Šta ti zidovi tačno pritiskaju? I kada? Kada smo među njima, ili pritiskaju stalno, kao tuga što pritiska? Poput Prousta koji traga za sjećanjima, tako i Namik Kabil traga za kućom, samo što je redoslijed koraka kod ova dva pisca upravo suprotan: Proustu je potreban čulni znak da bi pokrenuo sjećanje – ukus kolača umočenog u čaj, zvuk crkvenih zvona, neravna kocka kaldrme o koju se sapliće, glogov žbun – dok je Kabil sav u sjećanju koje pokušava da ugura u tu veliku kuću. I ne uspijeva.
Dom je ljubav
Tu negdje, a zapravo već u divnom romanu Isijavanje – koji možda, kao i roman Amarcord, nosi ime jednog velikog filma – započinje borba čovjeka i njegove kuće. Odveć bi banalno i odveć na prvu loptu bilo reći da se ta borba odvija u čovjeku. U redu, naravno, sve je u čovjeku. A i nije da kuća može da uzvrati. Osim što će nas Namik Kabil poučiti da može. Našom krivicom ili njenim uzjogunjenim karakterom, tek, kuća počinje da pritiska, njeni se zidovi izdaleka obrušavaju na nas, a muku duši olakšava samo pisanje: “Kako god da bilo, ja znam da se u ovoj fotelji, na ovoj adresi, mogu ovako tegobno i zaljubljeno prepustiti riječima koje u jednom trenutku slažem i obrćem, a već u sljedećem iste one mene ispravljaju i vraćaju na početak. Nekad me rasture u djeliće, riječi ostanu razbacane kao igračke po sobi, neko je ostavio nered iza sebe. Nemoj mi przniti po kući. Dom je ljubav” (str. 134).
Autobiografski roman: Pisac Namik Kabil objavio novu knjigu 'Beskućnik'
Jedino što ta fotelja nije u Trebinju i nije u kući o kojoj piše, nego je drugdje, u domu.
Kabilov roman počinje pričom o zavrtanju i odvrtanju vode. Ako se u kući ne živi, onda zimi zavrnemo vodu kako se ne bi sledila u cijevima i cijevi popucale. Kada otopli, vodu odvrnemo. Ako je ne odvrnemo, mogu nam, recimo, kroz prazne cijevi u kuću upasti pacovi: iskoče kroz ve-ce šolju, pojedu sve što je za jelo i progrizu ono što je zgodno za progrizanje, a onda uredno ostave gomilice izmeta po kući.
Zbog toga je, za svaki slučaj, na dasku ve-ce šolje potrebno staviti poveći kamen ili nešto teško, kako zvjerke, sve i da dođu dotle, ne bi mogle da provale u kuću. To je elementarna stvar koju obično možemo čuti od ljudi s tim neprijatnim iskustvom, ili od ljudi koji takve “sitnice” ne zanemaruju.
Pacovi s kokardama
I Namik je Kabil, pripovjedač romana Beskućnik Namika Kabila, ne jednom čuo te zdravorazumske savjete i, kao krajnje nezainteresovan za stvari praktične, istog trenutka pouku zaboravio. Kada mu stigne poziv da voda probija iz kuće, tog će se savjeta, naravno, sjetiti. Sjetiće ga se i kada se susretne s pacovima u kući.
A onda će sjećanja vezana za kuću početi da kuljaju, te će ih on, kao i Proust, pratiti najdalje što može, da bi se silne priče skućile u priči o kući. Priče, ali ne i ljudi. Priča o kući zato postaje priča o selidbi, o izgnanstvu, o beskućništvu, o jednom gradu, o ljudima koji su u kući živjeli i umirali, o povratku kući i o kući povrataka, o prijateljstvima, o vjernosti i o izdaji, o tome kako se kući, ipak, ne možeš vratiti jer ne znaš, iako misliš da znaš, gdje ti je kuća.
O jezivoj samoći staračkih stanova: Predstavljena knjiga Namika Kabila
Priča o kući postaje priča o sukobu materije, onih zidova koji pritiskaju, i nematerije koju ne znamo kako da nazovemo, ali od koje sačinjen je dom. Zbog toga bi čitatelj, ako ikako može, trebalo najprije da pročita Amarcord Namika Kabila kako bi vidio (ako već ne zna) šta znači izgubiti i kuću i dom, potom Isijavanje da bi vidio šta znači vratiti se, pa tek potom Beskućnika kako bi shvatio da povratka nema. Nije, naravno, nužno čitati baš tim redom, ali jeste nužno pročitati sve tri knjige.
Čitalačko iskustvo koje nam Kabil nudi prvorazredno je. A prvorazredno je i, već sada je jasno, jedinstveno na ovome jeziku, jer pisac piše potpuno čistim stilom, direktnim, bez okolišanja i bez ukrasa, kao da sastavlja suhi inventar vlastitog života nužno spletenog sa životima drugih (kao u onom sjajnom i užasnom Donnersmarckovom filmu Životi drugih). Ta čistota, međutim, i ta hotimična svedenost, vrlo su promišljen postupak koji piscu dopušta da, kad god osjeti potrebu za tim, kad god tekst to zatraži, napravi petlju bilo u vidu poente, bilo kao iskorak iz dotašnjeg pripovijedanja.
S jedne strane, dakle, Kabil traga za razlozima (književnost je, tu bismo se složili s Proustom, uvijek već potraga za razlozima, koliko se god mi, u međuvremenu, odupirali takvom “svođenju” svrhe književnosti na ono što je, tako mislimo, prije svega stvar filozofije ili nauke) i u toj potrazi nailazi na netaknute predjele smisla (ili besmisla). Zbog čega su se roditelji, recimo, iz Tuzle preselili u Trebinje, jedna je od dilema koje muče pripovjedača.
Kada prođe zdravorazumske slojeve, uvijek poredane na površini, pripovjedač zaranja dublje i dalje, on prati žilu sjećanja i intuicije, služi se logikom i inercijom samoga jezika kako bi mašti pomogao da prodre tamo gdje sama to ne bi mogla. Istim postupkom potražiće i uzroke užasnog rata koji je, oličen u pacovima s kokardama, njega, sestru i roditelje izgnao iz kuće i grada. Ili će on, tvrdi nevjernik, potražiti razloge miline koja ga obuzme kada ugleda crkvicu na putu od Mostara do Trebinja, upravo na onom mjestu na kojem joj se, još od djetinjstva, radovao.
To je, dakle, ravan Kabilovog romana na kojoj se traže uzroci. S druge strane (premda suzdržano, kao da je riječ o naročito osjetljivom tkivu koje valja presaditi iz jedne sredine u drugu), Kabil se prepušta književnoj igri koja u nekoliko navrata dostiže rableovsku živopisnost: “Nemilice se dolazilo i prolazilo kroz tu kuću, jelo i pilo obilno, sva su sijela bila vezana za velike količine hrane, alkohol i pjesmu. Sjećam se ovala sa suhom jarčevinom, polusirovom i crvenom kao tunjevina, sirom iz ulja i kajmakom, gondolama hladne bailde koja se pravila dan ranije i posluživala hladna kao prilog ili predjelo, namaza od patlidžana pečenog na vatri, šarenog bureka, zeljanice od crnog brašna sa sirom iz mijeha, bjelopoljskih ribica-buredžika koje su se zaljevale kiselim mlijekom i bijelim lukom, manjestre sa vrhovima hraštana, pijanog šarana iz rerne kojeg bih ja ulovio, tankih ugora zapečenih na riži koje sam također svojeručno izvadio, pečenja raznih vrsta, viskija, domaće loze i vina u neograničenim količinama (str. 82)”.
Potraga za kućom
Razlozi za kojima traga književnost zato se, alhemijskom reakcijom pisanja – kao u ovom nabrajanju – preobražavaju u razloge književnosti: potraga za kućom, u slučaju Namika Kabila, nije drugo do traganje za istinom priče, za istinom onog načina na koji neka priča postaje istinitom šta god se u međuvremenu događalo u stvarnosti.
Ako bismo pribjegli vrlo svežem pojmovnom izumu, mogli bismo reći da je Beskućnik autofikcija u kojoj se piščevo ja i pripovjedačevo ja stapaju do neprepoznatljivosti.
No, u svakoj vrhunskoj autofikciji – kao, recimo, u Mojoj borbi Karla Uvea Knausgora – to nerazlikovanje dva ja ne briše razliku između fikcije i stvarnosti (jer to nije moguće), već ukazuje na nestabilan karakter same stvarnosti (za koju vjerujemo da je jedna, čvrsta, nepomjeriva, kao da je neupitni orijentir koji ostaje isti u svim promjenama… a ne ostaje). Ako su se pisci uglavnom trudili da nas ubijede kako je ono što pišu – stvarno (čak i kada na početku romana lukavo stave da priča i likovi nemaju nikakve veze sa stvarnošću, te da je svaka eventualna sličnost slučajna… kako da ne…), autofikcija nam dopušta da tvrdimo kako ništa nije stvarno dok se kao stvarno ne dokaže.
Utoliko je – eto vrhunskog paradoksa – fikcija jamstvo stvarnosti: ako nije fiktivno, onda nije stvarno. Autofikcija Namika Kabila od one je tanane sorte koja će svojim ubjedljivim, neoklijevajućim tonom čak i iskusnije čitatelje staviti pred dilemu: a da li je ovo uopšte roman? O da, ovo je roman koji nas uči da je stvarno tek ono što ostane iza pisanja.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
