Identity: Domaći dizajn etikete za vrhunska hercegovačka vina

Miodrag Spasojević Štrika koristio je elemente starog bosanskog pisma kako bi podario identitet vrhunskim hercegovačkim vinima.

Tekst o ovom spoju umjetnosti i vinarstva napisao je naš kolumnista Ahmed Burić. 

Uspješan i “organski” dizajn

Na kraju, a reklo bi se i na početku, ispada da svaka umjetnost, a ona primijenjena pogotovo, počiva na jednostavnosti. Radilo se o vizualnoj, tekstualnoj ili muzičkoj formi - što je neku temu ili stih moguće aplicirati na više stvari, na različitim nivoima - ta stvar se pokazuje uspješnijom. Dizajn je u našem vremenu, ipak, u većini slučajeva segment tržišne igre u kojoj se postavlja kao element ponude, koja treba rezultirati prodajom, to je zakonitost vremena u kojem živimo. No, uspješno, ne mora uvijek biti dobro, a tome nas uči povijest oglašavanja. Sve agresivniji napad na potencijalnog kupca, kao da smanjuje prostor i “pravoga” dizajna, onog koji ima nešto otkriti, poručiti i pokazati.

Ali, sve je igra. U ovom slučaju, krenulo se, uvjetno kazano, obrnutom logikom, u kojoj je akademski grafički dizajner Miodrag Spasojević Štrika, dugim promišljanjem proizvoda koji se oduvijek pravio u njegovom susjedstvu, tamo odakle je potekao, u Ljubuškom, na “unutrašnjem” Mediteranu, stvorio logički spoj različitih energija, raznih detalja koji su mogli ostati nepovezani. Kao i u drugim aktivnostima, i dizajn kao jedan od svojih primarnih zadataka uzima – identitet. A nove kulturne teorije nas uče da je svaki identitet – konstrukt. Iskorak u ovom smislu se pravi jer od detalja koje vidimo na etiketama i drugim promotivnim materijalima za Vinariju Buntić, sve te stvari funkcioniraju zajedno kao neki super konstrukt. Ono smo što od sebe napravimo, odnosno što napravimo od sadržaja koji nas nađe. Od grožđa nastaje vino, a od znakovlja i slova – dizajn.  Zlatno slovo za Žilavku, vitica za znak koja je i stilizirano slovo, nota za Blatinu, osnovni simbol muzičkog zapisa i bosančica narodno pismo koje je "običnom" svijetu trebalo približiti kompleksnije strukture. Nekada su se sveti ili nadgrobni tekstovi pisali njome, a danas je, u Štrikinoj izvedbi znak za vino. Organski, reklo bi se.

I svi ti detalji "igraju" u nekoj vrsti harmonije, koja na kraju (sa)gradi taj identitet o kojem je ovdje riječ. Identitet Vinarije Buntić: ukoliko znamo temeljnu prirodu proizvođača tog vina, možemo utvrditi da je ovaj potez skoro pa revolucionaran.

Štrikin dizajnerski rukopis je nešto duboko prepoznatliivo u decenijama vizuelnih komunikacija koje su iza nas, njegovi radovi od kojih treba izdvojiti, recimo znak PTT-a ili Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine, spadaju u sami vrh takvih praksi u nas, jer ostvaruju ono što dobar dizajn treba biti. Ideju preuzetu iz prirode, ili iz nekog drugog medija, staviti u drugi kontekst, koji ulazi u podsvijest onoga ko gleda i tvori neku drugu sliku i doživljaj onoga što vidi.        

Dizajn zavisi od puno faktora: slijeđenja osnovne ideje, rezultata analize, utjecaja naručioca, koncepta koji dolazi nakon sinteze, ili zajedno s njom, kao njezin organski dio. Ako su, recimo, crteži u Altamiri, na neki način, prikazujući čovjeka u lovu i životinju u pokretu nagovijestili pravac kojim će se vizualna umjetnost razvijati, sve do pokretnih slika, dakle filma, nije li tada izborom boje, ili postavkom bika na zidu, ili izbora ljudske ruke u prostoru, postavljena i osnova dizajna? Sve ono što ćemo kasnije vidjeti i čuti, neumitno će nas podsjećati na te slike, gdje slijedom asocijacija dolazimo do vitice, koja stilizirana čini slovo “B”. Kao zagovornik socijalnog aktivizma, plediram da djelo mora sugerirati ono zbog čega je nastalo, i mora reflektirati vrijeme, odnosno mjesto u kojem nastaje.

Ako je nešto skoro bezvremeno, kao što je vino, onda ga i treba predstaviti nečim (izvan)vremenskim kao što je bosančica. Ako nas može odvesti dalje, onda je vinova loza temelj oko kojeg se svija cijeli taj kontekst u kojem, eto, imamo i "sreću" da se vitica svija u prvom slovu prezimena vinara čiji se proizvod stavlja u dizajnerski proces. A ako se iz tog procesa izađe uspješno, onda možemo govoriti o nečemu što ulazi u kolektivnu memoriju. 

Najvažnija stvar za dizajn je da živi. Neki dan sam prolazeći pored jednog od najekskluzivnijih restorana u Sarajevu, vidio tendu na kojoj stoji vitica i ispod slova Buntić. Vidjevši promjenu, shvatio sam da ovaj dizajnerski rad počinje živjeti svoj život, neovisno od naših interpretacija. Iako, za dizajn je potreban neko ko kreira i neko ko gleda.

Pa, živjeli. Za život vina Buntić. I za njegov novi vizualni identitet. (Ahmed Burić)