Etnopolitika kao politički virus koji razara bh. društvo i državu

Bosna i Hercegovina žarište novog političkog virusa je nova knjiga akademika Slave Kukića koja je praktično nastavak serije političkih eseja (analitičkih tekstova) iz knjige Posljednji poziv u pomoć, u kojoj je autor pred opće izbore 2018. godine, pozvao bosanskohercegovačke građane, birače prije svega, „javno na otpor etnonacionalističkim političkim filozofijama koji je uobičajen u demokratskom svijetu – preko biračkih listića i glasova protiv onih koji im tri desetljeća uništavaju pravo na sreću. I na „goli“ život dakako.

Nažalost, poziv za kolektivni spas nije naišao na odjek – i to, sudi li se po rezultatima izbora, doslovce nikakav. Jer, utjecaj „zaštitnika“ Hrvata, Srba i Bošnjaka nakon njih je veći od onog kojeg su imali do tada. Kao da mi se htjelo poručiti da se kanim ćorava posla – i da konačno iz ravnoteže prestanem izbacivati već duboko usidrene etnonacionalne političke krugove“.

Autor: dr. sc. Ahmed Kico

Angažirani intelektualac

Dakle, iako njegova prethodna knjiga nije naišla na odgovarajuću praktičnu recepciju kod bosanskohercegovačkih birača, Kukić je nastavio da se na seriozan način bavi bosanskohercegovačkom zbiljom, ponajprije političkom. U tom smislu u ovoj knjizi je prezentirano više od sedamdeset političkih eseja (analitičkih tekstova) u kojima je na vjerodostojan način opisao i dijagnosticirao ključne probleme bosanskohercegovačkog društva i Bosne i Hercegovine kao države.

Paralelno s navedenim, Kukić je na temeljima iskustva znanstvenika i angažiranog intelektualca ukazao i na moguća rješenja za zastoje u razvoju parlamentarne građanske demokracije naše države, suprotno onima koje prakticiraju etnonacionalističke oligarhije oličene u nacionalističkim partijama i strankama.

Kukićevi politički eseji o bosanskohercegovačkoj zbilji na tragu su Krležinih, odnosno eseja njemačke filozofkinje Hannah Arendt, koji se kao osebujni autori suprotstavljaju dogmatizmu i svim oblicima totalitarnih ideologija ( u Kukićevom primjeru dogmatizmu i isključivosti etnopolitika u Bosni i Hercegovini). Dakle, Kukićevi politički eseji, na kritički način propituju razvoj i aktualnu fazu bosanskohercegovačke političke povijesti, odnosno evropske demokratske misli i prakse, pri čemu se dosljedno poštuju metodološki principi od pojedinačnog i konkretnog ka aktualnom.

Fenotip Kukićevog političkog eseja su članci pisani za dnevne novine, intervji, izjave i dr. (članci objavljeni na portalima Tačno.net, Inforadar, TV N1, slobodna-bosna.ba, www.vijesti.ba, www.depo.ba, www.interview.ba, www.monitor.co.me, www.radiosarajevo.ba, Fondacije Heinrich-Böll-Stiftung..., dnevnim listovima kao što su Dnevni list i dr.).

Tko takvu promjenu može izvesti?

Kukićeva recentna kritika etnopolitika u Bosni i Hercegovini, odnosno nacionalizama (bošnjačkog, hrvatskog i srpskog) u određenom smislu sabire se u posvemašnjoj kritici Dejtonskog nacionalizma o kojem šire i konkretnije piše Nerzuk Ćurak.

Alternativa Dejtonskom nacionalizmu je u pozicioniranju i izgradnji građanstva. Jer, kako ističe Ćurak, „u Bosni i Hercegovini, naročito u toku dva zadnja stoljeća sve drugo je probano. Etnokomunizam, nacionalizam ili, u još goroj varijanti, šovinizam, kao primarno određenje etniciteta. Građanstvo još nismo probali. Građanstvo kao bezesencijalno zajedništvo, kao odsustvo identiteta, kao negacija čistoće, jer...nema se o čemu raspravljati, osim o građanstvu kao jedinoj naciji koja nam je ostala“. U vezi s navedenim, Kukić se pita „Tko takvu promjenu može izvesti? Samo stranke građanske provenijencije. Najjače među njima su, razumije se, stranke političke ljevice, SDP i DF prije svega. No, jer one nisu dovoljne, isključivati se ne smije ni druge, manje ili više liberalne, pa i one s etničkim predznakom ako im je pravo na život prioritet, a sve ostalo tek nakon toga“ (detaljnije o ovome vidjeti u eseju „Novi predizborni cirkus i novo prodavanje „rogova pod svijeću“, str. 108).

Posebno vrijedni i značajni Kukićevi uvidi u ovoj knjizi su oni koji se odnose na mjesto u ulogu intelektualaca u političkoj misli i praksi Bosne i Hercegovine, odnosno intelektualnoj i političkoj borbi protiv pogubnosti djelovanja etnopolitika u našoj zemlji.

S tim u vezi, u eseju „Svjedočimo li materijalizaciji ideja Memoranduma 2?“ ističe sljedeće: „Da intelektualci, još konkretnije, mislim na one koji se takvima bezrazložno doživljavaju, žive sukladno prirodnom im poslanju, ne bi ovu zemlju i njezine ljude svakodnevno šamarali, i pravo na budućnost im krali hohštapleri. Jer, sorta koja sama sebi tepa bi se, umjesto što se prostituira kako bi joj samoj bilo bolje, pridružila upozorenjima svijeta kako se plemenskim poglavicama radi budućnosti svih mora definitivno okrenuti leđa.

Budući, međutim, ona to ne čini, nego, čast izuzecima, kukavički šuti ili se radi vlastitog dupeta na najmorbidniji način i sama prostituira, moguće je ono što nam se i danas događa – da se epitet laži i sračunate zavjere pripisuje onom što je osudio čitav svijet. Slučaj srebreničkog genocida je, uostalom, krunski dokaz tome. Za koji jedan od plemenskih poglavica tvrdi čak da nije ni postojao nego je po srijedi dogovorena tragedija kako bi se sotoniziralo, pa i bombardiralo Srbe – a nakon toga osmislio scenarij s ciljem uništavanja RS-a kao izborene srpske države zapadno od Drine“. (str. 89-90.)

Ovakva Kukićeva kritička promišljanja o intelektualcima u njegovoj knjizi prepoznao je i Esad Bajtal koji u tekstu „ U ime izdavača“, pored ostalog, naglašava sljedeće: „...ta podanička šutnja, izvan svoje semantičke samoočiglednosti i doslovnosti, kao svoj supstitut, podmeće javnosti ciljane govorne modalitete. Jer, šuti se na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora.

Govora o nebitnom. Tako cinizam javnog govorenja o nebitnom, poprima smisao maskiranja vlastite šutnje. Odnosno, figurira kao pokušaj prikrivanja odsustva kritičkog govora. Šutiti na taj način (javnim bavljenjem nebitnim) – u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji poniženih građana – znači voditi isprazne maratonske polemike oko nečega što se tih građana i njihovih života ni na koji način ne tiče“(str. 13-14.).

Kada se, dakle, sumiraju poruke iz eseja (analitičkih tekstova) koji su prezentirani u Kukićevoj knjizi Bosna i Hercegovina žarište novog političkog virusa, može se ustvrditi da oni „ne samo govore, nego i bolno, uvjerljivo i didaktički uzorno svjedoče“ o etnopolitičkom virusu koji prijeti da uništi Bosnu i Hercegovinu, ali i o mugućnostima izlaska iz etnonacionalističke zarobljenosti građana i naroda naše države.

Politička zbilja

Intelektulna posvećenost i angažiranost akademika Kukića i kroz ovu knjigu svjedoči da se pouzdane informacije o bosanskohercegovačkoj zemlji, građanima i njenim narodima mogu prenijeti i prezentirati i kroz etnopolitičke režime koji nisu naklonjeni Bosni i Hercegovini i njenim „nesamjerljivim pojedincima i grupama“. U tom smislu Kukićeva knjiga svojom ukupnom intencijom, usmjerena je protiv mitologiziranja etnopolitika, u okviru kojih određene političke i intelektualne grupe, ne polažući nikome računa, degradirajući sve vidove znanja, nastoje „da nastave ili održavaju etnopolitičke mitove odijevajući ih u naučno ruho“.

Dakle, Kukićeva knjiga o političkoj zbilji naše zemlje pristupa iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu nametnutih „vrijednosti“ o BiH koje dolaze i „sa strane“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o mjestu i ulozi građana, intelektualaca i građanski orijentiranih subjekta u razvoju i perspektivama naše domovine Bosne i Hercegovine.

Autor je univerzitetski profesor (Univerzitet modernih znanosti Mostar – Fakultet prava i sigurnosnih studija), te autor više znanstvenih i publicistički knjiga i radova iz oblasti filozofije, kulturne baštine, sigurnosti i geopolitike.