Andrej Nikolaidis: Ćamil Sijarić u Panteonu književnih velikana

U Nacionalnoj biblioteci “Đurđe Crnojević” sinoć je je obilježeno 105. godina od rođenja klasika bosanskohercegovačke i crnogorske književnosti Ćamila Sijarića. 

O životu i stvaralaštvu pisca govorio je poznati književnik i novinar Andrej Nikolaidis, dobitnik, među ostalima, književne nagrade „Meša Selimović“. Prikazan je i dokumentarni film o Ćamilu Sijariću „Bajkoviti pripovjedač“, autora Bogića Rakočevića, rađen u koprodukciji TVCG i Centra za očuvanje i razvoj kultura manjina u Crnoj Gori.

Piše: Faruk Vele 

„Ćamil Sijarić je klasik crnogorske, bosanskohercegovačke i jugoslovenske književnosti, i to budućnost ne može promijeniti! Književne mode su čudne, često nerazumljive, uvijek, dakako, prolazne, ali niti jedan u istraženom dijelu svemira poznati metod vrednovanja literature nije u stanju nauditi Sijarićevom djelu“, kazao je Nikolaidis.

Živi pjesnik

Marko Vešović, po riječima Nikolaidisa, najveći živi pjesnik našeg zajedničkog, višeimenog jezika, Sijarićev „Konak“ uvrstio je na svoju listu deset najboljih bosanskohercegovačkih romana.

„Književnost čija su mjera romani „Prokleta avlija“ i „Derviš i smrt“ ozbiljna je i značajna. A Vešović je, to zna svaki student pred kojim je govorio i svaki čovjek koji je pročitao makar pasus njegovih zapisa o literaturi, kolosalan teoretičar književnosti. Činjenica koju sam naveo – Sijarić među deset najboljih bosanskohercegovačkih romana po izboru Vešovića – hoću reći, govori nešto važno“, naglasio je.  

Vešovića, veli, nije spomenuo slučajno.

„Prije svega jer on o književnosti sudi, pravedno a nemilosrdno. Potom i zato što Vešović poznaje svijet o kojem Sijarić piše – i sam je iz tog svijeta. Kako je to formulisao Miljenko Jergović: „Sijarić je bio veliki pisac, iz kraja u kojem su se u naše vrijeme narađali veliki pisci. Ovi, u krugu koji bi se načinio šestarom, promjera ne šireg od deset kilometara: Miodrag Bulatović, Ćamil Sijarić i Marko Vešović. Iako su jedno, od istoga svijeta i jezika, njih trojica nikada se neće naći u istoj antologiji, pa čak ni istoj nacionalnoj književnosti. To je njihova, a i naša zajednička nesreća”, podjsetio je.

Da Sijarić nije živio u vremenu kada su književni panteon zauzeli Andrić i Selimović, on bi stolovao tamo!

„Ovako, Sijarić je bio veliki iza najvećih, a to je neugodna i varljiva pozicija, koje naše ljude, sklone da u čovjeku gledaju ne ono najbolje, nego ono najgore, sklone da omalovaže i prezrivo odmahnu rukom na sve što im ruke ne veže, zna navesti da ne mare za ono što ne smije biti ignorisano.

Povrh toga, primijetio je ugledni književnik i novinar iz Crne Gore, inače rođeni Sarajlija, Sijarićev tekst je, pokazalo se, bio otporan na ideološke manipulacije „koje su u posljednjih tridesetak godina masakrirale nekadašnju jugoslovensku književnost“.

„Sijarićeve knjige nisu mogle postati, čak ni nevoljni, saradnik u sijanju mržnje, nisu dodale ni plamička nacionalističkim lomačama oko kojih su svoje plemenske plesove tabanali naši nacioni. Ukucajte „Ćamil Sijarić“ u svemoćni google, to Delfijsko proročište našeg doba. Pročitaćete, između ostalog, kako se Sijarić bavio „zavičajnim temama“.  Eh. To „zavičajne teme“ nekako asocira na „zavičajna književnost“, zar ne? Kakav naopak način da se opiše klasik koji je pisao o kulturi i ljudima koje ja najbolje poznavao, dakle onoj u kojoj je rastao i onima među kojima je živio“, naglasio je.

Prisjetio se i anegdote da je jedan mladi, nadobudbni pisac svojevremeno Danilu Kišu utrapio rukopis svog, držao je, neprepoznatog remek-djela, prisjetio se Nikolaidis.

„Mladac se raspisao o Starom Rimu. Kiš je rukopis s mukom pročitao, ili nije, pa autoru, kada je ovaj došao po piščevu presudu, poručio kako bi ovaj ubuduće trebao pisati o stvarima o kojima nešto zna. Isto bi mu, vjerujem, rekao i Sijarić. Kaže jedna često citirana misao kako o onome o čemu se ne može govoriti, treba ćutati. Tako je govorio Vitgenštajn. Jeste: da se ljudi drže te misli, bio bi ovo bolji svijet. A koliko bi tek bolji bio kada bi ljudi znali ćutati i o onome o čemu su drugi već govorili bolje...“, povukao je.

Nikolaidis je naglasio da o Sijariću mudrije i tačnije niko ne može govoriti od Marko Vešovića. Stoga: da vam kažem šta o Ćamilu kaže Marko.

„Marko je „i usmenog i pisanog Ćamila Sijarića svagda doživljavao manje kao našeg savremenika, a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, uz to i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od svakog ličnog iskustva”, poručio je:

“Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji, najčešće, zapravo i nije pripovijedao nego se kroz njega sama kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada”, kaže još Vešović.

Veli i da “prirodu, reklo bi se, previše tište njene tajne pa je prisiljena da nam povremeno pošalje pokojeg Ćamila kako bi se kroz njegove riječi izlanula i od toga joj odlanulo”.

“Na Sijarićeva usta prozborili su, svojim maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen”.

Kaže Marko i kako je “Isidora Sekulić davno napisala slavni esej Istok u pripovetkama Ive Andrića, a esej o Istoku u pričama Ćamila Sijarića tek treba da bude napisan”.

“U Sijariću pjesnik i pripovjedač svagda su bili nerazdvojni i nerazdvojivi, kao u vremena kad je svaki bard bio pjevač pričā”, piše još Vešović.

Pa dodaje: ”Naša kultura, do juče usmena, nije oskudijevala u piscima koji su, kao Veljko Petrović, na primjer, bolje pričali nego što pišu, tako bar kažu oni koji su ga slušali i čitali. I za Ćamila, iz koga je govorila, na sto načina, krepčina naše usmenosti, može se reći da je ljepše pričao nego pisao, ali se mora odmah dodati da je i ljepše pisao nego pričao. Kad si ga slušao, znao si da ljepše priča nego što piše”.

Marko ću dodati samo jedno, svoje. A tiče se priče “Bunar“.

„To je priča o Džimširu Tuhovcu, iz Novoga Pazara, čovjeku koji je usnio vodu i bijelo dijete, pa odlučio iskopati bunar tamo gdje vode nema. Slijedeći svoju želju, on je rizikovao sve. I dobar posao koji je vodio sa bratom, i porodicu i zdravlje. Uprkos svemu, na kraju puta punog muka, Džimšir je našao vodu i dovršio bunar. No to mu nije donijelo smirenje. On, za kojega su držali da je poludio, ostao je izgubljen tek onda kada je želju zadovoljio. Onda kada je ispunio svoju misiju Džimšir Tuhovac ostao je sam i prazan, kao bunar bez vode. Jer to je čovjek: bunar bez dna. U središtu svakog od nas zjapi praznina, koju svim onim što govorimo i činimo uzalud pokušavamo ispuniti“, naveo je Nikolaidis.

Priče koje sam slušao odrastajući – a čovjek nikada ne odraste – bile su drugačije od onih uz koje je starao Sijarić, veli Nikolaidis.

Bunar je sandžački noir

„Pa ipak, ova njegova priča ujedno je i moja, koliko i svaka koju sam vlastoručno napisao. Čitao sam je onako kako je Sijarić nije pisao: čitajući, paralelno s njom, Hajdegerovu raspravu o autentičnoj egzistenciji i Žižekove rasprave o noir žanru. Mislim da sam je čitao dobro. Bunar je sandžački noir. Jer noir je žanr koji govori o čovjeku koji, suočen sa vlastitom željom, ima izbor: da od ispunjenja želje, koja je u klasičnom noiru otjelovljena u figuri fatalne žene, a u Sijarićevoj verziji u bunaru, odustane i spasi se, ili svoju želju slijedi do kraja, do ispunjenja, iako ono za njega znači propast i uništenje“, naveo je Nikolaidis, te zaključio:

„I tako je moguće čitati Sijarića. Kao što ga je moguće čitati i kao mitskog i kao pripovjedača balkanskog magičnog realizma, koji nije ni manje magičan ni manje realan od onog južnoameričkog.  Ovdje ću staviti tri tačke. Jer priča o svjetovima koje nam je u svom tekstu ostavio Sijarić nije dovršena. Naprotiv: još nije ni počela“.