Sporni tekst Rešida Hafizovića

Jučer smo objavili tekst Zije Dizdarevića Smutnje profesora Hafizovića. U cjelosti danas, zarad kompletnog uvida u problem, prenosimo tekst prof. dr. Rešida Hafizovića, profesora Fakulteta islamskih nauka.

Piše: Rešid Hafizović, Pogledi – Oslobođenje, 14. 7. 2011., subota, str. 34

A smutnja je gora od ubijanja (Al-Baqara, 191) - svo je kazivanje ovom prigodom svjesno započinjem ovim kur’anskim pravilom koje, između ostalog, sjajno raskriva ćud onih koji su iz nekoliko europskih centara moći kroji li planove i vukli konce u događajima tokom posljednje agresije na državu Bosnu i Hercegovinu. Tako definirano ono samo za sebe dovoljno govori. Povijest ga je nebrojeno puta posvjedočila.

Najgore uslijedilo poslije

Mi ovdje u Bosni, posebice genocidom desetkovani Bošnjaci, na vlastitoj koži smo doživjeli njegovo temeljno značenje. Nemajući dovoljno svijesti o njemu tokom krvave agresije na Bosnu, mislili smo da je ubilačka srpska mašinerija, ko ja nam je svakog da na oduzimala naše najmilije, najgore što nam se u posljednjoj agresiji dešavalo, ali je, međutim, najgore uslijedilo poslije, u našoj naknadnoj i gorkoj spoznaji o tome u kojim svjetskim centrima političke moći su se, zapravo, nalazi li glavni i pravi stratezi i idejni tvorci onoga što je u Bosni rezultiralo agresijom i etničkim čišćenjem Bošnjaka i drugih. Ispostavilo se, naime, da su srpske ubojice i zlotvori bili tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u New Yorku, u najvišem tijelu UN-a.

U njihovoj vizuri su Bošnjaci bili tek neko muslimansko pleme na Balkanu, svojom religijskom kulturom nekompatibilno sa ostatkom europskog kontinenta, a njihova djeca puke ‘cjepanice’ koje bilo ko i bilo kad može baciti u oganj, dok su tragovi njihove materijalne i duhovne kulture neugodni svjedoci njihova prisustva ondje, pa ih je s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati s lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji. Ta ko se to upravo i zbilo. Zapisi i svjedočenje ambasadora UN-a i čestitog diplomate iz Venecuele Diega Enriquea Arriea samo nas dodatno, uz ostale priloge u ovom posebnom svesku Glasnika Sarajevskog univerziteta posvećenog šesnaestoj obljetnici genocida u Srebrenici, učvršćuju u ovom našem uvjerenju i bolnoj spoznaji.

Sa onom gorkom spoznajom smo prispjeli i svijesti o tome kako nepodnošljiva lahkovjernost i zastrašujuće dječija naivnost bijaše u nama tokom krvave agresije kroz koju smo prošli?! Cijelo to vrijeme smo svoju vjeru i svoju nadu upravljali ka centrima političke moći u Europi i na Zapadu, i ne sluteći da baš oni u Parizu, Londonu, Bruxellesu, Beogradu, New Yorku i Moskvi sve vrijeme bijahu samo zatezali ‘Judin pokrov’ nad Bosnom, kako krici bošnjačkih i bosanskih žrtava ne bi doprli do ušiju svijeta. Uzdali smo se u dašak slobode koji će nam pružiti pa makar i na mjeru i samo na tren, a oni su nam većma stezali omču oko vrata, povezivali ruke na leđima i slali nas dželatu kao janjad na klanje. Kako smo samo mogli iskati milost od onih koji su se u vlastitom stogodišnjem ratu uzajamno klali do istrebljenja?! Kakvo razumijevanje smo mogli očekivati od onih koji nam stalno o toleranciji drže lekcije i trpe nas samo koliko i dokle moraju, jer za više nivoe miroljubive koegzistencije nikada nisu ni znali?! Kako smo samo gluhima u uši mogli vikati da je dijalog mnogo više od tolerancije, a da je različitost milost Božija, nikako zla kob i prokletstvo?! K tome još, sa svim uvjereni kako će nas čuti i ispravno razumjeti našu patnju! Koliko je naivna bi a vjera naša i kako uzaludna, i onda i sada.

I onda i sada

Da, i onda i sada. I danas, naime, uzalud uvjeravamo političke moćnike u Bruxellesu, Londonu, Parizu, Beogradu, Moskvi i New Yorku o vlastitoj kozmičkoj tragediji, o tolikim ciframa ubijenih, prognanih, silovanih i zlostavljanih, ali oni nas ne čuju, našoj patnji ne vjeruju, naše žrtve ne respektiraju, našu krv ne drže ljudskom. Da ni je tako, valjda bi smo i mi Bošnjaci i Bosanci, po put naroda zapadnoeuropske demokracije, nakon agresije i genocida, uživali blagodati demokratskog međunarodnog prava koje zabranjuje svaku vrstu fašističkih organizacija i fašističkog divljanja bilo gdje u svijetu, pa i u nas, prava koje i samu pomisao da se posumnja, primjerice, u žrtve holokausta u Europi i na Zapadu smatra krivičnim djelom, da ne kažem genocidom u predumišljaju. Naprotiv, dok je predsjednik Tadić nedavno u Sarajevu izjednačavao Karadžića, Mladića i ostale srpske zlotvore sa braniteljima države Bosne, dotle su mu se četničke junoše iz Srbi je šepirile Srebrenicom, mjestom strašnoga zločina ko je se upravo spremalo obilježiti šesnaestu godišnjicu genocida koji su njihovi očevi ondje netom počinili. Začu dno je to kako su nam međunarodni predstavnici u Bosni donosi li svakojake zakone, ali, gle čuda, nikada zakon o negira nju genocida u Srebrenici i u Bosni općenito. Nikada nisu na valjan način sankcionirali one političke lidere u Bosni koji javno osporavaju zemlju od koje sjajno žive, otvoreno se ponose četništvom, poriču srebrenički genocid i kontinuirano se zalažu za smrt države Bosne. Nikada se međunarodni predstavnici nisu ni zamislili, a kamoli nešto konkretno poduzeli u vezi sa historijskom istinom da je u ovoj državi koliko prije stotinjak godina devedeset procenata ove zemlje bilo bošnjačko vlasništvo i bošnjačko tlo pod nogama. A očekivali smo to tim prije jer se Europa i Zapad kunu u svetost prava privatnog vlasništva koliko i svetost prava na ljudski život. Naprotiv, oni su nam, ionako reduciranu zemlju, raskolili na pola. I Bruxelles i London i Pariz, zapravo cijela međunarodna zajednica, pa ma šta to značilo, mirno su posmatrali i sada posmatraju, sa istovjetnom bešćutnosti, nastavak genocida nad Bošnjacima koji se vrši samo drugim sredstvima i drukčijim taktikama. Tako su oni posmatrali naše stradanje tokom agresije i sa sigurne distance to registrirali, pohranjivali u svoje vlastite datoteke, a onda povremeno i selektirano izvlačili dokaze za pojedine slučajeve suđenja srpskim zločincima u Haagu, kada to njima i njihovim politikama odgovara i treba. Stoga su, prema gornjem kur’anskom pravilu, njihove ruke umrljane bošnjačkom i bosanskom krvlju kao i one četničke.

Genocidni pohodi

Šta nakon krvave agresije i genocida reći o samim srpskim ubojicama i zlotvorima? Samo to da su oni, uz potpunu vlastitu krivicu, proveli u djelo genocidne planove Londona, Pariza, Moskve i Beograda. Uz motive njihovih nalogodavaca u tom krvavom i nečasnom pirovanju postoje, naravno, i njihovi vlastiti motivi zadojeni četništvom i nacional-fašizmom. Genocidni pohod srpske vojske i srpskih paravojnih jedinica na Bosnu, Bosance i, posebice, Bošnjake osmišljen je, ko zna koliko puta, u duhu velikosrpske politike i ideje o velikoj Srbiji sa isključivo srpskim etnosom u njoj. To je dobrano znana stvar. No, ta politika nije glavni razlog onom ubilačkom nagonu i genocidnom impulsu srpskih zlotvora. Temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, čiju svijest je teško razumjeti u dvadeset prvom stoljeću, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao viteze i nacionalne heroje. Čak i da nas. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196-1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici. No, unatoč tim činjenicama, hoću još uvijek da vjerujem da je taj gen manjinski u srpskom populusu, ali i dovoljno otporan i žilav da preživi sva ko vrijeme i uskrsne u sva kom pokoljenju.

Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud? Možda Europska unija koja Srbiju, naprosto, objeručke tegli u svoje dvorište i s njom dragovoljno prima dio tog njenog sramotnog naslijeđa prema kojem se sama zvanična Srbija nije nikada decidno odredila ili ga se odrekla. Valjda, stoga, jedni druge i zaslužuju, Europska unija Srbiju i Srbija Europsku uniju po principu da slično slično privlači.

Ali to sa da na ma ni je važno. Važno je da preživjeli Bošnjaci za sebe riješe vlastitu dilemu: šta im je gore od gorega za njihovo sutra, jer boljem se teško mogu nadati nakon tako bolnih iskustava sa Europom? Ili ostati živjeti sa ubicama u svom neposrednom, najbližem susjedstvu, ili ići, opet skupa s njima, u Europsku uniju u čijim političkim centrima moći još uvijek prevlađujuću ulogu i glavnu riječ vode potomci onih koji su ubijali španske muslimane i muslimane na Siciliji, oni koji su maršira i na Bosfor, u samo srce Otomanskog imperija kako bi ga raskomadali, oni koji su svojim tajnim oružjem, muslimanskim puritanskim pokretom iz sedamnaestog stoljeća, oružjem ko je i danas prolijeva muslimansku krv u Afganistanu, Pakistanu, Somaliji i Iraku, razarali Muslimanski halifat na Istoku, oni koji upravo danas bezočno ubijaju Libiju, Egipat, Sudan, Tunis, Bahrejn, Jemen i Siriju, po vlastitoj želji mijenjajući aktuelnu kartu muslimanskog svijeta?

To je dilema kojom se Bošnjaci moraju ozbiljno pozabaviti. A što se Europske unije tiče, ona neka se brine oko toga kako da pripitomi i zauzda onaj ubilački gen zlotvora sa Balkana koji joj se već danas uvlače pod njene skute. Bošnjacima ostaje samo da vjeruju i nadaju se da će se i nad njihovim glavama ozbiljiti ono što je davno kazao apostol Pavao u jednoj od svojih novozavjetnih poslanica kako će se zlo zlotvora, u konačnici, vratiti njima i sručiti se na njihove glave.