Salmedin Mesihović: Fenomen strančarenja u BiH

Piše: Salmedin Mesihović, za Radiosarajevo.ba

Odgovoriti na pitanje šta je to strančarenje vrlo je jednostavno. Riječ je o dekadentnoj pojavi izrođenog političkog, ekonomskog, društvenog i kulturnog sustava u kojem interesne skupine koje se bore za vlast gube u svojoj suštini (ne i formi) idejni i ideološki identitet i postaju same sebi svrha. Radi se zapravo o zadovoljavanju osobnih ambicija.

Ulizivanje proporcionalno ranijem pljuvanju

Tada se sve granice koje razdvajaju moralni i vrijednosni sistem od ćiftinstva nemilosrdno brišu, kriminal postaje norma življenja, poštenje ili greška ili otežavajuća okolnost, a dekadencija vodi do opštedruštvenog rasula. Ukratko, to je sistem koji postoji nešto duže od dvije decenije na području bivše SFRJ, naravno pod kišobranom inostrane i bosanskohercegovačke finansijske i upravljačke birokratije. Mora se priznati da taj kišobran vrlo uspješno povlači pijune na šahovskoj ploči zapadnog Balkana i Bosne i Hercegovine (uključujući oba njena entiteta – Federaciju i Republiku Srpsku, svih 10 kantona, distrikt Brčko i grad Sarajevo). Takozvani nacionalni predstavnici i vjerski velikodostojnici, ta kakistokratska mješavina, sa većinom svojeg nižeg činovništva su, međutim, primarni sprovoditelji dekadense. U toj mješavini se tako nailazi i na brojan birokratski sloj bivših članova svih Saveza komunista inače sada zakletih antikomunista koji su se transformisali u blagoglagoljive spasioce nacija, religija, naroda i sekti.

Svako sa svakim, svi protiv svih

Miroslav Krleža je u „Tumaču domobranskih i stranih riječi i pojmova“ (na kraju svoje knjige Hrvatski bog Mars) pod natuknicom „Nagodba“ dao sljedeći zaključak: „... i tako ih je onda đavo odnio: i krunu i sporazume i političare i slomove i poraze i iluzije, programe, parlamente, i stranke.“ Ova Krležina rečenica na vrlo jezgrovit ali i tačan način opisuje trenutno stanje na političkoj sceni BiH, odnosno oba njena entiteta. Tako je, uostalom, funkcionirao i političko–stranački sustav kraljevine SHS/Jugoslavije, čiji se neuspjeli i karikaturalni pokušaj višestranačja već duže od dvije decenije ponavlja na istom prostoru.

U tom sustavu parlamentarnog kačamaka i tamburica, bilo je nemoguće znati ko je sa kim ni, bi ko će s kim naposljetku završiti. Sve su opcije bile otvorene, a ništa kratkotrajnije nije bilo od „časne političke“ za formiranje koalicije. Pa je republikanski i hrvatsko–seljački tribun Stjepan Radić najprije šurovao sa Kominternom, a onda za par mjeseci ušao u koaliciju sa liderom radikala, Nikolom Pašićem. I jugomuslimanski Mehmed Spaho i klerikalni Korošec su na kraju utočište našli u Radikalnoj zajednici u „čeličnom“ zagrljaju protofašističkog i velikosrpskog premijera Milana Stojadinovića. To je bio strančarski svijet koji je izrodio takvu vrstu haosa privremenih svrstavanja, da se lider ondašnje Socijalističke partije Jugoslavije, socijal-revizionista i socijaldemokrata Živko Topalović na kraju našao u najbližem okruženju Draže Mihajlovića.

Na sličan način se odvija i stranačka i politička aktivnost u BiH. Tako već tri mjeseca nakon oktobarskih izbora traje sapunica “Formiranje vlasti“, koja demokratskom procesu nalikuje, koliko i široko hvaljena umjetnička ostvarenja „Šeherezada“ ili, još bolje „Očajne kućanice“. Nova bosansko–balkanska zakonitost glasi: “Pljuvanje je proporcionalno ranijem ulizivanju, i obrnuto ulizivanje je proporcionalno ranijem pljuvanju“. Riječ je o vrlo jednostavnoj jednadžbi koja se u praksi iskazuje kao Avaz + SBB pljuju SBiH do samoga kraja 2010. = Avaz + SBB pozivaju SBiH da zajednički spase BiH nakon nove 2011. Naravno, ista jednadžba je posve primjenjiva na druge političke eksponente (SDA, SNSD, SDP, oba HDZ, HSP, SDS, PDP, Lijanovići).

SDP-ova 'jaka reč' (Foto: Sdp.ba)

„Jaka reč“ ubila SDP

Ako se igra u okvirima onoga što zahtijeva ovakav sustav, onda je svaki rezultat utakmice unaprijed određen. Igra se na njihovom stadionu, po njihovim pravilima, sa njihovim sudijama, i pred njihovim gledalištem i teško je uopće igrati ravnopravnije, a još teže dobiti meč, naravno ako nisi jedan od njih. No, ima li tada borba ikakvog smisla, jer postojeći sistem nije izumio taster za svoje uništenje. I upravo je to ključ postizbornih kombinatorika. Napokon, konstitucija funkcioniše tako da je teorijski moguće, ali praktično teško izvodljivo da samo jedna opcija pobijedi. Moguće je biti apsolutni ili relativni pobjednik samo u konsocijacijskim uvjetima, tj. u okvirima jedne od tri konstitutivne nacije i njihove zaokružene teritorijalnosti.

Za mnoge intelektualce i građanski raspoložene pojedince, SDP BiH je predstavljao taj most koji bi mogao i trebao da postane most nad konsocijacijskim udubinama. Međutim, najuže rukovodstvo SDP-a nije uspjelo da artikulira svoju politiku i da se etablira na prostoru gdje su Srbi i Hrvati većina (a to je nešto više od 70 % BiH), što je ustvari činjenica još od prvih takozvanih demokratskih izbora 1990. i traje već dvadeset godina.

Vrlo je teško očekivati da će nakon učinjenog na ovim izborima i „jakih riječi“ izgovorenih u postizbornom vremenu, to biti moguće uopće učiniti u dogledno vrijeme.

Fatalna je greška što SDP BiH nije prije izbora pokušao napraviti jednu posve drugačiju političku opciju: stranački i vanstranački bastion progresivne i udružene ljevice, jer je opšti interes iznad svih personalnih animoziteta i osobnih ambicija. Ideja je najbitnija, pojedinac je samo sredstvo realizacije ideje. Veliki broj ljevičara koji nisu socijaldemokrati od anarhista do socijal-liberala još uvijek postoji u Bosni i Hercegovini. Oni bi, iako stranački neangažirani bili spremni pomoći ljevici. Isto tako, koliko god izgledale male i niz drugih ljevičarskih i lijevo-centrističkih stranaka bi takvoj koaliciji dodatno pomogle, kako se glasovi ljevice ne bi raspadali. Umjesto toga bili smo svjedoci kratkih, ali žestokih predizbornih žaoka upućenih između velikog SDP-a i malih partija kao što su NS, SDU i NSP (umjesto da su se međusobno nadopunjavali i pomagali).

Posljedice su jasne: SDP-ovi koalicioni partneri su danas je HSP (stranka prilično revizionističkih pogleda na Drugi svjetski rat), i čiji se predsjednik nije proslavio kao premijer Zapadnohercegovačkog kantona/županije te NSRZB, stranka jedne privredne korporacije. Ne bi trebalo ni zaboraviti ni pokušaje pregovaranja sa SDS i PDP. Ne smije se zaboraviti da je SDP dobar dio glasova zaradio isključivo radi predizbornog forsiranja simbolike Waltera, ZAVNOBiH-a, te soundtracka iz „Bitke na Neretvi“, da bi se potom upustio u klasična strančarenja svojstvena oportunističkom idejnom socijal-revizionizmu sa političarima koji se definitivno ne bi mogli uklopiti u viziju valterovsko–zavnobihovske poruke. Podsjetimo, i rukovodstvo nekadašnje članice Socijalističke internacionale, Socijalsitičke partije Jugoslavije bilo je prisutno na Svetosavskom kongresu, koji je Jugoslovenska vojske u otadžbini Draže Mihailovića organizovala polovinom januara 1944 u selu Ba.

Maligne namjere SNSD-a i HDZ-a

Istovremeno i SDA vodi „zakrabuljeni ples“, u kome njen predsjednik govori da je na rukovodstvu SDP-a odgovornost, čime ovu stranačku rašomonijadu vrlo vješto prebacuje na „starijeg platformskog partnera“.

Razlika u rezultatima izbora na dijelu BiH gdje su Bošnjaci većina nije u toj mjeri velika da bi SDA sebe mogla predstavljati u javnosti kao nevinog promatrača (i koji bi se na kraju pojavio kao spasitelj ove sve očajnije situacije). Ovakvu situaciju najbolje kapitaliziraju SNSD (sa svojim koalicionim satelitima i mlađim partnerom SDS-om) i HDZ (i onaj sa brojkama i onaj bez brojki, te naravno njihovi sateliti) koji homogeniziraju svoj birački potencijal i naravno većinsko stanovništvo Republike Srpske i kantona i dijelova kantona sa hrvatskom većinom.

Njihove namjere su vrlo maligne. Naravno, to definitivno vodi ka betoniranju situacije i produbljivanju podjela već znatno ranije učinjenih konsocijacijskim i teritorijalnim podjelama. SBB po uzoru na svoga dugogodišnjeg rivala SBiH lovi u mutnom.

Nove evropske lijeve perspektive i BiH

Dok se čitava Evropa ljulja kao klackalica i nepovratno kreće ka formiranju nove Evrope oslobođene neoliberalne finansijske džungle, naše stranačke i lokalne vođe, još uvijek nastupaju sa dokazano pogubnim šarenim lažama.

Bosna i Hercegovina svoju šansu, dakle mora tražiti u novoj ekonomskoj i političkoj misli, a to je postmoderna pluralna ljevica, oslobođena strančarske logike otuđivanja od građana. Ta pluralna ljevica bi obuhvatila široki spektar organizacija lijeve provenijencije. Frontovski pristup bi tako nesektaški obuhvatio i uvažavao i anarhosindikaliste i anarhokomuniste, i libertijance, i trockiste i titoiste i luksemburgiste, i eurokomuniste, i lijeve socijaliste, i socijaldemokrate, i socijal-liberale, i progresiste, i pobornike teologije oslobođenja (vrlo prihvatljive i potrebne u ovom novom pokretu), nezavisne marksiste i slobodne ljevičarske mislioce, pa zašto ne i one koji istinski vole narod kojem pripadaju i ponosni su na svoju nacionalnu i narodnosnu pripadnost, ali im je strano svako ispoljavanje šovinizma.

Samo se takvim objedinjavanjem može izbjeći igra na terenu na kojem se ne može dobiti. To je ustvari jedini način da se zatvore rascjepi konsocijacija i teritorijalnih podjela na tri dijela, kao i da se zatvori poglavlje pljačkanje svih naroda u Bosni i Hercegovini.

Na prostoru BiH (i to u oba njena entiteta, kantonima... itd.) postoji čitav niz nadstranačkih i nestranačkih organizacija i asocijacija (koje nemaju ambiciju postati stranke), koje su napredne, ljevičarske i progresivne. Za razliku od stranaka one međusobno dobro funkcioniraju i međusobno se nadopunjavaju, bez personalnih ambicija i sukoba. Naravno preduvjet bez kojeg se ne bi mogao ostvariti projekt, jeste da svi koji u njega ulaze, budu nekompromitovani mutnom političkom prošlošću.

Iako na prvi pogled izgledaju malobrojne, dijalektički materijalizam nas, kao dinamičan način razumijevanja djelovanja prirode, društva i misli uči da se, pod određenim okolnostima, stvari mogu pretvoriti u svoju suprotnost. Sada je akumulirano društveno nezadovoljstvo potrebno kapitalizirati i usmjeriti, pa i funkcionizirati u stvaranje jednog takvog zajedničkog nadstranačkog bloka, kako bismo zajedno gradili bedem nove ljevice, demokratije, socijalizma, republikanizma i slobode.

Drugi tekstovi istog autora

Otvoreni i licemjerni neonacisti u BiH

Između ideala i prijetnji