Philippe Baqué: Nasukana 'organska' poljoprivreda

Pilići uzgojeni u kavezima, paradajz u svako doba godine, voćnjaci u kojima se izrabljuju radnici iz siromašnih zemalja... Da, i to je sve „organska poljoprivreda“! Tako jedan pokret koji je započet u cilju zaštitite sitnih poljoprivrednika i odbacivanja masovnoproizvođačke logike rizikuje da se nasuče na policama super-merkata. Tekst je originalno objavljen u februaru ove godine u časopisu Le Monde Diplomatique.

Industrija u procvatu: Organska poljoprivreda 

Piše: Philippe Baqué
Prevod: Ivan Radeljković

„Ekologe i šezdestosmaše su zamijenili profesionalci!“ Tako se izrazio u junu 2009. jedan tehničar velike zadruge „Terres du Sud“, koja je, u departmanu Lot-et-Garonne organizirala jedan dan „posjete“ farmama za intenzivnu proizvodnju... organskih pilića. Performanse postrojenja koja ova zadruga daje po principu „ključ u ruku“, krediti i poticaji iz javnih fondova, imali su za cilj da preobrate poljoprivrednike koji su bili pozvani. I zaista, moćne poljoprivredne zadruge,  povezane sa velikim markama poljoprivredno-prehrambene industrije, danas su se dale u bespoštednu konkurenciju u proizvodnji ovih pilića u koje niko ne može sumnjati, u snabdijevanju velike distribucije i kolektivnih restorana. One koriste novu evropsku direktivu, koja omogućava proizvođaču da proizvede do sedamdeset pet hiljada pilića sa „organskim“ mesom godišnje, i ne postavlja granice za dimenzije prostora za uzgoj koka nosilja bioloških jaja.

Velike zadruge su razumjele da mogu zarađivati mnogo upravo uz pomoć one vrste poljoprivrede koju su dugo vremena pokušavale da ocrne. Primjenjujući, razumije se, svoje metode. „Proizvođači imaju veoma stroge ugovore i gube svaku nezavisnost“ – tvrdi Daniel Florentin, član Konfederacije seljaka, bivši uzgajač organske peradi koji je radio sa zadrugom Lande Maïsadour. „Našli su se u teškim dugovima koje moraju otplaćivati barem dvadeset godina i moraju predati sve što proizvedu zadruzi koja se obavezuje da će to otkupiti, ne određujući unaprijed cijenu. To je ustvari čisti integracijski postupak, uobičajen kod konvencionalnog intenzivnog uzgoja.“

Od 1999, zbog sanitarnih i ekoloških problema, potrošnja organskih prehrambenih proizvoda raste u Francuskoj 10% godišnje. 2009, bez obzira na krizu, poslovni dobitak od organskih proizvoda je porastao za 19%.  To tržište, koje je dugo bilo marginalno, postalo je unosno i na juriš su ga zauzele velike distribucijske kompanije, koje sada realizuju više od 45% ukupne prodaje.

Ipak, u 2009, uprkos povećanom broju proizvođača, organska poljoprivreda je predstavljala samo 2,46% od korištenih poljoprivrednih površina. Da bi se zadovoljila potražnja potrošača, akteri koji dominiraju tržištem su izabrali dva riješenja: masovno korištenje uvoznih proizvoda i razvoj organske intenzivne i industrijske poljoprivrede.
 
Koncept organske poljoprivrede je rođen i razvijao se u Evropi kao reakcija na hemijsku i masovnoproizvođačku poljoprivredu koja je bila na vrhuncu iza Drugog Svijetskog rata. Na početku šezdesetih godina, mreža sitnih organskih proizvođača i potrošača stvara „Nature et Progrès“. To udruženje se svidjelo jednom dobrom dijelu urbane populacije koji odlučuje da želi da se vrati zemlji i razvija veze sa raznim ekološkim i političkim pokretima, kao što je anti-nuklearni pokret i sindikat Seljaka-radnika u sedamdesetim godinama, a zatim, od devedesitih godina i sa Konfederacijom seljaka sa anti-GMO pokretima (GMO – genetski modifikovani organizmi). Zbog toga, u „Nature et Progrès“ su malo po malo uveli u svoje norme određene principe: odbijanje sintetičkih proizvoda, tretiranje prirodnim proizvodima, raznolikost i rotacija kultura, nezavisnost preduzeća, obnovljiva energija, zaštita sitnih proizvođača, bioraznolikost, korištenje seljačkog sjemena, slobodan odabir hrane... Da bi se potrošnji opet dao smisao i ponovo stvorile društvene veze, prodaja organskih proizvoda je zagarantovana na lokalnim tržnicama, vašarima i u kupovnim grupama, iz kojih će nastati mreža takozvanih „Biocoop“.  Statut „Nature et Progrès“ je nadahnuo statut Međunarodne konfederacije pokreta za organsku poljoprivredu IFOAM, koji je usvojen 1972, i koji sa poljoprivrednim kriterijima povezuje ekološke, društvene i humanitarne ciljeve.

Tržište kojim vladaju posrednici
Ipak, seljački i socijalni pokret vezan za takvu vrstu poljoprivrede ne uspijeva da postane jedinstven pokret. U osamdesetim godinama, pravilnik koji su službeno priznavali u „Nature et Progrèsu“ postoji paralelno sa drugima, njih petnaestak, koje su načinili različiti pokreti. 1991, pad izgovorom da vlada prevelika konfuzija, Bruxelles je uveo jedan jedini za cijelu Evropsku uniju, čija primjena od strane francuske države će dovesti do stvaranja marke AB (Agriculture biologique). Organizacije zadužene za izdavanje certifikata, koje su privatne i komercijalne, prisvojile su sebi kontrolu izdavanja certifikata, koju su do tog trenutka vršile komisije proizvođača, potrošača i reformista.

To je trenutak ozbiljne krize za „Nature et Progrès“. Neki članovi su odlučili da bojkotuju tu marku. Drugi, privučeni certificiranim organskim tržištem u punoj ekspanziji, napuštaju udruženje. „Izdavanje certifikata je pogodovalo velikim distribucijama nauštrb mreža solidarnosti“ – objašnjava Jordy Van Den Akker, bivši predsjednik udruženja. „Ekologija i socijalna pitanja, koji su za nas važne vrijednosti organske proizvodnje, nisu više povezani sa ekonomskim aspektom. Ta marka i evropska direktiva su omogućili razvoj jednog međunarodnog tržišta olakšavajući slobodan protok proizvoda, trgovinu i konkurenciju. Mi se u svemu tome ne prepoznajemo.“

Jedna nova evropska direktiva, koja je stupila na snagu 1. januara 2009, dozvoljava, između ostalog, 0,9 % GMO-a u biološkim proizvodima i izuzetke za tretiranje hemikalijama.  „Biološka poljoprivreda je posve nespojiva sa GMO-ima – reaguje Guy Kastler, stočar iz pokrajine l'Hérault i aktivista „Nature et Progrès“. „Mi i dalje zahtjevamo 0 % GMO-ova! Nova direktiva određuje standarde i ne obazire se više na poljoprivrednu praksu. Prešli smo sa propisanih sredstava – koju metodu proizvodnje se koristi – na propisane rezultate – koji ostatak je uočiv u krajnjem proizvodu. Tako su otvorena vrata stvaranju jedne uopštene masovne bio-industrijske poljoprivrede.“

U tom procesu, poljoprivredne zadruge prednjače. Zahvaljujući naročito hrani za perad, čija proizvodnja, a potom i njena prodaja poljoprivrednicima, garantira velike mogućnosti za nepošteno sticanje profita. Stara francuska direktiva je propisivala za jednog organskog proizvođača da mora proizvesti bar 40 % hrane za životinje na sopstvenoj zemlji. Ta veza sa zemljom nije uvrštena u novu evropsku direktivu. Uzgajač kupuje od zadruga svu hranu, u kojoj je soja jedan od glavnih sastojaka. U Francuskoj 2008. godine, proizvodnja organske peradi se povećala za 17 %, dok se proizvodnja organske soje smanjila za 28 %. Nametnula se uvozna soja, koja je mnogo jeftinija.

U novembru 2008. je povučeno sa tržišta tristo tona organske soje porijeklom iz Kine, uvezenih preko jedne filijale zadruge Terrena, zato jer je u njoj utvrđen visok postotak melanina, izuzetno toksičnog proizvoda. Od tada je preduzeće prestalo da posluje sa azijiskim gigantom, ali, da bi se zadovoljile potrebe za hranom za organske piliće na Velikom zapadu, snabdijeva se na međunarodnom tržištu na kojem vladaju posrednici, koji se ne ističu baš po transparentnosti.

Organska soja koja se kupuje u Italiji – a koja može biti iz Rumunije ili Poljske – u konkurenciji je sa sojom iz Brazila. Nju uzgajaju mali proizvođači u državi Parana, koji rade za velike izvozničke kompanije, i naročito oni u državi Mato Grosso, gdje se kompanije za organsku poljoprivredu – čiji vlasnici odbijaju posjete novinara – ponekad prostiru na čak pet hiljada hektara. Ta država je takođe najviše umješana u uništavanje amazonske prašume. Po podacima Wwf-France, dva miliona i četristo hiljada hektara šume nestaju svake godine u Južnoj Americi, direktno ili indirektno zbog soje. Pa ipak, za brazilsku organsku soju se ne traži nikakva potvrda koja bi garantovala da njena proizvodnja nema veze sa ovom katastrofom.

Iako organska poljoprivreda predstavlja tek manji dio aktivnosti velikih zadruga, ipak one žele da nametnu svoju volju i premoć. „Terrena“ je kupila preduzeće „Bodin“, lider u francuskoj organskoj piletini; zadruga „Le Gouessant“ je sada već vlasnik Francuskog udruženja za organsku poljoprivredu; „Euralis“ posjeduje značajne kvote „Agribio Uniona“... Mnoga međuprofesionalna udruženja za promociju organske poljoprivrede i skoro sve poljoprivredne komore – koje su sve više implicirane u rukovođenju takvim tipom poljoprivrede – su pod uticajem velikih zadruga. Nacionalni institut za kontrolisano podrijetlo (Inao) koji je zadužen za kontroliranje primjene evropske direktive u Francuskoj, vodi Michel Prugue, predsjednik „Maïsadoura“ koji na tržištu prodaje različite vrste genetski modificiranog sjemena.  

Ove zadruge, koje ni najmanje ne negiraju korištenje hemikalija u takozvanoj „konvencionalnoj“ poljoprivredi, ojačavaju svoje veze sa multinacionalnim kompanijama koje vrše istraživanja i prodaju genetski modifikovane organizme. 40 % dionica „Maïsadour-sjemena“, jedne filijale „Maïsadoura“, posjeduje švicarska kompanija „Syngenta“, nasljednica agrohemijskih aktivnosti „Novartisa“. „Maïsadour-sjemena„ posjeduje proizvodne fabrike u raznim dijelovima svijeta.  Rastući uticaj zadruga sa finansijskim interesima u sektoru genetski modifikovanih organizama vjerovatno ima neke veze sa odlukom Evropske komisije da dozvoli iznos od 0,9 % za genetski modifikovane organizme koji se tolerišu u organskim proizviodima, iako se tomu protivio evropski parlament.

Francuska uvozi više od 60 % organskog voća i povrća koje troši. „ProNatura“ je francuski lider što se tiče snabdijevanja tim voćem i povrćem u velikim samoposlugama. Za manje od deset godina, ovo preduzeće sa jugo-istoka Francuske je udesetostručilo svoj profit i progutalo četiri druge kompanije. Četvrtina njegovih proizvoda potiče iz Francuske, a ostatak se uvozi iz Španije (18%), Maroka (13%), Italije (10%) i iz četrdesetak drugih zemalja. „ProNatura“ je bila prvo preduzeće koje je stavila na tržište voće i povrće izvan sezone.

To ne spriječava njegovog osnivača, Henrija de Pazzisa, da se zalaže za poštovanje prema zemlji, prema okolišu, prema seljaku i prema potrošaču. No, zakon koji su nametnule velike kompanije za distribuciju je daleko od tih principa. „Za organsku poljoprivredu su usvojili iste razorne mehanizme kupnje koji se koriste u konvencionalnoj proizvodnji,“ objašnjava de Pazzis. „Potiču na agresivnu konkurenciju. Neki od naših proizvoda su van tržišta zato jer drugi dobavljači daju mnogo niže cijene od naših.“ U ratu cijena, u kojem su „ProNatura“ i druge export-import kompanije odlučile da učestvuju, socijalni aspekt i zaštita okoliša nemaju nikakvo mjesto.

Iste metode, 'certifikati'
Već dvanaest godina, „ProNatura“ uvozi španske organske jagode koje proizvodi kompanija „Bionest“. Vlasnici, Juan i Antonio Soltero, posjeduju u okolini grada Huelva pet stotina hektara staklenih bašti, koje se na prvi pogled nimalo ne razlikuju od hiljada konvencionalnih  staklenih bašti što prekrivaju tu ravnicu, uništenu zbog monokulture jagoda koja izrazito zagađuje okoliš i zasniva se na izrabljivanju radnika. Kao i druge firme, „Bionest“ se nalazi u parku prirode Doñana, koji je upisan u UNESCO-ovu listu svjetske baštine.  U WWF-Španija tvrde da se staklenici šire na manje ili više nezakonit način na području parka, te da agresivno utječu na okoliš, ugrožavajući pogotovo prirodne zalihe vode.  

„Bionest“ ne poštuje biološku raznolikost (one malobrojne sorte jagoda koje se koriste su iste kao i u konvencionalnim staklenicima), praktikuje monokulturu, unosi gnojivo u biljke uz pomoć sistema navodnjavanja kap po kap... Njihove metode uzgajanja se ne razlikuju mnogo od metoda koje se koriste u konvencionalnim staklenicima u okolini Huelve. Jedino certificirani inputi garantuju oznaku organske proizvodnje. Za berbu, „Bionest“ zapošljava na stotine Rumunjki, Poljakinja i Filipinki... koje se nalaze u izuzetno nepovoljnom položaju. Cijela ova tema je izrazito osjetljiva, i vlasnici „Bionesta“ odbijaju da prime novinare i daju objašnjenja.

Te žene vrbuju direktno u njihovim zemljama španjolske udruge poslodavaca, i one pristižu u Španiju svake godine sa vizama i „ugovorima o porijeklu“ na određeno vrijeme. Budući da nisu upoznate sa svojim pravima, u potpunosti su podložne poslodavcima, koji ih izrabljuju kako god hoće.  Francis Prieto, član Sindikata radnika na selu (SOC), organizuje nenajavljenu posjetu u prostorije gdje obitavaju radnice „Bionesta“. U potpunosti izolirane, između staklenika, ove žene su podvrgnute dosta strogim pravilima: zabrana posjeta, kontrolisani izlasci, oduzeti pasoši... „Prestrašene su od svojih gazda, objašnjava Francis Prieto, i podvrgnute su istom izrabljivanju kao i ostale sezonske radnice u Huelvi, sa naročito teškim uslovima rada“.

„Bionest“ nije neki izdvojen slučaj u Andaluziji. U okolini Almerie, „AgriEco“, sa stotinu šezdeset hektara staklenjaka, proizvodi, pakuje i stavlja na tržište od septembra do kraja juna više od jedanaest hiljada tona „organskog“ paradajza, paprika i krastavaca. U staklenjacima opremljenim sa najsavremenijim tehnologijama, imputi su certificirani kao organski, a sezonske radnice su Rumunjke i Marokanke. Direktor Miguel Cazorla ponosno predviđa skoro širenje kompanije. Izvoženo uz pomoć nebrojenih kamiona u sve velike samoposluge i specijalizirane „organske“ i „bio“ prodavnice u Evropi, povrće „AgroEco“ je od početka zime u izravnoj konkurenciji sa proizvodima iz „organskih“ staklenjaka iz Italije, Maroka, Izraela... Na obalama Sredozemlja, trgovački rat postaje sve nemilosrdniji, na sve veću dobit posrednika.

Daleko od ovih aberacija industrijske organske proizvodnje, malu poljoprivrednu zadrugu „La Verde“, u andaluskim planinama oko Cadiza, stvorili su u osamdesetim godinama dnevni najmnici članovi Sindikata radnika sa sela, koji su se na kraju frankizma hrabro borili da dobiju svoj komad zemlje. Na četrnaest hektara, šest porodica uzgaja povće, voćke, i drže nekoliko krava i ovaca. Cijelu svoju proizvodnju prodaju u Andaluziji, uz pomoć jedne druge zadruge, „Pueblos Blancos“, koja okuplja dvadeset dva mala poljoprivrednika ili organske zadruge. „Mi smo se među prvima odvažili na organsku poljoprivredu, objašnjava Manolo Zapata. To je bilo sasvim u skladu sa poljoprivredom naših djedova i pradjedova, i išlo je u korak sa našom borbom. Ako organska poljoprivreda ne služi tome da vrati poštenje, pravdu, autonomiju, samoopstojnost i prehrambeni suverenitet , onda nema nikakvog smisla. Ovi što izdaju certifikate nam nimalo ne pomažu. Poljoprivrednik koji ima raznovrsne kulutre i koji uzgaja više sorti oporezovan je više nego onaj koji se bavi intenzivnom monokulturom.

Zbog toga što su javno razotkrili podršku koju glavna organizacija za izdavanje certifikata u Španiji, Andaluski komitet za ekološku poljoprivredu (CAAE), pruža velikim preduzećima koja se bave „organskim biznisom“, „La Verde“ je bila podvrgnuta čitavoj lavini kontrola i inspekcija. Budući da su njeni članovi osnovali najvažniju banku za seljačko sjeme u Španiji, koja osim što obezbjeđuje njihove usjeve, snabdijeva sve sitne organske proizvođače u pokrajini, oni strahuju da će se represija obručiti na njih. „Postoje norme i zakoni koji ukidaju pravo što se prenosilo s koljena na koljeno od njihovih predaka, da koriste sjeme koje potiče sa njihove zemlje, i to nas spriječava da dobijemo certifikate za drevne sorte koje smo sačuvali.“ Evropska regulativa za organsku poljoprivredu obavezuje da se koristi certificirano organsko sjeme. Ako ne postoji, morate koristiti konvencionalno sjeme koje postoji na tržištu. „U ovom trenutku, sve se odvija na rubu zakona, ali ako jednog dana prodaja naših proizvoda postane zabranjena, prisiliće nas da sijemo sjeme koje prodaje Monsanto“.  Ugledajući se na neke seljake iz „Nature et Progrès“, članovi „La Verde“ razmišljaju da se povuku iz organske certifikacije.

U ovom trenutku, slučajeva kao što je „La Verde“ ima sve više, u Kolumbiji, Boliviji, Brazilu, Indiji, Italiji, Francuskoj... Otpor prema organskom i bio-biznisu se organizuje na cijeloj planeti. Sve veći broj seljaka, ruralnih zajednica i malih zadruga proizvođača brane seljačku poljoprivredu i jedan tip ekološke poljoprivrede, i promiču preduzeća po mjeri čovjeka (i ljudskih dimenzija), koja poštuju bio-raznolikost i prehrambeni suverenitet. Mnogi odbijaju da traže certifikate, i praktikuju sisteme garancije koji se zasnivaju na odnosu razmjene i povjerenja između proizvođača i potrošača. Šire se mreže za zaštitu seljačkog sjemena, da bi se izborili za pravo seljaka da proizvode i prodaju sopstvena sjemena.

U Francuskoj, Udruženja za opstojnost seljačke poljoprivrede (AMAP), koja dovodi u direktan kontakt proizvođače i potrošače bez posredovanja tržišta, imaju toliko uspjeha da ne mogu zadovoljiti svu potražnju. Udruženje „Terre des Liens“ uspješno skuplja fondove solidarnosti za pomoć mladim poljoprivrednicima koji započinju i koji privlači biološka/organska poljoprivreda. Da bi se ogradila od evropske direktive, Nacionalna federacija za biološku poljoprivredu (FNAB) stvorila je novu oznaku: „Bio-cohérence“ („Bio-dosljednost“). Biće to dodatak službenom certifikatu, i zahtijevaće poštovanje mnogo strožih pravila i poštovanje principa koje je usvojio IFOAM 1972. Mimo zvanične regulative, „Nature et Progrès“ brani svoja pravila koja štite organsku/biološku seljačku poljoprivredu.

Pitanje da li će društvene i ekološke vrijednosti biti dio ciljeva onih koji proizvode, prerađuju i troše organske proizvode biće presudno za budućnost organske poljoprivrede. Da li će ona postati obični dio tržišta, kao i drugi podvrgnuta jedino interesima ekonomskog liberalnog kapitalizma? Ili će i dalje biti vinovnik alternative liberalnom kapitalizmu?