Nedim Jahić: Sloboda govora i uništenje Jevreja

Piše: Nedim Jahić

Otvorena debata o pitanju granica između slobode izražavanja i govora mržnje, ovih dana se vodi između uredništva Oslobođenja s jedne strane, i ostataka građanskog društva s druge strane. Neosporno je da se u vremenu gdje Hafizović istupa sa teorijama rasne supremacije i Pozderović sa najavom uništenja jevrejskog naroda, bliži kraj glasovima otpora, vrijedi još jednom ukazati na bunilo koje prijeti da postane prirodnom pojavom u javnom diskursu.

Nije Admir Pozderović mogao ni sumnjati da će samo u jednom danu zabilježiti pažnju kakvu nakon godina žestokog antisemitizma nije postigao Fatmir Alispahić. Nakon što uređivački kolegij vjerovatno nije ni pročitao njegov osvrt „Muhamedova a.s. predskazanja: Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf Islama“, kanda se nekoj budali u strukturi odlučivanja učinilo da će po samom naslovu ovaj prilog biti prikladno ramazansko štivo, pa su ga raskomadali i ubacili u Oslobođenje.

Vrhunac se dogodio 23. augusta, kada je na 42. stranici sarajevskog antifašističkog lista iskočio naslov „Obračun protiv Antihrista i Židova“. Većina je sadržaj teksta čitala u nevjerici, niko razuman nije ni mogao namisliti da će takav naslov stići do slobodarskog Oslobođenja.

Jasno je da bi svako sa odgovornim stavom spram pitanja govora mržnje, već po uvodnim naznakama mogao prepoznati neprihvatljivost teksta i ne dopustiti da u štampu odu redovi koji najavljuju uništenje jevrejskog naroda. Otišlo je tog jutra sarajevsko Oslobođenje, kao što i svakog jutra ode, baš onako kako je išlo kada su taj ponositi list kupovali svi oni što su prkosili suludim nacionalnim ideologijama, dok to i nije bilo pametno vrijeme za tražiti ga među silnim izborom u mahalskom granapu.

Dva dana je trebalo urednici da građanstvu ponudi odgovor i objašnjenje, zdravo društvo bi tu očekivalo barem da se urednički kolegij pošalje na zimski san, ako već nisu u stanju ponuditi valjano izvinjenje. Ipak, ništa od toga nije došlo, već se ponosito vodstvo glasa slobodnih drznulo na nastavak debate o Pozderovićevom zenitu umjetničkog i političkog izričaja.

Kao odgovor nareakciju Amera Tikveše, Vildana Selimbegović prije svega postavlja par kontra-stavova, na nivou pitanja: Da li Pozderović ima pravo na svoje mišljenje? Jasno da ima, čak mu se i ne treba sporiti građansko pravo da se kroz Partiju pravog puta zalaže za uspostavu islamske države. Ono što namjerno zapostavlja u ovom pitanju jeste suština teksta, baš taj segment u kojem je ta sloboda mišljenja davno prešla u govor mržnje, jer po mom skromnom  mišljenju dopustiti nekome da neometano vazi o „Jevrejima koji će se skriti iza drveta garkad“, kada dođu „naše“ meraklije, prelazi sve granice koje uvažava slobodno i građansko društvo.

Igra sa slobodom misli se nastavlja kroz pitanje slobode prostora za autore koji nisu istomišljenici uredničkog kolegija, te prava na drugo i drugačije mišljenje. Ovdje je očigledno preduga debata sa Sanjom Vlaisavljević dala doprinos izvrnutom razumijevanju argumentacijske logike. Kao što je i Vlaisavljevićeva rekla da nije dovoljan razlog da se glava mogla izgubiti zbog Miloševićeve politike da bi se osporavalo političko opredjeljenje Kusturice, tako i Oslobođenje daje pravo na drugo mišljenje, koje u ovom slučaju među osnovnim tezama ima i uništenje Jevreja.

Dakle, urednica Oslobođenja poziva sve na debatu o onome o čemu se ne debatuje, a to je antisemitizam u riječi i stihu. Cijela poenta se gubi u nastavku teksta, budući da je osjetno da i samo uredništvo shvata faličnost svoje teze. Naime, od trećeg pasusa se već pogubila osnovna argumentacija, a osvrt se prebacuje na temu žrtve Oslobođenja, koje nazivaju svim i svačim – islamofobima, pa sada islamofilima, što bi kao trebalo značiti da su oni jedini objektivni kritičari društva, budući da ih sa svih strana prozivaju.

Zanimljivo da se nisu puno uhvatili vjerske slobode. Nije bilo daha o toj autonomiji tumača religija, jer bi otprilike mogli braniti Pozderovićeva, na isti način na koji se reisu-l-ulema štiti od samog Oslobođenja. Naravno, onda bi uredništvo samo sebi uskočilo u usta. Budući da živimo u društvu koje prihvata da vjerske zajednice mogu sijati teror i mržnju, samo zato što među njima određenom obaveznom literaturom tako piše, zapravo je i razumljivo da se govor mržnje u tim okvirima ne tretira kao ozbiljan delikt spram tolerancije i uvažavanja drugog.

Da je građanske hrabrosti, granice bi se već i načinile, pa bi barem u slobodnom javnom diskursu, mimo molitve i izvan bogomolje, bilo zabranjeno citirati ranije ili namišljanje novih uzvika kojim se poziva na ubijanje bilo pojedinca, bilo uništenje cijelog naroda. No, takve petlje nema, jer sada ni Oslobođenje nema više pravo na ovaj argument.

Na pitanje: „Šta smo od svega pobrojanog?“, koje uplašeno Oslobođenje postavlja društvu, odgovor bi bio i sve i ništa, budući da ste rekli da vašu ideologiju čine čitaoci. Ako su Vam čitaoci fašisti, onda je vrijeme da probate ispočetka brojati godine od nastanka. Neka vam orijentir bude 23.08.2011. godine.