Jasna Diklić: Rasporodaja ideala - O kiču i šundu

Kada sam prije desetak godina sa srednjoškolcima pripremala vrlo uspješne predstave, najčešće sam se s njima konsultovala koju temu da problematizujemo. Iznenadio me je njihov prijedlog da na tematskom i na idejnom planu uzmemo i obradimo - kič i šund.

Piše: Jasna Diklić za Radiosarajevo.ba

Znači, oni primjećuju u kojem i kakvom okruženju žive. Po njihovom osjećanju -  oni žive kič i šund.  Krenuli smo sa procesom rada na predstavi i podjelili je na dva dijela. Prvi dio je trebao da pokaže kič i šund koji ih okružuje, a drugi dio je pokazao sve njihove lične talente i aktivnosti koje ih krase, a  koje njihova okolina nije znala ili nije htjela  prepoznati.

Predstavu smo nazvali "Rasporodaja ideala". Svidjelo nam se.

Između prvog i drugog dijela učesnici predstave su interpretirali stručna mišljenja o kiču i šundu i njihovom pogubnom djelovanju na njihovu generaciju i njihovo sazrijevanje, prije svega.  Govorili smo o suštini kiča, da je to lažna nada i sreća, umjesto aktivnog stvaralačkog odnosa.

Kič pronalazimo u svim segmentima života: u kafani gdje se možemo  predstaviti onako kako se zamišljamo, nudimo ono lice koje traži kafanska publika, a to je kada vic, dosjetka i sprdanje trijumfuju nad svim vrijednostima. To je poprište društvenih frustracija. Može biti zanimljivo, ali kratko, jer se uskoro osjeti bljutav okus kiča i šunda.

Igramo li igre na sreću- i to je kič. Kič u shvatanju sreće. “Sreća“ se sastoji u tome da se sa manje ulaganja i bez ikakvog napora dobije više od uloženog. U tom smislu, kako tvrde poznavaoci ove vrste kiča -  između igara na sreće i bilo kojeg oblika kocke nema apsolutno nikakve razlike.

To je imitacija života.

Kič na našim vašarima. Voljela sam davno takva okupljanja jer su imala jednu mjeru naivnosti i autentičnosti. Ali to se izgubilo pred najezdom plastike, falsifikata i obmane. Da,to je kič - obmana umjesto autentičnosti. 

Imamo takođe i religijski kič - pogledajte sve te suvenire koji se nude u blizini bogomolja. 

Tehnologija, TV, pozorište i film, književna i likovna produkcija - u svemu tome pronalazimo obezvrjeđivanje sistema vrijednosti. Nudi se ono što većina želi. Vulgarnost komunikacije na svim nivoima nam možda ponajbolje govori o tome šta su  kič i šund.

Postoji rasprostranjeno mišljenje da prema kiču treba biti tolerantan, pa ga čak i podržavati u slučajevima gdje prisvajanje kiča predstavlja prvi stepen uspinjanja mukotrpnom skalom estetičke kulture. Je li bolje je krenuti kič putem nego ostati zauvijek udaljen od bilo kakvog doživljaja ljepote i potrebe za ljepotom?

Mislim da je ovakva argumentacija u prilog kiča loš put u obrazovanju i razvijanju smisla za istinske vrijednosti. Kič i šund imaju formu,ali ne i suštinu.

Svi ponekad podlegnemo psihologiji kiča i šunda, ali bi bilo dobro da ga umijemo prepoznati.