Enver Kazaz: Muharem Bazdulj - Višestruka Udvorica

Piše: Enver Kazaz

Beskrajno je maštovit Muharem Bazdulj dok se nabacuje različitim moćnicima. U njegovom intelektualno-javnom kurtizanjenju izdignut je Nemanja Kusturica u nebesa, postao je važan, velik  autor kao Kiš, moćan u stilu kao Andrić, ozbiljan pisac kao Bulgakov. Tako  ga je Bazdulj prikazao prije nekoliko mjeseci u beogradskom magazinu Vreme. I Brega je dobio odu od Bazdulja, a ne samo Zlaja i Kusta. Brega i njegovo Bijelo dugme su jugoslavenski Beatlesi, jer je Bazdulj vidio da je Bregu onomad primio Alija u svom kabinetu, onaj populist na funkciji gradonačelnika Sarajeva. Ima toga još u Bazdulja, pisca kafanskih analogija prema kojima je Zlatko ne samo Josep Guardiola, nego i Miroslav Krleža.

Evo kako višestruka udvorica pjeva odu svome milom vođi: „Na zadnjoj korici sve četiri knjige iz kompleta Enesa Čengića naslovljenog S Krležom iz dana u dan stoji zgodan i za Krležu karakterističan citat iz 1973. godine: 'Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike anti-krist koga treba pribiti za sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam otišao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik. Podtekst ovakvog rezonovanja je jasan: upravo je činjenica da nekog napadaju i "lijevi" i "desni", i "ovi" i "oni", zapravo dokaz da je taj neutralan, nezavisan, da misli svojom glavom te da nijedna od kvalifikacija kojima ga se časti nije tačna. Ne ulazeći u dublju analizu takvog promišljanja, valja primijetiti da je ono prilično popularno te da su ga nakon Krleže na ovim prostorima prakticirali mnogi pisci i intelektualci.

Ne znam koliko je taj tip rezonovanja koristan političarima, ali bi u ovom trenutku mogao biti koristan Zlatku Lagumdžiji. Njega, zaista, naročito u posljednje vrijeme, napadaju i "lijevi" i "desni", i "ovi" i "oni", ljudi koji valjda ništa drugo u životu ne dijele osim animoziteta prema Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine i njezinom lideru.

Po Bazduljevim analogijama, Lagumdžiju je nemoguće kritikovati, jer ako se to čini, onda kritičari ne vide da su SDP i njegov lider uspješni u politici onako kako su to  u svjetskom fudbalu Josep Guardiola i njegova Barcelona. Zlatko je tako u  ovoj populističkoj analogiji maksimalno nategnut, postao je evropski prvak politike; SDP će u narednoj Ligi šampiona garant razvaliti Barcu.

Ali, prije toga Bazdulj je zolupotrijebio i Krležu, da bi branio svog svog privatnog Titicu. Krleža je, po njemu, napadan na isti način i iz istih razloga kao i njegov vođa. Zlatko je, znaći, Miroslav, Lagmudžija je, znaći, Krleža, zaključuju uglas Bazdulj i Grabovica, znaći udvorica, znaći direktor Elektroprivrede.  To je sistem Bazduljevih analogija, a ne poređenja, kako pjevač oda tvrdi u svom jadnom tekstuljku. Poređenje je, za razliku od analogije precizna stilska figura, u njemu mašta radi na drugačiji način nego u analogiji. Ali što bih sad to, ili bilo šta u vezi s mojim doktoratom, objašnjavao piščiću kojeg su demontirali studenti u Sicu,  pa ih svako malo proziva, kukavički izbjegavajući da im i imena pomene. Objavljeni su u Sicu,  kad je već to potegnuo pjevač oda s Lagumdžijinog dvora, radovi  Harisa Imamovića i Almira Kljune o Bazduljevoj literaturi, pa ko želi neka čita. Dostupno na intrenetu.

No, vratimo se Bazduljevim nejakim analogijma. Budući da ne može baratati nikakvim racionalnim argumentima kojima bi dokazao svoja stajališta, on pribjegava krajnje proizvoljnim natezanjima prema kojima trebaju sve „džematlije“ shvatiti kako je šef SDP-a genijalan i velik kao Krleža. Kad se izbaci u javni prostor jedna takva veza, onda, računa Bazdulj, Lagumdžija je neuptina vrijednost, centar svekolikog društvenog kanona. Postojan kao bista, moćan kano klisurina, neupitan kao Svevišnji. Ali nije on samo to, nego je i žrtva neprincipijelnih napadača, baš kako je to bio i Krleža.  Ima čak i svoje mišljenje, nezavisno, identično Krležinom.

Ovakva strategija predstavljanja vođe ima za cilj da široke narodne mase dovede u direktnu zabludu. Profesor, sa velim P., kako ga časte u Oslobođenju, postaje u Bazduljevoj analogiji dalekovid, vječan, nedodirljiv i svet, a po razmjerama genijalnosti isti kao Krleža.

To i jest funkcija medija kao ideološko-propagandnih aparata u onom smislu kako ih određuje francuski filozof Luis Althusser.  Zadatak medija je u tome da svojim predstavama kapilarno prožmu društveni prostor i obezbijede sistem slika, ideja i predožbi koji će sakriti stvarni cilj ideoloških moćnika i naracija i učiniti ideologiju samorazumljivom istinom. Samorazumljiva istina je, dakle, za Bazdulja da se Zlatka kritikuje na način na koji je napadan Krleža, bez obzira što je jedan moćnik, šef političke partije na vlasti, a drugi je pisac koji je stalno bio na udaru, bilo ustaškog režima, bilo partijskih karijerista u Titovo doba, bilo intelektualnog kurtizanjenja Bazduljevog tipa. U glavi širokih narodnih masa, računa Bazdulj, kad se uporede Krleža i Zlaja to postaje „dokaz da je taj ( Zlaja, op. E. K.) neutralan, nezavisan, da misli svojom glavom te da nijedna od kvalifikacija kojima ga se časti nije tačna“.

Uz to, sve će kritičare SDP-a mali od kužine staviti u isti koš, baš kako to čini njegova šefica Vildana Selimbegović sa Rajkom Vasićem i Mirkom Kovačem. Taj koš višestruka udvorica vidi kao animozitet prema SDP-u koji sve napadače povezuje. Mrzitelji SDP-a i njegovog lidera, to su ti napadači, i lijevi, i desni, centristi, i hadezeisti, i našestranakaši, svi redom, a obavezno su isfrustirani, pa ne vide ono što vidi Zlajin vratar prema gomili: Zlaju kao Miroslava i Josepa skupa, znaći Krležu,znaći Guardiolu.

No, o čemu to još lažem, izmišljam, zaobilazim istinu, konfabuliram? O tome da se u Oslobođenju objavljuju rasistički tekstovi, da se žetonira vođama i vođicama, da se legitimiraju fašistoidna stajališta Admira Pozderovića, te da se u posljednje vrijeme počesto u  toj tiskovini  primjenjuje urednička strategija kloake iz Saffa, negdašnjegLjiljana i Valtera. O svemu onome, dakle, o čemu tobožnji lijevi, liberalan, šta li sve ne,  regionalno rasprostranjen pjevač oda vođi ne smije prosloviti niti ijednu. Braneći Oslobođenje i njegovu glavnu urednicu, Bazdulj postaje paradigmatičan dokaz autocenzorske muke. Nije problem kad Rešid Hafizović rasistički operira srpskim zločinačkim genima, nije problem ni kad Pozderović, zaklanjajući se za K'uran, poziva na satiranje Jevreja, nije problem to što zbog kritike rasističkih stajališta Zija Dizdarević dobija otkaz, nije problem što je cenzuriran Boris Dežulović zbog ironiziranja načina na koji je Torabi prodavao vodu Mujovaču sarajaveske pivare u Zetri pri svojim hohštaplerskim seansama. Problem su Ferguson i Guardiola.

A i taj Enver Kazaz je problem, što se ima pačat u novinarstvo, krešti mali u Lgumdžije od kužine, kad se Vildana ne pača u književnu povijest. Kazaz se pača u Oslobođenje  i laže, konfabulira, zaobilazi istinu da se u  njemu objavljuju, feljtoniziraju, brane, legitmiraju i promoviraju fašistodina rasistička stajališta, gebelsovska poropaganda upakovana u pseudoreligijsku literaturu. Zato mi autocenzor lijepi pljusku i poručuje: „ A ako traži (To biva ja, op. E.K.) adresu s koje se u Sarajevu što posredno što neposredno u kontinuitetu šire fašistoidni stavovi, bolje bi bilo da se osvrne oko sebe na sopstvenom radnom mjestu nego da opsesivno proučava Oslobođenje. Simbolički kapital "učenjaka" Fatmir Alispahić je, recimo, stekao upravo na Kazazovom matičnom odsjeku. Kao što je na tom istom odsjeku upravo Kazaz odgojio cijele naraštaje svojih pulena kojima je uspješno prenio svoju sposobnost neznalačkog i površnog čitanja. Ne sumnjam da će sa svojim guruom i ovaj tekst čitati na svoj način. Nemam ništa protiv. Ipak, sklon sam prihvatanju "dokaza putem materijalnog učinka" (Denis de Rougemont), pa ako mi Kazaz (ili bilo ko drugi) pokaže moj tekst koji je oda Lagumdžiji kao Fergusonu politike, priznaću, šta ću, da sam "vođobranitelj".

Enver Kazaz je, dok je Muharem Bazdulj slavio Kusturicu, mokrogorskog bega i velikosrpskog kmeta, svojedobno baš na stranicma Oslobođenja,  kad ono nije bilo naglašavam to instrument vlasti, u feljtonu Tranzicija i entnokulturna pustinja pisao naširoko o akademskom rasizmu u visokoškolskom obrazovnom sistemu u BiH, pa i na sarajevskom uni(z)veritetu, a samim tim i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ne na mom radnom mjestu doduše, ali na matičnom odsjeku da. Baš je Kazaz naglasio da je Fatmir Alispahić magistrirao na Filozofskom fakultetu, i to na tom odjesku, i to pod mentorstvom Fahrudina Rizvanbegovića i ismijavo mediokritetstvo akademske zajednice koja je potpisivila izvještaje, u svečanim odijelima došla na odbranu, pljeskala Fatmiru Alispahiću, najčuvenijem bošnjačkom rasisti pri njegovom promoviranju u zvanje magistra. I ne samo to, Kazaz je, a ne Bazdulj, vodio polemike sa rigidnim desničarima s tog fakulteta i njihovim nakaradnim interpretacijama Andrića.

A da Bazdulj nije sklon samo intelektualnom kurtizanjenju, nego i doušničkom falsificiranju posvjedočuje i slijedeći citatat iz mog nedavno objavljenog teksta: „Na sarajevskom univerzitetu počesto se iz usta akademičara i akademičarki mogu čuti najjeftiniji rasistički stereotipi, baš kao što se u literaturi za pojedine nastavne predmete mogu čitati rasističke predrasude i otvoreni govor mržnje ala Fuad Saltaga. Opći savez u ćutanju o takvim pojavama vodi ovdašnje društvo u intelektualnu i svaku drugu kaljugu. U takvoj kaljuzi cenzura i autocenzura postaju dokazi miloševskog ketmanskog uma koji savršeno dobro povezuje sve nacionalne elite u BiH, i one mostarske, i one banjalučke, i one sarajevske, sve uni(z)veritete i sva sve(m)učilišta tranzicijskog bosanskog užasa.“  (Enver Kazaz, Rasisiti cenzori u Oslobođenju E-novine,  10.08.2011.)

Prem tome, pjevaču oda, nije stvar u Guardioli, ni u Fergusonu, već u argumentaciji, u  autocenzorskom, ketmanskom, udvoričkom pisanju Muharema Bazdulja. Priznajem, pogriješio sam: nije Zlatko Ferguson, on je Guardiola. Oh, mea culpa, višestruka udvorice, vadim jednog, mećem Ti drugog, prihvatila ga Ti ili ne, kao „dokaz putem metrijalnog učinka“.