Emir Imamović: Kongres SDA - loše da bolje ne može biti

Piše: Emir Imamović (e-novine.com)

„Ako SDA zaista želi dobro svom narodu, najbolje bi bilo da se samoukine”, Asim Mujkić, doktor filozofije

Džaba je, i to je dobro, reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić objašnjavao kako Stranka demokratske akcije treba imati „lijepog” lidera; džaba je, a to nije dobro, iznenadni kandidat za predsjednika SDA Adnan Terzić napravio i web site i profil na Facebooku; džaba je, što ne bi bilo loše ako se obistini, predsjednički kandidat Bakir Izetbegović objektivu kamere priznao, dakle, onima što njeguju kult njegova oca i njihova prezimena zaprijetio da će se povući iz SDA ako ne pobijedi na Petom kongresu SDA…Sulejman Tihić – „predratni šamački pravnik, ratni zarobljenik Miloševićevih srbijanskih logora, magacioner Fikreta Abdića u Rijeci i matičar u bh. konzulatu u Njemačkoj, postratni poslanik u Skupštini Republike Srpske, predsjednik SDA i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, najpouzdaniji politički partner Milorada Dodika”, kako ga je opisao urednik Dana Senad Pećanin – je, istina tijesno, osigurao još jedan, treći po redu, predsjednički mandat. I slavodobitno najavio da će se nastaviti boriti za, možeš mislit’ čuda, cjelovitu, suverenu Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih naroda i građana. I još svašta nešto.

Senad Avdić, glavni urednik sarajevskog nedjeljnika Slobodna Bosna ima, što se ono kaže, legalno i legitimno pravo tužiti 718 delegata Petog kongresa SDA. Kao svjedoke može pozvati i 19 deputata najjače i najbrojnije bošnjačke partije koja od svog osnivanja 26. maja 1990, na vlasti nije bila dvije najbolje godine postratne Bosne i Hercegovine. Avdić naime od 1991. piše kolumnu pod naslovom Noćas spaljujemo iluzije, a upravo je kongres održan na osamnaesti rođendan Stranke i četiri dana prije nego će, kako sada stvari stoje, na istom mjestu Fahreta Jahić Lepa Brena zapjevati Šekiju da će ga odvesti do prosjačkog štapa, spalio sve iluzije o političkom sazrijevanju SDA i mogućoj transformaciji stranke „muslimanskog povijesnog kruga” u političku partiju čiji vrh osim gramzivosti posjeduje i mrvu političkog razuma.

Na tom kongresu, već je poznato, pobijedio je opet Sulejman Tihić sa 417 glasova. Nije to, naravno, najgore što se Bošnjacima moglo dogoditi. Bakir Izetbegović, taj, što bi rekao pomenuti Avdić, politički posmrtni ostatak vlastitog oca, je dobio 301 glas. Ni to, naravno, nije najgore što se Bošnjacima moglo dogoditi. Moglo je, je li, biti obrnuto, na opće zgražanje onih što niti glasaju za SDA niti je simpatiziraju, ali se ne mogu osloboditi genetski nasljednog pristajanja na izbor manjeg od dva zla, odnosno na uzimanje lošijeg kao referentene tačke.

Šta će dalje biti, pokazat će vrijeme, rekli bi meteorolozi prerušeni u novinske komentatore. Vrijeme će, dakle, pokazati je li Bakir Izetbegović zbilja toliko mahnit da izađe iz SDA i sa onima koji su njegovom ocu virili iz južnog dijela leđa, a kod Tihića su na stranačkom repu, formirati najorginalniju SDA i kao Miroslav (Franje) Tuđman ostati politički redikul. Isto to vrijeme će pokazati je li, a jeste, Sulejman Tihić spreman s Miloradom Dodikom dogovoriti sve što je ili u suprotnosti sa bosanskohercegovačkim intreresima (podjela državne imovine enititetima i ostavljanje BiH bez praktičnog vlasništva nad bilo čim) ili se ne može dogoditi (regionalno uređenje i ukidanje enititeta) kako bi osigurao međunarodnu podršku sebi i onda marginalizirao, prije svih, Harisa Silajdžića kojem nikada neće oprostiti poraz ne izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Još će toga pokazati vrijeme: recimo, da je Asim Mujkić bio u pravu kada je rekao kako bi za SDA bilo najbolje da se samoukine, jer ovakva, interesno i frakcijski podijeljena, vertikalno i horizontalno korumpirana, suštinski nezainteresirana za nešto više od apsolutne moći na bošnjačkom dijelu BiH, ona je bila, jeste i bit će važan mehanizam mira koji nije ništa drugo do nastavak rata drugim sredstvima.

Kada govore o drugim političarima, onda oni što su navučeni na moć govore i o sebi. „Prvenstveno mislim da Dodik voli vlast, ali onaj oblik vlasti u kojem on sve odlučuje, gdje nema dogovora i sporazuma”, kazao je Sulejman Tihić uoči stranačkih izbora. Na kojima je, rekosmo, izgubio jedan koji „voli vlast, ali onaj oblik vlasti u kojem on sve odlučuje, gdje nema dogovora i sporazuma” i to na svim nivoima, od drugog koji je spreman na sve, jer „voli vlast, ali onaj oblik vlasti u kojem on sve odlučuje, gdje nema dogovora i sporazuma”. I na kojima se, ma koliko naivni vjerovali, nije ni moglo dogoditi čudo.

Valja ipak priznati istinu: nikada u historiji bosanskog višestranačja nije bilo neizvjesnijih unutarpartijskih izbora od posljednjih u SDA. Ne treba tu, međutim, tražiti nikavu naznaku demokracije. U koju su jednako i naivno vjerovali i oni što se od nade ne mogu izlječiti, bez obzira na iskustvo koje im se već dovoljno puta narugalo i onaj čija bi pobjeda predstavljala povijesno političko unutarbošnjačko čudo. Adnan Terzić zapravo nije imao nikakvog, u zemljama bez demokratske tradicije jasnog razloga, da se kandiduje za mjesto predsjednika SDA. Najuspješniji predsjednik Vijeća ministara BiH – za čijeg je mandata potpisan Sporazum o stabilizaciji i prodruživanju BiH sa EU, bezbolno uveden PDV, državnoj vladi ostavljen višak prihoda koji je, naravno, uspješno i ninašta potrošen… – sjajno je plaćeni uposlenik velike osiguravajuće kompanije, te zamjenik predsjednika SDA, što osigurava dovoljno poslovo-političkog uticaja i ne nosi nikakve praktične obaveze jer su ovlasti prvog čovjeka stranke, još od Izetbegovićevog vremena, dakle oduvijek, neograničene.

On je, ma kako to zvučalo, iz ideala pokušao nemoguće: pobijediti Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, a onda reformirati Stranku, pa „uraditi sve da se zatrpaju rovovi koji su iskopani među Bošnjacima, što je više moguće, da se popravi ekonomska situacija u Federaciji i da tek onda možemo razgovarati o temi promjene Ustava. I na kraju krajeva, nemoguće je promijeniti Ustav s pozicije popravke Daytona. Jedino proces priključenja Evropskoj uniji stvara ambijent u kojem se mijenja Ustav BiH. Zašto? Jer ako s dejtonske pozicije posmatramo, u promjenama Ustava neko nekome nešto mora dati, jer je neko nekome nešto u Daytonu uzeo, jer su bile takve, ratne okolnosti. A kad popravljamo Ustav kroz proces priključenja Evropskoj uniji, onda niko nikome ništa ne uzima, nego svi zajedno, sva tri naroda i svi građani, samo prihvatamo standarde koji će nam donijeti realnu budućnost kao članice Evropske unije”.

Taj i takav Adnan Terzić, koji se u kampanji nije gađao floskulama o cjelovitoj i nezavisnoj BiH, nego ekonomskim programom, sekularista i nenacionalista, neko ko, prema vlastitom priznanju, danas živi u „svili i kadifi” nimalo ne oviseći o tome ko će, zapravo, biti na čelu najjače bošnjačke partije, dobio je na Petom kongresu SDA manje od tri posto glasova! Što može nešto reći o njegovoj nesposobnosti procjene stanja u Stranci, ali govori sve o Stranci demokratske akcije. Jednostavno, nadati se da SDA može promijeniti sebe naivnije je od Terzićeve vjere da u toj imperiji gramzivih političkih diletanata ima više od 19 spremnih na nešto drugo od vlastitog probitka. I zato je, pored ostaloga, tragična radost onih što, kako rekosmo, niti glasaju za SDA niti je simpatiziraju, ali se ne mogu osloboditi genetski nasljednog pristajanja na izbor manjeg od dva zla, odnosno na uzimanje lošijeg kao referentene tačke. Jednostavno: u tome što je Bakir Izetbegović izgubio od Sulejmana Tihića nema ničega dobrog, nego samo manje goreg. Znate već tu priču kako uvijek ima gore od goreg; priču koja govori i o tome kako je onima što se mjere s gorim, a ne s boljim, dobro i kada nemaju ništa… I još se time tješe!

e-novine.com/radiosarajevo.ba