Drago Bojić: Bog je opasan!

Religije su u sebi ambivalentne. One mogu graditi mostove među ljudima, ali i svojim fundamentalizmima stvarati ponore i voditi u konflikte i istrebljenja drugih

Piše: Drago Bojić

Krvavi pohod norveškog ubojice dječjeg lica Andersa Behringa Breivika, koji je u nekoliko sati usmrtio 77 nedužnih ljudi, izazvao je u ovoj mirnoj demokratskoj zemlji ali i diljem svijeta šok i nevjericu. Kad se otkrilo da je Breivik svoj ubilački pohod svjesno planirao, o čemu svjedoče i njegova na 1.500 stranica opisana monstruozna razmišljanja u kojima ima puno elemenata kršćanskog fundamentalizma, to je ponovno intenziviralo rasprave o religijskim fundamentalizmima.

Dok su jedni, prije svega u muslimanskim medijima (i na našim prostorima), likovali nad ovim činom koji nije djelo posljednjih godina diljem svijeta označenih islamskih terorista, drugi su, prije svega u Europi, govorili o širenju i opasnosti kršćanskog fundamentalizma, koji je sastavni dio političkih programa nacionalističkih stranaka, ali i manjih fundamentalističkih skupina kršćanske provenijencije, kojima je kao i kršćanskom križaru Breiviku, kako samog sebe naziva, najveći neprijatelj useljenička islamska populacija u zapadnoj Europi. No, Breivik je najprije odlučio kazniti svoje sunarodnjake zbog slabe i popustljive nacionalne politike koja nijemo promatra "arabizaciju kršćanske Europe". Izopačeni Breivik je samo jedan od mnogih koji u Europu tako razmišljaju, u gotovo svim desničarskim strankama od Švicarske, Austrije i Njemačke do Francuske i Nizozemske, ali ih ima i u konzervativnim, tradicionalističkim sektaškim kršćanskim skupinama, a takav govor mržnje prema drugima, strancima, najčešće prema muslimanima može se čuti i iz usta katoličkih i protestantskih religijskih vođa.

Raspirivanje mržnje i antagonizma prema drugima, pri čemu se u pravilu instrumentaliziraju religije i religijski simboli konstanta je i na našim prostorima. Teško je i pobrojati sve fundamentalističke, rasističke i nacionalističke istupe religijskih i političkih vođa u našoj zemlji, ljudi iz medija i akademskih zajednica, o manjim fašističkim, nacionalističkim i fundamentalističkim skupinama i njihovim ideolozima da i ne govorimo.

Jedan takav istup je i nedavno predavanje univerzitetskog profesora i uglednog islamskog teologa Rešida Hafizovića (Raskrivanje ćudi – A smutnja je gora od ubijanja), u kojem autor s elementima bošnjačko-etnonacionalističke i islamsko-fundamentalističke retorike upozorava na ni više ni manje planetarnu zavjeru protiv bošnjačkog naroda i bosanskih muslimana skovanoj u europskim (kršćanskim) centrima moći, na ubilački i genetski karakter srpskog zla – da spomenemo samo neke od Hafizovićevih strepnjom neuravnoteženih zaključaka. Na Hafizovićev tekst reagirao je samo kolumnist sarajevskog Oslobođenja i Dana, Zija Dizdarević, argumentiranim i smirenim tekstom, nakon kojeg je u spomenutim medijima promptno dobio otkaz, tenekolicina intelektualaca u podršku Dizdareviću.

Odavno je već postalo jasno da religija neće iščeznuti iz modernog svijeta, unatoč prognozama mnogih prije nekoliko desetljeća. Štoviše, suvremeni svijet u posljednja dva desetljeća doživljava agresivni povratak religije i religijskih fenomena. I dok jedni to kvalificiraju kao pozitivno – povratak vjeri i vjerskim temeljima (ljudi iz religije), drugi se s razlogom pribojavaju novih religijskih fundamentalizama, koji se protive svakoj vrsti pluralnosti, modernosti i sekularnosti.

Tako se i danas, kao i kroz cijelu ljudsku povijest, pokazuje da religija, koliko god humana, može u sebi skrivati totalitarnu jezgru i razarački potencijal. To je prije dvije godine u zborniku Wozu Gott? Religion zwischen Fundamentalismus und Fortschritt (Čemu Bog? Religija između fundamentalizma i napretka) u tekstu pod naslovom Bog je opasan u nekoliko teza razložno pokazao i sociolog Ulrich Beck, kazavši između ostalog da "religije mogu graditi mostove između ljudi, ali i ponore i tamo gdje ih uopće nije bilo."

Fundamentalizam, bio on kršćanske, islamske provenijencije ili različitih manjih religijskih skupina, započinje u teorijskom i svjetonazorskom svijetu, apsolutiziranjem vlastite istine i vlastitih svetih spisa, sotoniziranjem i stereotipizacijom drugih te je samo pitanje okolnosti i načina kad će se opet pojaviti neki izopačeni um ili više njih koji će ga htjeti provesti i u praksi. Bog u rukama luđaka je opasan.

Tekst je objavljen u posljednjem broju časopisa Svjetlo riječi. Prenosimo ga uz dozvolu autora.