Bure Baruta: Sve bilo je pogrešno

Piše: Ahmed Burić

Jednom, kad kriza dođe do guše, ili šejtan dođe po svoje, treba se prestati “vaditi” i reći: sve je bilo pogrešno! Samo tako bi gostovanje Abdulaha Sidrana u emisiji Nedjeljom u 2 imalo smisla. I ono što on svojim javnim nastupima radi svome djelu.

Ovaj je tekst trebao biti posveta briljantnoj analizi i jednom drugom tekstu. Jedan od trenutno najčitanijih svjetskih intelektualaca, Joseph E. Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, britki kritičar američke pohlepe je u magazinu Vanity fair objavio tekst koji je prenio veliki broj medija koji drže do sebe i svojih čitatelja.

Briljantni istraživač i profesor s Kolumbije navodi pet glavnih razloga svjetske recesije: prvi je otpuštanje Paula Walkera s mjesta direktora Federalnih rezervi, 1987. godine i dovođenja na njegovo mjesto Alana Greenspana, fanatika divljeg liberalizma i neuređenih tržišta. Kao drugi veliki razlog navodi se rušenje zidova, odnosno ponovno izjednačavanje komercijalnnih i investicijskih banaka, što je otvorilo nesmetane puteve velikim pozajmicama, utemeljenim na ničemu. Treći razlog, “liječenje pijavicama”, tiče se smanjenja poreza za one koji zarađuju najviše i skidanje poreskih stopa s kamata, što je ohrabrilo građane koji su već istrošili ušteđevinu da nastave posuđivati. Četvrta stvar “falsificiranje cifara”, odvijala se prema onom standardnom principu da su agencije koje su trebale ocjenjivati kompanije, zapravo bile plaćane da daju visoke ocjene tim istim kompanijama, što je stvorilo lažnu sliku o stvaranju uspješnih bankarskih proizvoda. Na kraju, piše Stiglitz, dogodilo se “puštanje krvi”, odnosno usvajanje paketa finansijske pomoći, čije će se posljedice osjećati još dugo.

Balkanski špijun u Institutu

Stiglitz, za kojeg je više nego jasno da nije običan ekonomist nego sjajan sintetizator odnosa u današnjoj Americi, dakle odličan pisac, završava svoj tekst scenom u kojoj je pred Kongres izašao Alan Greenspan, najmoćniji finansijski izvršitelj u devedesetim i rekao: “Pronašao sam grešku.” Uto je kongresmen Harry Waxman, koji se smatra jednim od najutjecajnijih liberalnijih članova Kongresa (kolokvijalno kazano “najvećim lauferom”) konstatirao – “Drugačije kazano, smatrate da vaš svjetonazor, vaša ideologija nije ispravna, da nije bila uspješna.” “Sasvim tako, baš tako”, rekao je Greenspan. Prevedeno opet na kolokvijalni jezik, onaj Ilije Čvorovića iz besmrtnog Balkanskog špijuna, starac je rekao: “Da, znam, jeo sam g…a ove sve godine i zato smo stigli do ovakve krize.”

Antropološki, ovakvu je scenu kod nas teško zamisliti. Naši su velmože pune hvale za sebe i svoje poteze i čini se da je ovakvu stvar moguće doživjeti samo u kontekstu velikih. Finansijski upravnik pred svojim kolegama, pred kraj života i briljantne karijere priznaje da je, blago rečeno, uprskao.

Možda o svemu ovome i ne bih razmišljao na ovakaav način da nije bilo gostovanja akademika, pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana, u jednoj od najpopularnijih tv-emisija u regionu. Riječ je, naravno, o emisiji Nedjeljom u dva Hrvatske televizije. U ovom slučaju urednik emisije Aleksandar Stanković je gostovao kod akademika Sidrana, koji zbog zdravstvenih poteškoća nije mogao putovati.

Sve, baš sve u toj emisiji bilo je nekako patvoreno, tužno, pogrešno. Snimljena u prostoru Bošnjačkog instituta, gdje pod portretima predaka Adila Zulfikarpašića zdravljem i duhom slabi pjesnik, pokušava objasniti i odbraniti neodbranjivo, ostavljajući uvijek rezervu da ubaci neko “ali”, i time pokuša dobiti amnestiju.

Kaže, dakle, Sidran da je njegova nedavna izjava da je jezik na kojem se govori na federalnoj televiziji “ustašoidan”, glupost, ali da su novinari nepismeni, pa ih naziva pogrdnim imenima. Zatim, kako je Emir Kusturica za žaliti, ali da ga često sanja i ne mrzi ga. Potom, kako se kandidirao za načelnika Općinskog vijeća Centar ispred Stranke demokratske akcije, ali kako je to bila trgovinska nagodba. Zatim, kako je Slobodan Praljak, Bobiša kako ga on zove, otišao u zločin, ali da ima dječju dušu. Te, kako je išao posjetiti pisca Bijele knjige Gorana Babića u Beograd, ali da u Beogradu nije bio, iako su se u toj posjeti našla i dvojica književnika Srba, koja su izbjegla iz Sarajeva.

Ono “ali”, uvijek visi i postaje glavna stvar kad je Sidran u pitanju. I valja nam se pomiriti s tim: veliki je pjesnik, ali je u javnom djelovanju licemjer. To “ali” mu ne da da sebi pogleda u dušu, i da stvari u društvu pogleda pravim očima, i nazove pravim imenom. Sidran , naprosto, zauzimajući nepomirljive stavove unutar javnog prostora , u kojem je sve samo ne marginaliziran, kako voli podvući, zbunjuje: s jedne strane gleda s plakata SDA, s druge sebi u ime reisa Mustafe Cerića izdaje “fetve” da može piti alkohol. Previše je toga oprečnog, a nespojivog u Sidranovu djelovanju; paradoksalno , ali braneći Ibrišimovićevog “Vječnika”, Sidran kao da brani sebe, svoje pravo na Oca, u književnom i nacionalnom smislu. I, naravno, na sve ono što beneficije koje se takvom pozicijom steknu.

Ne cipelarenju

U posljednjih petnaestak godina na javnom nivou Sidran je učinio doista sve da ga se upamti kao etičku ništicu s nevjerovatno velikom energijom: jer dok Stankoviću “medi” o Praljku, istovremeno u Dnevnom Avazu “poručuje da nipošto nije da se Milorad Dodik smijeni.” Način na koji on komunicira s javnošću, tačnije prosječnim Bošnjakom može biti zavodljiv, ali je u osnovi zbunjujući.

No, cipelariti Sidrana u ovom trenutku ne bi bilo primjereno, niti dobro, odnosno bilo bi to jednako kao pokušati braniti intervju koji je dao Stankoviću. Istina je - na njega se u posljednje vrijeme srušila sva sila tekstova. On sam, pak, nije uspio razdvojiti pljuvačko dokazivanje neizraslih, od pokušaja da se dobronamjerno ukaže šta čini svom djelu svojim javnim djelovanjem. Nešto, ipak, valja znati. Radi o najvećem piscu scenarija koje je ova zemlja ikada imala. On je u tom svijetu referenca poput Zavatinija u Italiji ili Piesewitza u Poljskoj. I ne samo to: neke njegove pjesme su remek djela, za objesiti na oblak, što se kaže.

Ali (opet ali), to ne dozvoljava stalni provincijalizam u javnom djelovanju, kombinaciju kukanja nad vlastitom sudbinom i tragičnom sudbinom Bošnjaka, uz neprestano podvlačenje sopstvene veličine. Polemika je krenula dosta stidljivo: Sidran je krenuo sa stranica Dnevnog Avaza, a završio u Oslobođenju, sa sve većim prostorom i pažnjom. O tome,još malo na kraju i u sljedećim tekstovima. Strah od pozicije koju Sidran još uvijek ima kod dijela bošnjačke finansijske elite kod njihovih medijskih egzekutora izaziva jednu vrstu čudne kombinacije mržnje i poštovanja prema akademiku. Što i nije loše, mada Sidran u novinarskom smislu ne postoji. Ako ne računamo čudni žanr inauguriran kod Senada Hadžifejzovića – kombinaciju naracije, naricanja i nacionalizma koja se zvala Opasne priče.

Sve ove godine Sidran se brižljivo čuvao da ne uradi dvije stvari: da ni na koji način ne ugrozi nasljeđe koje (mu) je ostavila politika Alije Izetbegovića i da slučajno javno ne pohvali nekog mlađeg ko bi barem na neki način mogao naslijediti genijalnog akademika. U tom smislu on nije bio različit od književnih eksponenata režima u susjednim državama. Inzistirajući da na tronu ostane sam, a da u čamac genijalnosti primi još samo Nedžada Ibrišimovića, ostavio ga je i samog, i tužnog, Ii bolesnog… Baš onakvog kakav je bio kod Stankovića.

Sve se plaća

Ono što Sidrana blago može amnestirati je činjenica da je sve vrijeme naivno vjerovao da se okružio ljudima koji ga, doista, cijene. U jednom trenutku se povjerio kolegi Stankoviću - da je imao određene ambicije, bolje rečeno želje da se u politici okuša na višem nivou “kao član Predsjedništva”, citiram, ali eto Stranka ga je kandidirala tek na lokalnom nivou. Opet to prokleto - ali.

Naivnost kojom je Sidran pristupio organizaciji koju je sve ove godine tako srčano branio i bio joj na usluzi, govori o njemu da nije (bio) sposoban ocijeniti da mu uvaljuju kukavičje jaje, kad su ga “ugurali” da na najjačem uporištu SDP-a, sarajevskom Centru pobijedi njihove kandidate. S druge strane, može biti da je dobio dovoljno da zaboravi svoje snove i ostatak realnosti bezbrižno provede s onim što mu je Stranka Demokratske Akcije dala za tu vjernost. Ali, koliko je Sidran dobio da se bolestan i umoran stavi na plakat i uđe u trku, zna samo on i onaj ko mu je to dao. Sidran na to plačljivo kaže: “Ja sam roba, kupi me!” E, kad je već tako, na robe se plaća porez. Onda odnos Partije i Pjesnika nije samo njihova stvar.

Sve, dakle, što je trebalo reći da ovo srce (ponovo) brže zakuca kad je u pitanju Abdulah Sidran, moglo bi stati u analognu scenu onoj u kojoj razgovaraju Waxman i Greenspan. Kad akademik kaže - “pronašao sam grešku!”, odnosno “napravio sam glupost”– novinar je trebao replicirati: “Znači, svih vaših zadnjih petnaest godina, sav svjetonazor i ono što ste podržavali, nije bilo dobro?” I da Sidran odgovori :“Sasvim tako. Uglavnom sve je bilo pogrešno.”
O svemu možda najbolje govori i medijska zastupljenost gostovanja: suprotno većini drugih izdanja Nedjeljom u dva, tek jedan portal je zabilježio da je kod Stankovića gostovao pjesnik i scenarist koji je napisao neke od naajvrijednih redaka u BiH u posljednjih tridesetak godina, i to o sudbini jednog svog junaka iz filma Kuduz.

Ovako, se bojati se da bez obzira na halabuku na sve strane, i razmjernu podršku koju može imati u narodu i dijelu medija, akademik Abdulah Sidran ne samo da će nastaviti jeftino rasprodavati ono što je napravio, nego da više neće napisati ništa veliko. Nemoguće je istovremeno biti i nacionalni bard, i branitelj zločinaca (Praljaka) koji su tom istom narodu učinili zlo, i medijska prostitutka i najveći kritičar medijske prostitucije, i neko ko bi htio da ima svu ljubav ovog svijeta i podržavati moćnike, i kritičar balkanskog modela pisca Oca nacije i njegov protagonist.

Biti uz vlast i živjeti od nje je legitiman princip, ali očekivati da budeš prepoznat kao njezin protivnik – to ne biva, čak i u sredini u kojoj skoro sve prolazi, kakvo je današnje Sarajevo.
Zato, jednom kad kriza dođe do guše, ili kad šejtan dođe po svoje, svejedno, treba reći: “Bilo je pogrešno! Sve je bilo pogrešno!”

P.S.

Abdulah Sidran, nažalost, za tako nešto nije imao snage. Ili, možda jeste? Ako pažljivije čitamo njegovo oglašavanje u Oslobođenju od srijede 14. januara, valja nam pročitati čak četiri teksta. U glavnom pod naslovom Genijalni roman u kandžama književnih mešetara, Sidran ne odustaje od svoje osnovne namjere – odbrane Ibrišimovićeva Vječnika. Sidran, skoro sigurno, ide za logikom – “kad već nisam dobio izbore za SDA, hajde da barem na neki način uradim posao za ono što sam dobio.”No, od tog teksta su čitalački puno zanimljiviji okviri, enterfilleti. Uz nadnaslov “Sidran odgovara Enveru Kazazu” stoji pitanje – Zašto me ne tužiš lopužo? Uz nadnaslov Sidran – čitaocima “Oslobođenja” stoji Kako je gimnazijalac na Filozofskom fakultetu odbranio diplomski rad? Oba ova teksta su, zapravo, referiranje na Kazazovu polemiku u kojoj stoji da akademik Sidran nije završio fakultet, niti ima teorijskih tekstova o romanu. U tome pozivu da ga Kazaz tuži ima nešto beskrajno tužno, nešto što sugerira da oslabjeli akademik zna da je prevršio mjeru i da bi, opet, valjalo reći: Sve je bilo pogrešno!

Četvrti tekst n ate dvije stranice je najzanimljiviji sa strane socijalne patologije. U nadnaslovu teksta stoji Sidran – Lektorskoj službi Oslobođenja. Rijetko se ikada u povijesti pojavio tekst koji na takav način blati jednu profesiju i ljude koji se njome bave. Ali, tih petnaestak redova najviše govori o bijedi konteksta u kojem smo se našli; manija koja je obuzela nacionalnog barda, ali i način na koji je Oslobođenje plasiralo taj tekst (što će, hajdemo se kladiti, poslužiti kao opravdanje da se ukine služba koja postoji otkad i novine) zapravo, govori o tome šta se događa kad se sretnu tajkunski hizmećari i sitne duše.
O tome kad dođe vrijeme, jer će svemu pogrešnom, kao i pravom doći kraj. Od toga nije izuzet ama baš niko.

radiosarajevo.ba