Boris Dežulović: Povratak Slobodana Miloševića u Srbiju "na belom konju"

Boris Dežulović jedan je od najboljih regionalnih autora, legendarni hrvatski novinar i pisac, na svome Facebook profilu pisao je o seriji "Porodica", koja govori o hapšenju bivšeg predsjednika SR Jugoslavije i Srbije Slobodana Miloševića 2001. godine.

"Gde ste miševi"

Premijerna epizoda prikazana je 29. marta na Radio-televiziji Srbije, i, sudeći prema informacijama iz istočnog susjedstva, oborila je sve rekorde gledanosti.

Dežulović propituje da li zvanična Srbija ovom serijom zvanično rehabilitizra "balkansog krvnika", te kakve to poruke, i posljedice, dakako, nosi po region:

"Nisam još gledao nijednu epizodu seriju "Porodica", koja je, kako se čini, uzela publiku i Farmi i Parovima, te podijelila Srbiju: je li riječ o srpskom Der Untergangu ili pak perfidnoj rehabilitaciji diktatora?

Kakve god bile namjere autora - srpskoj historiji nikad nisu bile važne namjere autora - Slobodan Milošević se dvadeset godina nakon hapšenja i izručenja Haagu vratio u srpski javni prostor na belom konju, dočekan od svojih ocvalih omladinaca, pa SPS-ov omladinac Ivica Dačić na istom RTS-u danas bijesno cijuče kako "miševi koji su uhapsili Miloševića treba da idu u zatvor"", piše Dežulović.

Srbija – jučer, danas, sutra

Današnja Srbija, ukratko, smatra Dežulović, "jezovito je upozorenje svakome kome se ikad u političkom magnovenju ukazalo veliko nacionalno historijsko pomirenje".

"Proces povijesne rehabilitacije, međutim, ne počinje televizijskim serijama: Miloševićeva je, recimo, počela šupačkom politikom finog građanskog DS-a i kretenskom jednom izjavom finog građanskog Borisa Tadića prije gotovo trinaest godina, u lipnju 2013. Ovo je tekst koji sam povodom te slavne izjave napisao u beogradskom tabloidu Alo: kako ćete shvatiti do kraja teksta, Alo su u to vrijeme još bile pristojne obiteljske novine", dodao je ugledni autor.

"Feralova naslovnica je, naravno, vidovdanska 2001.", zaključuje Dežulović.

Prenosimo tekst Borisa Dežulovića objavljen prije osam godina u srbijanskom tabloidu, a kojeg je on, također, ovim povodom, podijelio na svome Facebook profilu:

TI SI SAV NAŠ BOL

Ako je bilo nekih nedoumica oko izjave Borisa Tadića da je Srbiji potrebno nacionalno pomirenje, predsjednik se potrudio pojasniti samo nekoliko dana kasnije.

A ako je nekih nedoumica bilo i nakon njegova slikovitog objašnjenja da i DS i SPS "imaju svoj bol", jer "njihovi lideri nisu među njima", pojašnjenje je stiglo sa požarevačkog suda: Marko Milošević je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbe za premlaćivanje pripadnika Otpora.

Plastično je tako pojašnjeno kakve boli povezuju DS i SPS - vrlo fizička bol pripadnika Otpora, i vrlo duševna bol famiglije Milošević, koja već godinama u egzilu pati za rodnom grudom. Pomirenje kakvo nudi Boris Tadić zamišljeno je tako kao nacionalni analgetik, za društvo u kojemu jednu polovicu boli duša, a drugu sve ostalo.

Nije to nepoznata stvar: još je generalissimus Francisco Franco veličanstvenu ideju nacionalnog pomirenja osmislio tako da kosti svih Španjolaca poginulih u građanskom ratu potrpa u monstruoznu Santa Cruz del Valle de los Caidos, što će se jako svidjeti generalissimusu Franciscu Tuđmanu, koji je zajedničku grobnicu ustaša i partizana naumio podići usred Jasenovca.

Ova dva operetna diktatora, međutim, veličanstveno su pomirenje zamislili u dubokom pomračenju pameti, kao monumentalne nacionalne strategije, a Boris Tadić tek kao jeftin taktički trik za dnevno političku upotrebu.

Paradoks njegove inicijative je i u tome što ona dolazi iz pozicije žrtve, ali ona nije zbog toga vjerodostojnija, nego jednostavno gluplja. Otprilike kao inicijativa da se Miloševićevi ostaci prenesu u Đinđićev grob.

To nije pomirenje. To je glupo pristajanje na izjednačavanje boli, a onda i krivice. Da, ubili ste nam Đinđića, mi smo vama Miloševića, sad smo kvit, hajde da sastavljamo odgovornu vladu na principima nacionalnog pomirenja.

U toj jednadžbi nekome se mora oduzeti, a nekome dodati. I u Španjolskoj, i u Hrvatskoj, pa tako i u Srbiji, takvo pomirenja znači samo aboliciju krvnika. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo na požarevačkom sudu. Bol koja nakon toga povezuje pomirene strane podijeljena je principom zamjene krivice: premlaćene i maltretirane u pomirenju boli duša, dok famigliju Milošević i Ivicu Dačića boli organ koji se u pristojnim obiteljskim novinama ne spominje.